Domovina uredništvo
Hrvatska zavjetna krunica još je jedan izvrsni duhovni izričaj vjere i pobožnosti hrvatskih muževa katolika iz Sydneya kojima su ključne odrednice – Bog, Gospa, obitelj i dom. O tome donosimo reportažu i izviješće u ovom broju. Takodjer donosimo poduži vrijedan i analitički tekst dr. Luke Budaka o hrvatskoj zajednici te njenim klubovima u Sydneyu i Australiji. U naslovu donosim upit i dvojbu čije je razmišljanje bolje, ispravnije i za zajednicu vrijednije – ono Zvonimira Kurtovića predsjednika Hrvatskog kluba Punchbowl koji je prodan u Sydneyu ili Marka Franovića?
Odluka o tome da li će klub biti kupljen znati će se vrlo brzo tj. krajem ovog mjeseca kada će prodavatelj kluba RSL Concorde odlučiti koja je od pristiglih ponuda najpovoljnija a ako to bude ona od uprave kluba Punchbowl to znači da će ovaj klub i hrvatska zajednica Sydneya opet biti po nečem jedinstvena u cijelom svijetu hrvatske dijaspore. Naime u situaciji kada svi ovakvi etnički klubovi propadaju i gase se širom Australije, naša zajednica ne da se „gasi“ nego ide u investicije, tj. ne samo u kupovinu nego i u ulaganje – obnovu i rekonstrukciju kluba koji je u derutnom stanju što s obzirom na sve potrebno vjerojatno znači da će to potrajati realno možda i dvije godine.
Zanimljiv je bio razgovor i susret gospodina Franovića i Kurtovića prošli četvrtak 14.10. u klubu RSL Concorde( gdje su članovi kluba Punchbowl došli pogledati klub i dati svoje mišljenje o njegovoj kupovini). Argumentacija gospodina Franovića je bila već poznata – ne treba novi klub, neka se dio novca uloži u klub“ Kralj Tomislav“, no zanimljivije je bilo većini nama dosada nedostupno razmišljanje gospodina Kurtovića koji je objašnjavajući zašto je kupovina ovog kluba dobar potez često upotrebljavao riječ o novim „sadržajima“. Ti novi sadržaji bi trebali biti ključna stvar koja će preporoditi i oživiti rad i djelovanje ovog novog kluba uspije li njegova kupovina. Koji su to sadržaji nismo čuli, no biti će zanimljivo doznati o čemu se to radi i da li doista uprava kluba Punchbowl ima neki novi nama nepoznat koncept koji misle upotrijebiti u radu ovog kluba. Ako je to tako, to je izvrsna novost koja bi mogla preporoditi hrvatsku zajednicu i bit će nam drago čuti detalje i koncept tog plana koji će vjerujem spremno preuzeti i svi postojeći hrvatski klubovi jer su svi u sličnoj poziciji kao i klub Punchbowl prije nego je prodan, naime u financijskim problemima i problemima vodjenja, te ključno – nedostatku novih sadržaja radi kojih su i dopali u probleme.
Koji su to novi sadržaji kojima će u klubove biti vraćen makar dio naše mladje i mlade populacije kojih više tamo nema, radi kojih klubovi godinama zjape prazni te tako iz godine u godinu propadaju biti će zanimljivo čuti makar od uprave kluba „Sydney“ iz nekadašnjeg Punchbowla te i iz usta njihovog predsjednika Zvonimira Kurtovića.
A da je naša zajednica živa svjedoči i ovaj primjer – naime neki dan sam se čuo sa 95-godišnjim Antom Bosnićem nekadašnjim poznatim hrvatskim gradjevinskim poduzetnikom koji sada živi u Domu umirovljenika u Mosmanu u Sydneyu. Gospodin Bosnić mi je poslao par svojih tekstova od kojih će prvi biti objavljen u ovom broju.
Dakle zaključio bih – nije dvojba Kurtović ili Franović kako sam vas novinarski pokušao „lažnim suprostavljem“ pozvati na čitanje ovog teksta. Ispravan i pravi izgled naše zajednice glasi – „ i Kurtović i Franović i Bosnić“ a svoje ime slobodno pridružite ovom popisu.
I za kraj podsjećam ne samo da je naša hrvatska zajednica u Sydneyu pred kupovinom novog kluba nego je prije tri godine sagradjena nova hrvatska crkva u Gold Coast. Mislim da je to zadnja crkva koja je hrvatska dijaspora igdje izgradila na cijelom svijetu.
Hrvatska zajednica u Australiji je doista živa i životna, unatoč svemu!
Ugodno čitanje!
Do uvodnika
Kako se Australci odnose prema svojim vojnicima?
Australski vojnik Alan Mather je nestao u Prvom svjetskom ratu, odnosno 1917. Njegove posmrtne ostatke je našla ekipa britanskih arheologa 2008. godine. Mather je identificiran i pokopan uz vojne počasti 2010. U Hrvatskoj slušamo poruke o nemogućnosti da se identificiraju žrtve iz Drugog svjetskog rata, a posmrtni ostaci završavaju u vrećama za smeće.
