Domovina News
[ad_1]
Poticaj za proučavanje
Svrha ovog izlaganja jest ukazati na dvije točke. Prvo, i hrvatsko se iseljeništvo može i treba proučavati (i) s gledišta žrtvoslovlja – znanosti koja obuhvaća niz drugih disciplina, uključujući: kriminologiju, psihologiju, sociologiju, zdravstvo, antropologiju, pravo, politiku, povijest itd. Iseljenici su u velikom broju, posredno ili neposredno, žrtve nasilja i zato viktimologija treba obuhvatiti i teme vezane uz iseljavanje Hrvata tijekom postojanja raznih antihrvatskih režima. Drugo, hrvatsko je iseljeništvo podnijelo goleme žrtve da bi osiguralo vlastitu budućnost, očuvalo svoj nacionalni i vjerski identitet, pomoglo svoje najbliže u domovini, višestruko pomoglo potrebe hrvatskog naroda i borbu za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Treba, dakle, hrvatske iseljenike, posebice političke emigrante, istraživati, proučavati i vrjednovati kao žrtve progona i kao ljude koji su se uvelike žrtvovali za svoj narod i njegovu slobodu.
Hrvatsko iseljeništvo i žrtvoslovlje
Poznato je da žrtvoslovlje stavlja naglasak u prvom redu na žrtvu, a manje na počinitelja; na ono što je žrtva pretrpjela, na njezine potrebe, na posljedice trpljenja (posredne, neposredne, kratkoročne i dugoročne) i kako se nečiji progon i/ili mučenička smrt odražava na bližu i širu obitelj, na potomke, na društvo, na narod, na državu, na vjersku zajednicu, pa i na opće civilizacijske tekovine. U ovom kontekstu treba (trebalo bi) početi proučavati i hrvatsko iseljeništvo koje je u velikom broju napustilo svoj dom i domovinu, posredno ili neposredno, kao žrtva raznih nepravda, progona i nasilja.
O hrvatskim iseljenicima, bilo onima koji su bježali u 15. stoljeću ispred turskih najezda i njihovim potomcima, bilo o iseljenicima od druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća, o emigrantima nakon Drugog svjetskog rata, ili najnovijim iseljenicima, uglavnom se piše činjenično. I moj pristup toj temi najčešće je takve naravi. Ali mlađi naraštaj znanstvenika ima danas dovoljno slobode i mogućnosti „dublje zaorati“ i otpočeti istraživati žrtvoslovnu stranu hrvatskog iseljavanja, te iseljeničkog života i rada.
Hrvatsko iseljeništvo kao žrtva – nekoliko natuknica
Ne ulazeći u masovna bježanja zbog osmanskih/turskih osvajanja, bilo je hrvatskih političkih emigranata i za vrijeme Austro-Ugarske (1), ali prava politička emigracija kod Hrvata počinje tek nakon 1918., to jest nakon stvaranja zajedničke države sa Srbima, posebice nakon pogibije hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini (20. lipnja 1928.) i uvođenja kraljevske diktature (6. siječnja 1929.). Ne samo da tada počinje doba ustaškog revolucionarnog pokreta i bježanja u Mađarsku, Italiju i dalje onih koji su zagovarali rušenje Jugoslavije, nego su u inozemstvo bježali i prvaci Hrvatske seljačke stranke, August Košutić, Juraj Krnjević i drugi. Ipak, veliki val hrvatske političke emigracije nastaje odmah nakon Drugog svjetskog rata i tijekom nekoliko desetljeća komunističke vladavine.
Zadnjih godina objavljeno je više znanstvenih radova koji govore o ovoj temi. Otvaraju se (pomalo) i arhivi bivšeg režima pa se može vidjeti kako su i komunističke vlasti pratile iseljavanje, odnosno bježanje iz tadašnje države. U člancima o ovoj temi koje sam imao priliku pročitati zapaža se da je žarište i dalje na brojevima, godini bježanja, dobi izbjeglica, iz kojih su općina i slično. (2) Ali, je li itko istražio i dubinski proučio, na primjer, slučaj Ivana Varge, seljaka iz Dubrave u Međimurju, kojeg su žandari ubili 11. siječnja 1934., jer je navodno pokušao pobjeći preko granice, a njegov sin je dobio račun za pet naboja kojima mu je otac bio ubijen? Što zapravo znamo o ovoj i sličnim žrtvama? Ne samo onima koji su poginuli bježeći preko granice, a bilo je takvih pogibija (pre)više, nego što znamo i o onima koji su uspjeli pobjeći? Koje su oni žrtve podnijeli? Možda se reklo, „blago njima, imali su sreću“! Ali u većini slučajeva ta „sreća“ bila je žuči zalivena.
