I. Bekavac: Osvetnički duh države koje nema

Novinarka iz Zagreba u lipnju 2023. potpisuje tekst u kome svoju sugovornicu predstavlja jednom ‘od najrelevantnijih povjesničarki ovih prostora’: “Sudjelovali ste u projektu koji je imao cilj ponuditi zajedničku, a ne ideologiziranu povijest ovih prostora.” Kako vidimo, novinarka razlikuje ‘zajedničku’ (povijest ‘ovih prostora’) od ideologizirane povijesti pojedinih država s toga prostora. Zajedničku povijest novinarka razumije kao pravu povijest, a povijest pojedinih država kao iskrivljenu povijest (ideologija se u komunističkom učenju uzima ‘iskrivljenom društvenom sviješću’). Povijest Hrvata, primjerice, u tom bi razumijevanju bila ideologizirana povijest, a ‘zajednička’ povijest ‘ovih prostora’ bila bi prava povijest.

Radikalni fašizam

‘Ideologizirana povijest’, u tom pristupu aktualnim prilikama, prati život Hrvata kroz vrijeme, pa i ono u kome geopolitički nisu pripadali prostorima koji od 1918. postaju ‘ovi prostori’. Ustrajavanje na čuvanju vlastitoga narodnoga bića Hrvatima donosi mnoge prigovore, posebno od ‘progresivnih’ i projugoslavenski orijentiranih ljudi. Zbog toga im pripisuju nazadnost, ustaštvo i fašizam. ‘Srp i čekić’ se prikazuje simbolom ‘ovih prostora’, otvorenoga društva i ‘nove progresivnosti’. Ponovno se posve oslobodio glas ‘revolucije’ koji je uvijek na strani ‘zajedničke povijesti.

“Zatiranje sjećanja na pobjedu (komunista, op.ib) znači bolećivo i morbidno slavljenje poraza. Prešutno oživljavanje fašizma fenomen je već godinama prisutan u hrvatskom društvu i drago mi je što smo u Galeriji Forum predstavili izložbu koja mu se suprotstavlja, navodi Gavrilović.” (‘Vratite nam Radu Končara, Mošu Pijadu i Trg maršala Tita’, Jutarnji list, 23.6.2023.) “Srp i čekić? Ne vidim neku najezdu staljinista po Zagrebu, tako da ne vidim trenutno potrebu za tim. Nisam nigdje vidio živjela SKJ i slično, tako da mislim da radikalni komunizam u Hrvatskoj nije toliki problem koliko radikalni fašizam”, istaknuo je Milić. (Index, 23.6.2023.)

Baštinici komunističkoga totalitarizma

Teško je povjerovati da ti glasovi optužbe za ‘radikalni fašizam’ današnje hrvatske države, imaju ikakva dodira s elementarnim znanjima o stvarima koje iznose u javnost. Međutim to nije govor privatne komunikacije, nego javni govor koji prenose i mnogi mediji. Ni na njih se ne bi trebalo toliko osvrtati, kad u svakodnevnom javnom životu ne bi bilo sve više znakova naglašenoga protuhrvatstva. (Ima li bitne razlike između citiranih tvrdnja i besmislenih beogradskih ponavljanja da je aktualna hrvatska vlast, zapravo, ustaška vlast?). Postupaju kao baštinici jugoslavenskoga totalitarizma, zaslijepljeni radikalizmom, koji se koriste i onodobnim vrijednosnim sustavom i onodobnom retorikom. Što tim ljudima danas znači riječ ‘fašizam’ kojom tobože opisuju hrvatsku stvarnost, osim opozicije ‘antifašizmu’, koji tumače kao pobjedu ‘revolucije’.

(Definicije fašizma najčešće polaze od postavki da je to pokret i poredak krajnje nacionalističke i totalitarne ideologije, koji je nastao u nizu država nakon Prvoga svjetskoga rata, ili, u najužem značenju, politički režim u Italiji od 1922. do kraja Drugoga svjetskoga rata.). ‘Otkrivači’ fašizma u demokratskoj hrvatskoj državi, tom riječju označavaju nešto sasvim drugo – upravo nejugoslavensku stvarnost samostalne države, koja se sve više odmiče od ‘onih prostora’. U tomu je glavna hrvatska ‘fašističnost’, to je ‘progresivcima’ ‘radikalni fašizam’.

