Domovina Urednistvo
U posljednjem objavljenom popisu stanovništva u Australiji (2011) bilo je skoro 340 000 ljudi koji su naveli svoje porijeklo kao grčko.
Ova zajednica, u vrijeme kad je ovo napisano, ima ukupno 11 osnovnih i srednjih škola po cijeloj Australiji.
Skoro 98 000 ljudi u Australiji deklariraju se kao Židovi u istom popisu stanovništva. I, u cijeloj Australiji ima ukupno 19 židovskih skola.
Isto tako, prema zadnjem popisu stanovništva, u Australiji živi oko 40 000 Armenaca.
Oni imaju 3 škole: dvije u Sydney-u i jednu u Melbourne-u. A da i ne govorimo o muslimanskoj zajednici – u vrijeme kad je ovo napisano, muslimani upravljaju sa oko 40 škola u Australiji. Hrvati, prema istom popisu stanovništva, imaju populaciju od skoro 127 000 ljudi.
U isto vrijeme, nema ni osnovnih ni srednjih hrvatskih škola nigdje na cijelom kontinentu. I dok ova činjenica nije nikakvo iznenađenje za neke, drugima je pak izvor neprekidne iritacije i srama.
Nogomet i ćevapi
Prema riječima dobro poznate osobe u hrvatskoj zajednici, Karla Šiljega, razlog za ovu činjenicu leži u krivim prioritetima. “Od 1964. godine, kada je prvi Hrvat igrao nogomet za australski nacionalni tim, bilo je ukupno 47 igrača hrvatskog porijekla koji su obukli Socceroos dres. Kako nam je to pomoglo?
Da li je to išta učinilo za našu zajednicu, ili, da li nam je barem pomoglo s političkom moći u ovoj zemlji?” “Odgovor je”, kaže Šiljeg, “apsolutno ne.” “Čak i gore od toga”, dodao je, lansiranje svih ovih nogometnih zvijezda (za Australiju) “…nije čak pomoglo ni nogometnom klubu Sydney United, što je možda najveća ironija.” “U jednom su trenutku, upravo oni koji su bili zaduženi za tzv. reformaciju nacionalnog nogometnog natjecanja, uključujući ljude kao Neville Wran i David Hill – javno (i glasno) vodili kampanju kako bi smanjili broj Hrvata u australskom nacionalnom timu.”
“Eto, toliko o zahvalnosti” komentirao je Šiljeg tužno. Mi ovdje ne trebamo hrvatske osnovne i srednje škole Ovo je ideja koju guraju neki pojedinci u hrvatskoj zajednici:
“Mi ne trebamo hrvatske osnovne i srednje škole, jer ovdje ima dovoljno drugih škola – državnih, katoličkih i privatnih.” Za početak, ako upotrijebimo tu istu logiku, onda također ne trebamo hrvatske crkve, jer različite katoličke crkve postoje na svakom uglu u Australiji. A klubovi?
Zašto trebamo hrvatske klubove kada ima toliko drugih klubova (RSL i mnogih drugih) posvuda, ponekad čak i jedan do drugoga?
Nogometni timovi? Zašto imati hrvatski nogometni tim kad možemo podržavati neku umjetno izlegnutu korporacijsku tvorevinu koja trenutno igra u nacionalnoj ligi? Starački domovi? Ne, mi njih također ne trebamo, budući da u Australiji trenutno operira preko 2200 staračkih domova.
A ideja da državne, katoličke pa čak i privatne škole pružaju adekvatni nivo obrazovanja djeci hrvatskog porijekla potpuno je tragikomična.
Dovoljan je jedan pogled na 10 škola s najboljim rezultatima u HSC ispitima da bi se vidjelo da je većina najuspješnijih škola ili selektivna (s malo ili nimalo hrvatskih učenika) ili protestantska (škole koje su preskupe, predaleko ili neprihvatljive vjere za većinu roditelja hrvatskog porijekla).
Drugim riječima, argument koji nameće da mi ovdje ne trebamo hrvatske osnovne i srednje škole netočan je, zavaravajući i štetan za budućnost naše djece.