Nakon raspada Titove države doznajemo sve više o poratnim izbjegličkim logorima u Austriji, Italiji i Njemačkoj. (3) Prikazi su dobri i iscrpni, ali treba poći korak dalje i pokušati više doznati o ljudima u tim logorima; o izbjeglicama, o onom što su u logorima proživljavali, kamo ih je i kako vihor života odnio. Sudbine tih ljudi (muškaraca, žena, staraca, starica i djece) vrlo su nam malo poznate. Na primjer, tko je u domovini išta znao o Josipu Cvrtili (1896. – 1966.), nekoć poznatom hrvatskom piscu i učitelju, dok nije 2011. o njemu snimljen dokumentarac Josip Cvrtila ‒ Dragi tata, zahvaljujući njegovu unuku gospodinu Krešimiru Čokoliću. (4) Treba istraživati njegovu žrtvu i njegove obitelji koja je ostala u Hrvatskoj, a on prošao kroz logore i dospio opet u jednu vrstu logora u Buenos Airesu. (5) Slično se dogodilo i s tisućama drugih. Sjećam se da je u talijanskim logorima još polovicom 1960-ih bilo ljudi koji su tamo dospjeli dvadesetak godina ranije. Nijedna ih država nije htjela primiti jer su bili stari i/ili bolesni. Tko o njima išta zna? Kao da nikad nisu ni postojali!
Po mojim doživljajima i procjenama ustvrdit ću da je svaki veći val hrvatskih prekomorskih iseljenika (ne uključujem najnovija vremena) prošao kroz tri velike tjeskobe. Prvo, seljenje ili bježanje iz domovine. Drugo, mukotrpna putovanja preko oceana i „doček“ na Ellis Islandu, a u poratnim desetljećima prolazak kroz izbjegličke logore. Treće, „porođajne muke“ novog života u tuđini. Svaki korak u taj, za njih, novi i nepoznati svijet donosio je velike patnje i žrtve.
O ilegalnim prebjezima iz bivše države znamo ponešto iz usmene predaje i ponekog zapisa, ali malo je znanstvenih radova o patnjama i opasnostima prekograničnog bježanja. Bilo je tu i smrtnih stradanja. Bježalo se najviše čamcima i pješice. Mnogi su uhvaćeni ili ih je Italija (ili druge države) izručila jugoslavenskim vlastima i potom su bili kažnjeni šišanjem „na golo“, zatvorom i (neki od njih) prisilnim radom. Iz objavljenih štiva o bježanju saznajemo kojim putovima se najčešće išlo, ali iz njih malo saznajemo o mukama koje su mnogi podnijeli da bi se našli na „drugoj strani“. Još manje saznajemo što ih je tamo čekalo. (6)
Mnogi smo, na primjer, prošli kroz izbjeglički logor „San Sabba“ u Trstu (nekoć nacistički logor) (7) i znamo dobro kakav je bio u njemu život. Srećom, većina je u njemu provela relativno kratko vrijeme. Još 1965. prilike u tom logoru bile su zastrašujuće za sve novopristigle. Radost „slobode“ brzo se rastakala u neopisiv smrad logorske karantene i „profugskog“ ponižavanja, te straha od „bunkera“ blizu glavnog ulaza iz kojeg bi svakodnevno u „crnoj marici“ vozili ljude do državne granice i izručivali jugoslavenskim vlastima. Oni koji su imali sreće, nakon raznih ispitivanja dobili bi azil i bili poslani u drugi logor u kojem nije bilo više straha od izručenja. Arhivi izbjegličkih logora u Italiji, koliko mi je poznato, još su netaknuti, a vjerojatno isto tako i onih u Austriji i Njemačkoj. (8) Ako i kad se logorski arhivi i „pročešljaju“ opet će biti samo imena i brojevi, ali vrlo malo ili ništa o životu ljudi u njima. Zato treba poraditi na prikupljanju osobnih svjedočenja dok ne bude prekasno.
Žrtve ranih hrvatskih doseljenika u SAD
Budući da sam u Americi proveo više desetljeća i taj dio hrvatskog iseljeništva mi je najpoznatiji, ovdje ću svratiti posebnu pozornost na žrtve hrvatskih doseljenika u Ameriku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Neka to bude primjer rada i žrtava koje su podnijeli hrvatski iseljenici diljem svijeta.