Granice schengenskoga svijeta

Suvremenije definicije spominju da je fašizam nacionalistički, korporativistički, totalitaristički i imperijalistički pokret s rasističkim i šovinističkim obilježjima. (N. Spicijarić Paškvan, Semantika pojma (anti)fašizam). Nasuprot tomu stavljaju antifašizam, koji se često i opisuje kao politička struja, doktrina, pokret i aktivnost protivna fašizmu. Zbog prinosa pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, antifašizam se “uzimao pojmom koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režimâ”. Tako je i danas među pristalicama titoizma u našoj zemlji.

Fašizam je s Mussolinijevom i Hitlerovom vojskom bio ušao i u Hrvatsku (1941. – 1945.). Kao dio svjetske koalicije, koja je pobijedila to zlo, Titovi su partizani 1945. bili na strani pobjednika. Ali protivljenje Hrvata fašističkim osvajačima u Istri se pojavilo već 1919. Oni nisu trebali čekati Staljinov poziv za borbu protiv terora Mussolinijeve vojske. Hrvatska je u prošlom stoljeću prošla velike ratove i suočavala se s ozbiljnim posljedicama. Prvi je svjetski rat dočekala u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a Drugi u Kraljevini Jugoslaviji. Svršetkom rata započelo je razdoblje jugoslavenskoga komunizma. Nakon sloma toga poretka, Hrvati su 1991. uspostavili, obranili i oslobodili samostalnu hrvatsku državu. Danas, kad je sve očiglednije da Hrvatsku ne mogu vratiti natrag, ‘progresivni’ ljudi, pokušavaju prikazati tu članicu EU-a i NATO saveza ne samo ‘fašističkom’ državom nego je pokušavaju spustiti i na razinu anonimnoga elementa ‘ovih prostora’.

Diktat ‘geografije’

Njihov je pogled usmjeren prema Istoku, ali schengenski svijet gleda u drugom smjeru. Hrvatska ne može zaboraviti gdje je bila, gdje je danas i gdje bi htjela sutra biti. Zagovornici ‘ovih prostora’ još uvijek iščekuju neku drukčiju odluku sila koje bdiju nad razmeđem civilizacija na jugoistoku Europe. Istodobno, govor o ‘ovim prostorima’ oblik je ignoriranja hrvatske države u korist ‘nezavršene povijesti’ i – ‘geografije’. Nedavno je jedan ovdašnji analitičar naglasio kako je zemljopis (geografija) “jedna od nepromjenjivih stvari na ovom svijetu”. (Ž. Puhovski). Drugi ljudi sličnih pogleda, javno iznose ‘frojdovsku’ postavku ‘o prokletstvu malih razlika’. Dakle, blizine, male razlike, a toliko napetosti. Tolika ‘geografska’ blizina između Njemačke i Francuske, a, eto, Francuska je Francuska, a Njemačka je Njemačka.

Nasuprot geografiji, znanost povijesti bilježi različite mijene, zapisuje, pamti, traži dokaze za pojedine postavke i istražuje život ljudi na toj ‘nepromjenjivoj stvari’. Pa uvidi da ponekad međusobna blizina i ‘nepromjenjivost geografije’, ne moraju dovesti baš do ‘malih razlika’. Ali i s malim i s velikim razlikama može se živjeti u miru, toleranciji i dobrosusjedstvu, ako se otklone – osvajačke aspiracije. A naša nedavna povijest bilježi i te otklone od načela nenasilja i poštovanja ‘drugoga i drukčijega’. ‘Mala razlika’ nikad ne znači da je nema. (Kad ne bi bilo ‘malih’ i velikih razlika, sve bi bilo isto. A kako vidimo ‘sve’ nije isto.) Davno se srušila i nada da će povijest zauvijek biti samo ono što je Partija proglasila ‘pravom’ poviješću. A ta je povijest htjela određivati i to koliko je ‘razlika’ velika, odnosno utvrđivati da je uopće nema. Ipak još i danas čujemo tolika naricanja zbog ‘povijesnoga revizionizma’, odnosno oglušivanja o zapovijedi iz knjiga Jedine Istine.