Zagonetka katoličke crkve
Postoji također i grupa ljudi u lokalnoj hrvatskoj zajednici koja misli da bi trebali staviti svo naše povjerenje (i jaja) u katoličku košaru. Ovi ljudi, a neki od njih su istovremeno i glasni i laktaši, tvrde da mi već imamo ‘naše’ katoličke škole – izgleda da je ovim samoprozvanim ‘ekspertima’ vrlo lako izabrati što bi bilo najbolje za nečiju drugu djecu.
Da budemo brutalno iskreni, katoličke škole, kao i mnogi drugi aspekti australskog društva, ne nude višu razinu učenja – i gore od toga, one su također masovne tvornice asimilacije koje proizvode ‘kloniranu’ djecu.
Ova djeca možda imaju adekvatne akademske rezultate, ali ih se u isto vrijeme ohrabruje da odbace svoju različitost i prisiljava da se prilagode engleskoj većini. I, kao što je već ranije spomenuto, osim nekoliko značajnih izuzetaka, ove škole svakako ne pružaju neki izuzetan nivo obrazovanja.
Povrh toga, katoličko svećenstvo u Australiji također pokušava zatrti ideju o hrvatskoj školi. Crkva, kao bilo koji biznis koji pravi novac, izbjegava konkurenciju, jer upravo oni upravljaju većinom katoličkih škola u Australiji kroz svoje biskupije.
Štoviše, općepoznato je da je prijašnji poglavar katoličke crkve u Australiji, kardinal Pell prije par godina pokušao preuzeti sve hrvatske (i talijanske) katoličke crkve pod svoju kontrolu, kako bi izbrisao rastuće dugove Crkve.
Strastveno predani lideri zajednice, kao sto su Karlo Šiljeg i Mate Smolčić uspjeli su primjeniti kanonsko pravo kao ‘oružje’ kako bi zaustavili kardinala Pell-a u njegovom naumu i zasada se obranili. Međutim, nadbiskup Sydney-a Anthony Fisher otada je već i javno i privatno rekao da će sve etničke katoličke crkve (talijanske, hrvatske, slovenske, mađarske itd.) jednoj dana pripadati biskupiji Sydney-a. Za ove ‘ljude u odorama’ sama ideja o hrvatskoj gimnaziji viđena je skoro kao prokletstvo.
Pa tako, isto kao što se možemo “zahvaliti” cijelom nogometnom sistemu u ovoj zemlji, tako se isto možemo “zahvaliti” i hijerarhiji katoličke crkve na njihovoj “zahvalnosti.” Što kaže Australska vlada Prema dostupnim dokumentima, sve razine vlade u Australiji – lokalna, državna i federalna uprava, zajedno doprinose oko 50 posto sredstava potrebnih za upravljanje etničkom osnovnom i/ili srednjom školom.
To znači da, ako zajednica skupi milijun dolara kako bi započela gradnju škole, različite razine vlade doprinijet će još jedan milijun dolara kako bi se omogućilo pravilno upravljanje ovom školom.
Osim toga, većina političkih stranaka, a osobito one na konzervativnoj strani, uvelike podržavaju ideju o privatnom školovanju. Štoviše, otvoreni su prema i oduševljeni s cijelim nizom prijedloga o otvaranju različitih etničkih škola.
Velik broj etničkih zajednica u posljednjih je nekoliko godina iskoristio pogodnosti trenutne političke i ekonomske klime.
Primjer je zajednica Sikha, kojih u Sydney-u ima 20 000, a koji su sredinom ove 2016. godine objavili da su kupili 10 jutara zemlje na sjeverozapadnom rubu Sydneya, gdje će sagraditi svoju prvu osnovnu školu u Australiji.
Njihova zajednica prikupila je 3,6 milijuna dolara kako bi započela školu koju zovu “Gimnazijom Sikha.” Izgleda da su mnoge zajednice shvatile kakvu vrijednost i moć obrazovanje pruža njihovoj djeci. Možda će, jednoga dana, i hrvatska zajednica doći do iste spoznaje.
Branko Miletić