Hrvatski doseljenici (i drugi iz južnih, centralnih i istočnih dijelova Europe) tog vremena podnijeli su veće žrtve od svih useljenika koji su ih kasnije slijedili, ne samo što su bili ponižavani, diskriminirani (tretirani samo malo bolje nego Afroamerikanci), nego su teško zarađujući kruh svagdanji udarili temelje hrvatskim udrugama, zajednicama, župama, školama, domovima, štedionicama, pjevačkim zborovima, tamburaškim orkestrima, športskim klubovima… Na primjer, u rujnu ove godine Hrvatska bratska zajednica (HBZ) proslavila je 125 godina opstanka. Njezino rađanje bilo je mukotrpno i dugo ali, zahvaljujući ljubavi i žrtvi njezinih utemeljitelja, ona je okupljala preko 100 000 članova i još okuplja njihove potomke, te danas gaji ljubav prema domovini svojih predaka i doprinosi dobrim odnosima Republike Hrvatske i SAD-a. (9) Također, krajem rujna ove godine „Hrvatska žena“ grana br. 1 u Chicagu slavi svoju 90. obljetnicu, a prethodile su je još starije ženske udruge u toj zemlji. (10) Najstarija hrvatska rimokatolička župa u Americi utemeljena je 1894. u Pittsburghu, a slijedile su mnoge druge. U Chicagu i okolici, na primjer, nekoć je bilo devet hrvatskih katoličkih župa. Prva je bila utemeljena 1901. Trebalo je ogromnih napora i žrtava, puno vremena i novaca za ovakve pothvate, ali sve poteškoće svladala je neizmjerna ljubav za očuvanje hrvatske nacionalne svijesti, te kulturnog i vjerskog bogatstva u tuđem svijetu.
Da bismo ukazali na prilike u kojima su ti ljudi živjeli i radili, i žrtve koje su podnijeli, navest ćemo samo nekoliko strašnih pogibija koje su se dogodile (i) hrvatskim doseljenicima u Americi.
Dobro je poznato potonuće Titanica 1912. i da je na njemu bilo tridesetak Hrvata od kojih se samo troje spasilo. Znamo i njihova imena, u koja mjesta su putovali i neke druge detalje. Ali vrlo malo se zna, na primjer, za nesreću broda La Bourgogne u kojoj je 4. srpnja 1898. poginulo 549 od 726 osoba koje su bile na brodu. Među nastradalima bilo je 6 Hrvata, a preživjelo ih je 11.(11) Ili, tko zna za tragediju broda Volturno na kojem je izbio požar 9. listopada 1913. i da je u toj nesreći nastradalo preko 130 ljudi, među kojima i 26 iseljenika iz Hrvatske. (12)
Mnogi od hrvatskih iseljenika su sretno preplovili Atlantik, ali su doživjeli „brodolom“ kad su tamo stigli. Razni agenti ilegalno bi doveli ljude u Ameriku, obećavajući im posao i „američki san“, ali bi jadni i prevareni bili uhićeni i potom vraćeni doma. Koliki je to bio trošak, strah i razočaranje! Doznajemo, na primjer, da je 20. studenog 1897. došla skupina prevarenih Hrvata i Slovaka u Baltimore, ali su potom bili pritvoreni i vraćeni u rodni kraj. (13) U kolovozu 1901. u istom gradu bilo je uhićeno 125 Hrvata pod sumnjom da su dovedeni u Ameriku da bi poslužili u razbijanju radničkog štrajka. Svi su bili zatvoreni i potom otpremljeni nazad. (14) U svibnju 1899. osamnaest hrvatskih iseljenika je na putu u Iowu uhićeno i zatvoreno u Chicagu jer su prevarom ilegalno dovedeni u Ameriku. Zahvaljujući velikom zauzimanju vodećih Hrvata u Chicagu, ipak nisu vraćeni nego su ostali u Americi.(15)
Oni doseljenici koji su bili bolje sreće i dobili pravo boravka u Americi završavali bi većinom u ljevaonicama željeza, tvornicama, kamenolomima, rudnicima, ili na visokogradnjama Chicaga i drugih velikih američkih gradova. Radili su najteže poslove gdje se danomice sakatilo i ginulo. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko primjera pogibija hrvatskih radnika u Americi krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Strašna se nesreća dogodila 27. prosinca 1900. u kamenolomu nedaleko od Durbina, West Virginia, u kojoj izgubiše živote šestorica Hrvata, a 9 je bilo teško ranjeno. Samo trojica su imala kakvo-takvo osiguranje. (16)
U ugljenokopu kod Johnstowna, Pennsylvania, 10. srpnja 1902. među „oko dvije stotine“ stradalih radnika bilo je i 11 Hrvata. (17) A još poznatija nesreća dogodila se u tom gradu 31. svibnja 1889. godine kad su nezapamćena poplava i potom požar zahvatili to poznato industrijsko mjesto. Tada je nastradalo više od dvije tisuće ljudi, od kojih je oko 800 ostalo neidentificirano. Među njima je zasigurno bilo Hrvata koji su došli u većem broju tražeći posla u tamošnjim tvornicama i rudnicima, ali njihova imena ne ćemo, vjerojatno, nikad doznati. (18)