Preventivni rat

Hrvatsku će povijest ljudi ‘ovih prostora’ uvijek označavati ‘ideologiziranom’ dok ne prihvati da je obvezuje samo ‘zajednička povijest’ (‘malih razlika’). Povjesničarka s početka ovoga prikaza (D. Stojanović) tvrdi da je “povijest odigrala ključnu ulogu u psihološkoj pripremi ratova 90-ih. Oni ne bi bili mogući da ih gotovo svake večeri nisu povjesničari pripremali s malih ekrana, u udarnim terminima. Govorili su ljudima da će se NDH ponoviti, da će opet doživjeti genocid. Tako zastrašeni ljudi lako prijeđu u napad i agresivnost. Uostalom, taj su rat otvoreno zvali preventivnim, onim koji treba spriječiti da se genocid ponovi.” Tko je, prema tomu tumačenju beogradske povjesničarke, kriv za ‘napad i agresivnost’ ‘zastrašenih ljudi? Oni koji su ih obmanjivali, lagali i zastrašivali ili izmišljeni protagonisti koje su stavili u svoje izmišljene svjetove?

(Pojam ‘ratovi’ htio bi dati drugu dimenziju napadu Miloševićeve Srbije na Hrvatsku, kao da je to bio jedan od više takvih događaja 1991.) Dakle, govoreći o ‘ratovima’ povjesničarka govori samo o ratu, koji je počeo srpskom agresijom na Hrvatsku.) Gdje se rat pripremao, gdje se to događalo ‘svake večeri’ (na kojoj televiziji)? Jesu li tvrdnje koje smo citirali uvod u zajedničku ili ‘ideologiziranu’ povijest? Doista su ‘povjesničari’ SANU u svom Memorandumu (1986.) i Miloševićevi ljudi pripremali rat, a tvrdnje o nekakvoj ratnoj ‘opasnosti’ iz Hrvatske potpuno su nedokazive. Osim ako su zamišljali da bi D. Dragosavac, M. Baltić, S. Stojčević i tisuće njihovih drugova u hrvatskoj vlasti, pripremali ‘ponavljanje’ NDH.

Naoružana JNA i nenaoružani Hrvati

Smisao tadašnjih optuživanja Hrvatske posve je identičan onome koje šalje i današnja, Vučićeva Srbija, tvrdnjama o ustaštvu Plenkovićeve vlade. Ne treba ni govoriti o podudarnosti te retorike s onom, o ukrajinskom ‘nacizmu’ koja je trebala opravdati Putinovu Rusiju u agresiji na Ukrajinu. I u Hrvatskoj su, naime, u to vrijeme prije srpske agresije, komunisti vladali skoro pola stoljeća (1945. – 1991.). Na čelu Komunističke partije Hrvatske (hrvatski genitiv), bio je u to, navodno ‘pripremno’ vrijeme, Srbin, S. Stojčević (od 1986. do 1989.). U mnogim političkim, sigurnosnim, policijskim i upravnim tijelima SRH ključne su funkcije držali Srbi. Dok su Milošević i njegovi šešelji i vučići vrlo glasno najavljivali rat, u Hrvatskoj je u to vrijeme još dominirala ‘hrvatska šutnja’, započeta skoro dva desetljeća prije, progonom hrvatskih ‘proljećara’. Možda je i to zavelo najavljivače rata.

Komunistički progon (nakon 1971.) politički probuđenih Hrvata bio je veoma okrutan, pa je i prouzročio dugotrajne posljedice, strah i šutnju. Zatvori, gubitak posla, uhođenja, prijetnje. Nije zaboravljeno vrijeme Informbiroa i Gologa otoka. Što je, u takvim okolnostima, ‘zajedničko’ u pripremi ‘preventivnoga’ rata s osloncem na JNA i obrani od te agresije nenaoružanoga naroda? Goloruki Hrvati ‘šute’, oteli su im i naoružanje civilne (teritorijalne) obrane, Srbi uvježbavaju veliku vojsku. Prokletstvo ‘malih razlika’. Nenaoružani Hrvati su ‘ratna prijetnja’, naoružani Srbi strahuju od novoga ‘genocida’?

Hrvatska ‘genocidnost’

Laži su činile ‘ideološki’ sadržaj u prikazu ‘preventivnoga’ rata, kako nazivaju agresiju na Hrvatsku? “Uostalom, taj su rat otvoreno zvali preventivnim, onim koji treba spriječiti da se genocid ponovi.” Tako govori povjesničarka koja sudjeluje u ‘projektu’ koji bi trebao ponuditi ‘zajedničku povijest ovih prostora’, uzimajući i pojam ‘genocida’ nad Srbima posve neprijepornim. Ali ako bi krenuli od govora da je, primjerice, samo na jednom mjestu u Drugom svjetskom ratu ubijeno više od milijun i pol Srba, da ih je iz Hrvatske za prve dvije godine toga rata odselilo u Srbiju više od 200 000, da u memorandumima SPC piše kako su u nekoliko mjeseci 1941. ustaše ubili više od 300 000 Srba, otvorila bi se i nova pitanja o ciljevima takvih konstrukcija.

Ovo je samo poticaj razmišljanju o potrebi razlikovanja (‘preventivne’) propagande od povijesne građe i utvrđenih činjenica dostupnih znanstvenoj provjeri. Ali kad se spomenute brojke zbroje i usporede s popisima iz 1931. i 1948. dobro upućeni ljudi vide razloge za mnoga nova pitanja. Vjerojatno ne bi trebalo očekivati da bi se, s obzirom na sva zamršena zbivanja u to vrijeme, danas moglo izračunati točne gubitke stanovništva na svim stranama u sukobu. Poslijeratne (!) egzekucije hrvatskoga pučanstva ostavile su neizbrojiva masovna stratišta i lako provjerljive dokaze okrutnih zločina. Optužba o genocidnosti na račun Hrvata po potrebi se ubacuje u javni prostor kao ‘razlog’ koji sve opravdava, ali se prikriva da je i ta teška riječ bila tek dijelom priprema za ‘preventivne’ napade. I u daljoj i u bližoj povijesti.

‘Bratstvo i jedinstvo’, tek od 1918.

S. Šterc ovako zaključuje jedan svoj prikaz: “protjerano preko 200.000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700.000 i 70.000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45.000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno. Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543.795 osoba. Pritom ovom prilikom uopće ne spominjemo hrvatske posredne i neposredne gubitke. (S. Šterc: Velikosrpska statistika stradanja na koljenima, 2017.)

Povjesničarka ‘ovih prostora’ je spomenula i teorije o ‘kontinuitetu konflikta’ između Hrvata i Srba. Iznosi da ne postoji nikakav ‘povijesni kontinuitet konflikta kao ključna odrednica odnosa između Srbije i Hrvatske’. Taj se pojam kontinuiteta ubacuje u razgovor s povjesničarkom, kako bi izgledalo da i vrijeme ‘bratstva i jedinstva’ postoji od pamtivijeka. Istina je drukčija. Hrvatska i Srbija su stoljećima pripadale drukčijim svjetovima: Srbija stoljećima pod vlašću Osmanskoga Carstva, sve do 1878., a Hrvati su od 1102. do 1526. s Ugrima živjeli u personalnoj uniji, čuvajući svoj narodni subjektivitet i društvene posebnosti Hrvatskoga Kraljevstva. Nakon smrti hrvatsko-ugarskoga i češkoga kralja Ludovika II. Jagelovića ugasila se ta kraljevska loza. Česi, Ugri i Hrvati su 1527. za zajedničkoga kralja izabrali nadvojvodu Ferdinanda Habsburškoga. I u toj su državnoj zajednici živjeli do 1918.

Poziv na uništenje braće

Odluke ‘o prisajedinjenju’ Hrvatske Srbiji, nakon Prvoga svjetskog rata, donošene su na nedemokratski način u uskom krugu ljudi. Hrvati u svojoj dotadašnjoj povijesti nisu imali nikakvih iskustava u suradnji sa Srbijom. Srpska im je kraljevina nijekala nacionalni identitet i proklamirala da se nova država temelji na vezama istoga naroda različite vjere, ili troplemenoga naroda, a ne različitih naroda, Hrvata i Srba. Srbi su sebe nazivali osloboditeljima Hrvata iz ‘austrougarskoga ropstva’. S jedne su strane tvrdili da su Hrvati tek oslobođena braća, a s druge, od početka stoljeća, javno iznosili poruku Hrvatima da predstoji međusobni rat ‘do istrage naše ili vaše’. (Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke u Zagrebu, kolovoz 1902. ). ‘Istraga’ (uništenje), ‘braće’!?

U takvu pristupu, simplifikacije, prešućivanje činjenica i ‘podešavanja’, dobivaju i neočekivane konotacije. Tako u ovdašnjim tiskanim medijima nalazimo i pogled britanskoga povjesničara (A. Lieven) na ‘ratove u Jugoslaviji’, koji su kako kaže, proizišli “na kraju krajeva, iz kolapsa Osmanskog i Habsburškog Carstva. Dio tih carstava ponovno je uspostavljen kao Jugoslavija…” Čovjek nije u krivu, ‘na kraju krajeva’, mnogi su ratovi posljedicom nekih drugih ratova i neprevladanih napetosti.