Poplava u Galvestonu, Texas, 8. rujna 1900. odnijela je 32 života hrvatskih iseljenika, uključujući Marka Burina sa ženom i petero djece, a Nikola Župjanin tada je izgubio ženu i osmero djece. (19)
U tvornici „South Chicago Furnace Co“ ponajviše su radili Hrvati iz Like, Poljaci i Slovaci. Ona je bila toliko na zlu glasu da su hrvatske novine Chicago-Sloboda više put upozoravale čitatelje da ne idu tamo raditi jer je u njoj smrt vrebala ljudske živote danomice. Suvremenik piše: „U najvećim [hrvatskim] naseobinama ne bijaše ubijenih i osakaćenih kroz cijelu godinu naroda, koliko u So. Chicagu, III. samo Hrvata u jednom tjednu. (20)
U rudniku nedaleko od mjesta Zeigler, Illinois eksplozija plina 3. travnja 1905. odnijela je živote „do četrdeset radnika“, među kojima bijaše osam Hrvata. A istog dana u mjestu Jerome, Arizona, od 14 poginulih radnika četvorica su bili Hrvati. (21)
U sudaru vlakova 7. srpnja 1903. kod Charlottesvillea, Virginia, među 14 mrtvih bila su 3 Hrvata. (22)
U rudniku Copper Flat, kod Elyja, Nevada, dogodila se 12. srpnja 1912. velika eksplozija u kojoj je poginulo 10 radnika, od kojih je 8 bilo Hrvata iz Udbine. (23)
U ugljenokopu kod Laylanda, West Virginia, početkom ožujka 1915. poginulo je 115 rudara. Među njima bilo je i 17 Hrvata od kojih nijedan nije pripadao kojem od hrvatskih potpornih društava. (24)
U drugoj polovici 1913. otpočeo je poznati štrajk rudara u Bakrenom okružju, države Michigan i trajao devet mjeseci. Tijekom štrajka ubijena su dvojica Hrvata, a na Badnji dan 1913. okupile su se obitelji da djeci podijele darove. Tijekom te veselice netko je u dvorani povikao „požar, požar“! U paničnom bježanju iz dvorane nastradale su 73 osobe, uglavnom djece. Tu je život izgubilo 13 Hrvatića. (25)
U mjesecu rujnu 1897. tijekom štrajka rudara u blizini Hazletona, Pennsylvania, stražari su zapucali na bježeće rudare, „ranjenih i mrtvih bijaše do trideset hrvatskih radnika“. U američkoj povijesti ovaj tragični događaj poznat je kao „Lattimermassacre“. (26)
Kao dobar pokazatelj života, rada i stradanja hrvatskih iseljenika u Americi početkom prošlog stoljeća navest ćemo statistiku iz knjiga hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu koja pokazuje da prosjek životne dobi onih koji su umrli od 1912. do 1919. bila je samo 30,9 godina. Ako se ne uračuna djecu ispod 10 godina onda je prosječna starost pokojnih bila 32,9 godina. A blizu 10 % umrlih život je izgubilo u nesretnim slučajevima. (27)
Ginulo se u rudnicima, u tvornicama, visokogradnjama, u prometnim nesrećama i umiralo od raznih bolesti, a ponajviše od tuberkuloze i upale pluća. O ponižavanjima i etničkoj diskriminaciji da i ne govorimo. Ali uz sve to oni koji su preživjeli ustrajno i neumorno su radili na poboljšanju prilika u kojima su živjeli, odgajali i školali djecu, organizirali se, čuvali i sačuvali svoje zajedništvo. I ne samo to, nego su stalno pomagali svoje obitelji doma i domovinu.
Uvijek spremni žrtvovati se za domovinu
Poznato je da su doznake od hrvatskog iseljeništva bile i ostale velike, pa i pregoleme. Na primjer, prema podatcima Svjetske banke, Hrvati iz svijeta samo su u godini 2016. poslali doma 2,253 milijarde dolara. (28) Doznajemo, također, da je od 1993. do 2015. u Hrvatsku od iseljeništva ušlo više od 65 milijardi dolara. (29) Ovo su približni brojevi, jer koliko je doneseno gotovine prilikom posjeta domovini, možemo samo nagađati. Premda je hrvatsko iseljeništvo uvijek bilo velik izvor pomoći domovini ovdje ćemo upozoriti samo na nekoliko primjera organiziranog pomaganja iz SAD-a početkom prošloga stoljeća.
U prvom redu, pružana je materijalna pomoć (novac, paketi hrane, robe i drugo), potom politička i moralna ― organiziranja prosvjednih skupova i demonstracija; pisanje pisama, izjava, deklaracija, memoranduma, te lobiranje među američkim utjecajnim ljudima i javnošću općenito. A bilo je i onih koji su već tada bili spremni žrtvovati i život za domovinu.