Na Krimu su se u veljači 1945. predstavnici pobjednika, SSSR-a, Velike Britanije i SAD-a dogovorili ‘da novu jugoslavensku vladu sastave Tito, generalni sekretar KPJ i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić’. ‘Tim potezom geopolitički prostor jugoistočne Europe prepušten je utjecaju komunističkoga bloka, odnosno utjecaju Sovjetskoga Saveza.’

Staljin i Tito

To je bilo na kraju Drugoga svjetskoga rata. Staljin, koji je Tita i postavio na čelo KPJ 1937., već je od početka rata bio jedini Veliki Vođa Titovih sljedbenika. Ništa se bitnoga nije promijenilo ni 1943. kad Churchill napušta četničkoga vođu D. Mihailovića i pomoć počinje slati Titu. Do 1948. Titova je država u svemu slijedila sovjetski uzor. Kasnije je zadržan taj model, ali se drukčije zvao. O tomu najbolje svjedoči Goli otok.

Povjesničar Christopher Chatterwood sa Sveučilišta Cambridge, motreći pozadinu Churchillove strateške računice na Balkanu, konstatirao je kako je Jugoslavija “bila zemlja komunističkog bloka u kojoj su se provodile brutalne čistke, kao i u Staljinovu Sovjetskom Savezu. Sve ovo znači da ne možemo ignorirati divljaštvo od 1945. do 1948. kada je Tito, kao Staljinov sljedbenik, masakrirao tisuće pripadnika svoga naroda.” (T. Rajčić). Slijedila su desetljeća jednostranačke komunističke vlasti. Hrvatska je tek 1990. izašla na prve višestranačke izbore i na referendum o svojoj sudbini.

Povijest i zemljopis

Ž. Puhovski iznosi da je pratio kako su Hrvati reagirali na ulazak u schengenski prostor i uvođenje eura. “Jedna od čestih reakcija bila je ‘konačno smo se udaljili iz regije’.” Ali on polazi od toga da je ‘jedna od nepromjenjivih stvari na ovom svijetu /je/ geografija’. Prostor! Opaža ‘pasivnost hrvatske politike u odnosu na Srbiju’. To naziva ‘bijegom iz regije’. (‘Regija’, ‘region’ zamjensko ime, istoznačno s kovanicom ‘ovi prostori’).

Filozof, dakle, govori kako Hrvati mogu oblikovati svoju povijest, ali Vukovar će i dalje ostati uz granicu. ‘Ovi prostori’ su ‘ovi prostori’. Miloševićevi su ljudi 1991. lako prešli Dunav, kao što je i Hitler lako prešao i bliske i daleke granice od Francuske i Poljske do SSSR-a. I Putin je tek stigao u susjednu Ukrajinu. ‘Geografija je nepromjenjiva’. Ipak, više od tisuću godina Hrvatska je bila Hrvatska, a Srbija je bila Srbija – ni ‘geografija’ to nije mogla promijeniti.

Tko zna čemu se nadaju ljudi koji na programu ‘ovih prostora’ rade vrlo ozbiljno, neovisno o tomu što je 93,24% hrvatskoga puka davne 1991. svoj glas dalo hrvatskoj samostalnoj državi. Hrvati su se nakon sedamdesetak godina Jugoslavije, ‘vratili’ u svoj geo-politički prostor kome su kroz različite državno-pravne odnose pripadali skoro tisuću godina. Danas je to spomenuti ‘schengenski’ prostor. A ‘ovi prostori’ ne označavaju tu stvarnost, nego onu koja joj je suprotna.

Revolucija – ‘promjena svijeta’

Stoljeća su odredila baštinu ljudi koji žive na jednoj ili na drugoj strani schengenske granice. Govor o tomu da su to različiti ‘prostori’ nije njihovo vrjednovanje, nego samo opisivanje. Jedni pripadaju jednom kulturnom i civilizacijskom povijesnom krugu, a drugi drugom. Geografija o kojoj govori Ž. Puhovski o tomu ne ‘odlučuje’. Razborito je priželjkivati da oko nas bude što šire schengensko područje mira, razumijevanja, poštovanja i slobode.