Koliko znamo, prvi organizirani prosvjedi među Hrvatima u Americi zbog političkih zbivanja u Hrvatskoj bili su potaknuti pucnjevima na narod u kotaru Ivanić tijekom izbora za Hrvatski sabor 1897. Povodom tih događanja održani su veliki prosvjedni skupovi u dvije najveće hrvatske naseobine u Americi, Chicagu i Alleghenyju (danas dio Pittsburgha), na kojima je osuđen ban Khuen i njegov režim. „Od toga doba počeše američki Hrvati organizirati i sakupljati milodare za nastradale u Hrvatskoj“. (30)
Također te godine Hrvati Chicaga, kojima su se pridružili domoljubi i iz drugih naseobina, počinju prikupljati i slati novčanu pomoć družbi sv. Ćirila i Metoda u Istri koja je u tom dijelu Hrvatske čuvala i gajila hrvatsku kulturnu baštinu. Išli su i korak dalje, pa su 1903. (26. siječnja) utemeljili istoimenu družbu (31) u svrhu širenja naobrazbe među Hrvatima u Americi i prikupljanja novčane pomoći matičnoj družbi u Istri i za druge potrebe, uključujući: „Hrvatska straža“ u Zadru; „Društvo hrvatskih sveučilišnih građana za pouku nepismenih“; „Društvo za pomaganje siromašnih đaka hrvatskih škola u Zadru“; za sušičave hrvatske radnike na Sljemenu u Zagrebu; ujedinjenoj omladini u Splitu, „Napredak“ u Sarajevu i druge dobrotvorne svrhe. (32)
Skidanje mađarske zastave sa željezničke postaje u Zaprešiću 11. travnja 1903., sukob vojske i seljaka, krvoproliće i „skupštinski“ ili „narodni pokret“ koji je slijedio, imao je velik odjek i među Hrvatima u Americi. U Chicagu su tim povodom održana dva velika prosvjedna skupa (28. i 31. travnja) protiv Khuenova terora u Hrvatskoj. Slično se događalo i u drugim hrvatskim naseobinama. (33) Osim toga, vodstvo „Hrvatske narodne zajednice“, najbrojnije hrvatske udruge u Americi, poslalo je pod hitno 510 dolara i pozvalo svoje članove i Hrvate diljem Amerike da novčano pomognu utamničenim, ranjenim i progonjenim Hrvatima u domovini. Da bi ta pomoć bila što bolje organizirana i provedena, utemeljena je (Allegheney, 29. svibnja 1903.) „Hrvatska Narodna Obrana u Americi“. Među istaknutim govornicima bio je i Zdravko Mužina, glavni pokretač utemeljenja HNZ-e, koji je, uz odobravanje okupljene mase, zapalio mađarsku zastavu. Na tom skupu izabrana su dvojica Hrvata, američka građana, da odu u Washington, D.C. i zatraže da se američke vlasti zauzmu za progonjene Hrvate u domovini. Izabrana su druga dvojica, koja nisu bili građani SAD-a, da odu austro-ugarskom poslaniku u Washingtonu i protestiraju protiv progona Hrvata i gaženja njihovih prava. Također su poslali spomenicu caru, odnosno hrvatskom kralju, u kojoj se u ime svih američkih Hrvata protestira protiv bana Khuena i njegove tiranije. (34)
Premda Khuen odlazi s banske vlasti 23. lipnja 1903. političke i domoljubne djelatnosti Hrvata u Americi se nastavljaju. Sazvana je narodna skupština u Alleghenyu 23. kolovoza 1903. na kojoj se našao i iz domovine novopridošli politički aktivist Hinko Sirovatka. On je pozvao na ujedinjenje američkih Hrvata da bi bili što učinkovitiji u borbi za hrvatska prava. Prisutni su njegov prijedlog s oduševljenjem prihvatili i tu je bio početak „Hrvatskog narodnog saveza“. Temeljna načela Saveza bila su „Sve za vjeru i za domovinu“ i „Bog i Hrvati“. (35) Također, u travnju 1903. Hrvati St. Louisa poslali su Stjepanu Radiću, tajniku ujedinjene oporbe, 39,6 američkih dolara (danas bi to bilo oko 1365 američkih dolara) i pismo „bodreći ga da ostane na braniku svoje domovine“. (36)
„Skupštinski pokret“ nije splasnuo među Hrvatima u Americi ni sljedeće godine pa su održane narodne skupštine u kolovozu 1904. u svim većim hrvatskim naseobinama SAD-a. S tih skupština poslana je i predstavka hrvatskom Saboru u kojoj se od zastupnika traži da se zauzmu za financijsku samostalnost Hrvatske. (37)
U veljači 1911. došao je u posjet Americi mađarski državnik grof Albert Apponyi i držao je predavanja o svjetskom miru i razoružanju. Čak je govorio u Kongresu. To je uznemirilo posebice Hrvate i Slovake u Americi. Održavali su se protestni skupovi u svim većim hrvatskim naseobinama, pisana su pisma, organizirani javni skupovi i demonstracije, čak tiskana je brošura na engleskom „u kojoj bijaše prikazan u pravoj slici grof Appony“ i u njoj se ukazalo na (ne)prilike u Hrvatskoj. (38)
Djelatnosti „Hrvatskog saveza“ i drugih hrvatskih organizacija u Americi bile su usko vezane uz događanja u Hrvatskoj. Što su u Hrvatskoj bile veće potrebe i režimi okrutniji to je iseljeništvo bilo djelatnije i spremnije na žrtvu. Tako su strahovlada kraljevskog komesara/povjerenika Slavka Cuvaja i pokušaj (8. lipnja 1912.) Luke Jukića da ga ubije digli na uzbunu i Hrvate u Americi. Slijedile su skupštine, prosvjedi i slanje novčane pomoći za Jukićevu obranu i druge potrebe oporbenjaka. (39)
I život dati
Stjepan Dojčić, rodom iz Ludbrega, nakon četiri godine uspješna života i rada među Hrvatima u Kenoshi, Wisconsin vratio se u Hrvatsku i pokušao (18. kolovoza 1913.) izvršiti atentat na kraljevskog povjerenika/komesara u Hrvatskoj, tada baruna Ivana Škrleca/Skerlecz. On je u dalekom svijetu došao do uvjerenja da javne skupštine, prosvjed i pisanje ne će donijeti slobodu Hrvatskoj, nego vatru treba gasiti vatrom; na teror treba odgovoriti istom mjerom. Škrlec je bio ranjen, a Dojčić osuđen na 16 godina robije. Navodno je nakon presude uskliknuo „Živjela Hrvatska!“ „Živio Hrvatski Savez!“ i dodao „Doći će vam drugi iza mene!“ (40)
Premda atentat nije uspio, Dojčić je u tren postao junak hrvatskog iseljeništva što je dobro mjerilo općeg raspoloženja Hrvata u Americi prema tuđinskoj vlasti i njihovoj spremnosti podržati i taj način borbe za slobodu Hrvatske. Hrvatsko-američki tisak ga je veličao, a „Hrvatski Savez“, „Hrvatska Narodna Zajednica“ i druge udruge prikupljale su novac za Dojčićevu obranu i za pomoć njegovoj majci u rodnom mjestu. Dojčić je bio preteča onih koji su se iz izbjeglištva vraćali i polagali živote ili bili dugoročno utamničeni u nadi da će njihova žrtva biti iskra opće pobune protiv tiranije i tuđinskih vlasti. Tada i danas neki nisu odobravali ovakve pothvate, ali takve žrtve zasigurno puno govore o ljubavi za slobodu, domovinu i hrvatsku državu.
Paradigma iseljeničkog djelovanja
Nekoliko gore navedenih primjera djelovanja hrvatskih iseljenika u Americi krajem 19. i početkom 20. stoljeća ukazuju da su Hrvati u Americi unazad više od stotinu godina uobličili paradigmu domoljubnog djelovanja koju je većina hrvatskoga iseljeništva slijedila do konačnog oslobođenja Hrvatske. Naime, temeljne točke te paradigme bile su: žrtva za sebe i obitelj, rad na očuvanje hrvatskog kulturnog i vjerskog nasljeđa, te pomoć svojima doma i domovini. Nadalje, rad za domovinu se sastojao u pomaganju progonjenih i siromašnih, vjerskih i kulturnih ustanova, u političkom organiziranju i djelovanju, upoznavanju svjetskih moćnika i javnosti o prilikama u Hrvatskoj i isticanju da hrvatski narod želi svoju slobodu, pa i u poduzimanju konkretnih, ponekad i nezakonitih, pothvata protiv tuđinskih vlastodržaca, te velikoj podršci onima koji su riskirali i svoje živote za domovinu. Sve ove točke djelovanja hrvatske iseljeničke paradigme ističu se posebice kroz desetljeća beogradske diktatura, kraljevske i komunističke.
Dva virusa i tri rata
Hrvatsko iseljeništvo u Americi prošlo je kroz više faza nacionalne svijesti. Oni iz polovice 19. stoljeća svoje udruge su nazivali slovinskim, ilirskim, austrijskim i dalmatinskim, ponajviše zbog rascjepkanosti hrvatskih zemalja unutar Habsburške Monarhije i poticanja nejedinstva od strane vlastodržaca. Usprkos tome, krajem stoljeća dolazi do nacionalne homogenizacije i redom niču hrvatska društva diljem Amerike. Zanos hrvatstva osjećao se na svim poljima rada. Ali, nažalost, već početkom 20. stoljeća to oduševljenje počinju nagrizati virusi socijalizma (pa i komunizma) i jugoslavizma. Oba su pristigla iz domovine i (pre)često su ova dva „virusa“ bili usko povezana. Onaj socijalistički bio je vezan i za radnički pokret u Americi, a jugoslavenski ponajviše za politiku „novog kursa“, odnosno hrvatsko-srpsku koaliciju. Potonji, to jest jugoslavenski, virus među Hrvatima u Americi bio je žilaviji i trajniji jer je imao državnu potporu obiju Jugoslavija. Pod jugoslavenstvom se prodavalo maglu progresivnosti i predočavalo tamošnjim Hrvatima, od kojih velik broj u jugoslavenskoj državi nije nikada živio, da je to neka vrsta „džepnog izdanja“ američkog federalizma i amerikanizma. Naravno, Srbi su ostali ono što jesu, i Slovenci također, a Hrvati jednim dijelom su postali „našioci“ da bi pokazali svoju širokogrudnost i „progresivnost“.