Duboki su tragovi utjecaja političkih svjetonazora koji su interpretirali povijest na temelju ideoloških uvjerenja. Vidimo ih i oko sebe. Glavno je uporište takvu pristupu bilo u tvrdnji da su filozofi svijet samo različito tumačili, ali ‘radi se o tomu, da se on izmijeni’ (K. Marx). ‘Izmijeniti svijet’ značilo je pokrenuti ‘revoluciju’. Tako je počelo (novo) revolucionarno ‘mijenjanje svijeta’. Umjesto različitih tumačenja svijeta došle su zapovijedi o uništenju drukčije-mislećih ne-revolucionara i oklevetanih etničkih zajednica, među kojima su na prvom mjestu bili Židovi.

Ostale su uspomene na strašne nesreće i više od stotinu milijuna žrtava crvenoga terora. Svoj su vrlo krvavi trag i milijune ubijenih ostavili i zločinački fašizam i nacional-socijalizam. Komunistički revolucionari, nisu uništavali samo ‘klasnoga neprijatelja’ nego i svoje ‘drugove’ osumnjičene za nedovoljnu odanost. ‘Staljin je pobio više komunista, nego svi fašisti na svijetu’. Tu tvrdnju pripisuju jednom Titovu suborcu.

Uzrok ratu 1991.

Ž. Puhovski tumači da Hrvatska danas, nakon tri desetljeća života u samostalnoj, demokratskoj državi, želi demonstrirati svijetu da ‘civilizacijski i kulturno sa susjedima’ više nema nikakve stvarne veze. Drži da je to ‘netočno i apsurdno’. Spominje ‘veliku pasivnost političkih elita da rade na poslijeratnom pomirenju’. Nije spomenuo kako te ‘političke elite’ baštine bitno različite poglede na uzroke ‘ratovima’. Hrvati polaze od toga da su napadnuti, da je osvajačka i pobunjenička sila protjerala stotine tisuća Nehrvata s područja (prostora) na kojima su živjeli, koja su pobunjenici htjeli etnički očistiti, da su poginuli mnogi nedužni ljudi i na fronti i u razaranim hrvatskim gradovima i selima. Velikosrpstvo je opet htjelo pomaknuti svoje granice na zapad.

Nakon poraza u ratu, agresorska je Srbija aktivirala optužbu da je Hrvatska sa svoga ‘prostora’ protjerala Srbe i da je to bio jedini cilj rata. Uzalud su nizani argumenti koji tu optužbu opovrgavaju. ‘Poslijeratno pomirenje’ može početi onoga trenutka kad potencijalni sugovornici budu spremni koristiti se provjerljivim činjenicama u nadvladavanju velikih prijepora i nepovjerenja. Jedan od teoretičara koji je dao svoj priloge toj raspravi u dnevnim novinama, zaključuje da političke elite susjednih država ‘ne znaju funkcionirati jedna bez druge te one održavaju ‘Jugoslaviju’ od koje toliko uzajamno bježe. (Ž. Korać).

Osvetnički duh države koje nema

Za hrvatske nekomunističke elite to se ne bi moglo reći. Suživot sa Srbijom nije ostao u dobrom sjećanju. Sve što je Hrvatska postigla nakon ratne pobjede, dokazuje pogrješnom postavku o ‘funkcioniranju susjednih država’. Drugi tvrdi da daleko “od dnevne politike obični ljudi surađuju, druže se, zabavljaju na isti način kao što su činili stotinama godina unatrag. Zajednička povijest, sličan jezik i rodbinske veze povezuju ih usprkos svim mogućim konstruiranim ‘ubilačkim identitetima’. (P. Žarković). Zajednička povijest započinje 1918., a ne ‘stotinama godina unatrag’.

‘Ovi prostori’ žele zatamniti činjenice koje govore da prostor ne može igrati ulogu političkoga regulatora, prostor ne može utjecati, primjerice, na ne-razlikovanje politike Europske unije unutar schengenskoga prostora, od politike države podupirateljice Putinove osvajačke politike. Ratna agresija potpuno je suprotna načelima zajedništva, slobode i miroljubivosti. Duh ‘nepostojeće, ali žive države’ (‘ovih prostora’) ne pokazuje znakove pomirbe s realnim stanjem. Kako izgleda, još dugo ih ne će ni pokazivati.

Ivan Bekavac