Nadalje, oba svjetska rata unijela su još veći nemir i pomutnju među Hrvate u Americi. Naime, svi koji su ostali vjerni hrvatskoj državnosti i viziji samostalnosti proglašavani su ljubiteljima Austrije, a nakon ulaska SAD-a u rat (6. travnja 1917.) na njih je implicitno pala sumnja da su simpatizeri neprijateljske zemlje, premda su se samo protivili onima koji su bili spremni odreći se hrvatske državnosti i pokloniti je Beogradu. Neki su od njih bili čak strpani u američke logore kao „enemyaliens“. (41) Slično se dogodilo i u Drugom svjetskom ratu. Bili oni za ili protiv Pavelića, svi su državotvorni Hrvati bili na udaru i njihove organizacije zabranjivane. Logika je bila: onaj tko je za hrvatsku državu, mora da je „ustaša“. Dakle, tijekom oba rata koplja su se lomila i preko leđa hrvatskih iseljenika oko pitanja hrvatske državne samostalnosti i jugoslavizma.
Treći rat, onaj osloboditeljski iz 1990-ih, potpuno je ujedinio nekoć razjedinjeno hrvatsko iseljeništvo. Naime, već davno je prohujalo vrijeme slovinstva, ilirizma i regionalizma, a potom i simpatizeri titoizma i jugoslavizma su nakon velikosrpske krvave agresije brzo shvatili što je za Hrvate bila jugoslavenska država. I, konačno, iseljeništvo postade ujedinjeno u domoljublju i pomaganju obrane domovine. Što će biti s najnovijim iseljenicima i kako će se oni u budućnosti odnositi prema državi Hrvatskoj, vrijeme će pokazati.
Začudo, dok je proces nacionalnog jedinstva potpuno sazreo u iseljeništvu, dotle im domovinom kruži bauk „novog kursa“ koji nastoji Hrvate ponovo instrumentalizirati i odvesti u magle „naših prostora“, odnosno „regiona“.
Zaključne misli
Proporcionalno svom broju, Hrvati imaju ne samo najbrojnije iseljeništvo, nego i najdjelatnije, posebice tijekom desetljeća jugoslavenske vladavine. Osim toga, hrvatska emigracija bila je terorizirana od beogradskih vlastodržaca i njihovih sluga više nego ijedna druga iz Jugoslavije ili bilo koje druge komunističke zemlje. Dovoljno je napomenuti poznatu činjenicu da je u emigraciji od 1945. do 1990. ubijeno 73 Hrvata, 24 je preživjelo pokušaj ubojstva, 5 ih je „nestalo“, 5 oteto i 2 su izbjegla pokušaj otmice. (42) Ne zaboravimo da je već 1921. Anton Basetić (Bolanča) bio žrtva jugoslavenskog režima u iseljeništvu kad ga je Crna ruka ubila usred bijela dan u Chicagu zbog njegova anti-jugoslavenskog djelovanja. (43) Također, od svih komunističkih tajnih službi jedino je jugoslavenska tajna policija UDBA imala „zaštitu“ na Zapadu, jer da nije bilo tako, ne bi mogla pobiti toliko Hrvata. Beogradu se sve opraštalo zbog „većih“ interesa, naravno.
Često se čuje sintagma da su Hrvati mučenički narod, a za ovo zasigurno ima obilje dokaza. Hrvatsko iseljeništvo je također dio tog mučeništva. Premda se to nekima činilo (ili možda priželjkuju), hrvatsko iseljeništvo nije odsječena, već živa grana nacionalnog bića. Dakle, žrtvoslovlje treba proučavati i taj dio hrvatske povijesti, to jest sve što je iseljeništvo žrtvovalo da bi sačuvalo svoj identitet i što je učinilo (pozitivno, negativno ili čak što nije, a moglo je učiniti) za svoj narod i domovinu. Neka mlađi istraživači „zaoru duboko“ u povijest Hrvata u svijetu i pronaći će puno neotkrivenog blaga čime će obogatiti hrvatsku historiografiju, ne samo iseljeništva nego i domovine jer je to povijest jednog, istog naroda.
dr. Ante Čuvalo
Objavljeno u zborniku radova 8. hrvatskoga žrtvoslovnoga kongresa
Totalitarizmi XX. stoljeća i njihove posljedice za hrvatski narod, 2022.
Povezano
A. Čuvalo: Prilog žrtvoslovlju hrvatske političke emigracije
____________
1. Na primjer, Nikola Polić i Zdravko Mužina u Americi, pa čak i operni pjevač Josip Kašman (1850. – 1925.).
2. Na primjer, Tatjana Šarić, „Bijeg iz socijalističke Jugoslavije – ilegalna emigracija iz Hrvatske od 1945. do početka šezdesetih godina 20. stoljeća“, Migracijske i etničke teme, godina 31, kolovoz 2015, br. 2, str. 195 – 220.
3. Vidi Marica Karakaš Obradov, „Depoi špijuna i terorista“. Saveznički logori za „Raseljene osobe“ u Italiji, Austriji i Njemačkoj“.
5. Kad sam pisao kratke životopise o Hrvatima u svijetu supruga Ikica mi reče da bih mogao napisati nešto o jednom gospodinu kojeg se ona sjeća iz djetinjstva kao pravog i ljubaznog gospodina, a živio je sa samcima u zgradama na Monteu. Nakon objave mog priloga o njemu u časopisu Školarac doznao sam o filmu koji je bio prikazan na HTV-u. O Josipu Cvrtili vidi Ante Čuvalo, Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje). Chicago: CroLibertas, 2017, str. 45 – 47.
6. Vidi T. Šarić, „Bijeg iz socijalističke Jugoslavije“.
7. Od listopada 1943. do potkraj rata bio je nacistički logor istrebljenja i slanja u druge logore smrti. „Naši“ su „antifašisti“ vodili polaznike „Ljetne škole mira“ u Trst da im pokažu nekoć nacistički logor u zgradama nekadašnje „Risiera di San Sabba“, ali je zanimljivo da u opisu tog posjeta uopće ne spominju da je u poraću u istim zgradama bio izbjeglički logor kroz koji je prošlo na tisuće Hrvata i drugih bježeći iz Jugoslavije i drugih komunističkih država.
https://sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1027:polaznici-ljetne-kole-mira-posjetili-zloglasni-nacistiki-logor-risiera-san-sabba-u-predgrau-trsta-&catid=13:ljetna-kola&Itemid=28
8. Drago Šaravanja u romanu Na drugoj strani (Zagreb: Alfa, 2007.) opisuje, među ostalim, izbjeglički život u Italiji.
9. Bilo je vremena kad su njezino vodstvo i neki ogranci plivali u jugoslavensko-komunističkim vodama, ali ipak je stala na stranu hrvatske slobode kad je najviše trebalo.
10. Na primjer, Hrvatsko gospojinsko društvo „Hrvatska vila” utemeljeno je u Chicagu 1896. godine.
11. Juraj Škrivanić, Povijest američkih Hrvata. Zagreb: Hrvatski svjetski kongres, 2011., str. 141 – 142. U knjizi stoji da se brod zvao La Bretagne, a to je bio La Bourgogne.
12. Ibid., str. 347 – 348.
13. Ibid., str. 127 – 128.
14. Ibid., str. 192 – 193.
15. Ibid., str. 152.
16. Ibid., str. 167 – 169.
17. Ibid., str. 202. Drugi izvori tvrde da je poginulo 112 rudara –
18. Škrivanić, Povijest, str. 117. Škrivanić piše da je poplava bila 21. svibnja, ali bilo je to 31. svibnja 1889.
19. Ibid., str. 160.
20. Ibid., str. 214.
21. Ibid., str. 261. Drugi izvori navode da je u Zeigler-u poginulo 49 radnika
22. Škrivanić, Povijest, str. 238.
23. Ibid., str. 337. U nekim izvorima se spominje da je ta nesreća bila u Elyju, Nevada
24. Škrivanić, Povijest, str. 368. Škrivanić piše da se nesreća dogodila 15. ožujka 1915., ali drugi izvori navode da je eksplozija u rudniku bila 2. ožujka 1915.
25. Škrivanić, Povijest, st. 345. Autor navodi 72 poginulih ali se često navodi da je poginulo 73.
27. Vidi Ante Čuvalo, St. Jerome Croatian Catholic Churchin Chicago. Church Records as a Source of Ethnic History. Chicago: CroLibertas, 2013., str. 26 – 29.
29. http://www.glas-slavonije.hr/284614/1/U-Hrvatsku-od-iseljenika-iz-cijelog-svijeta-stize-tri-milijarde-dolara-godisnje. U ove iznose nije uračunato što su Hrvati BiH poslali u svoje rodne krajeve.
30. Škrivanić, Povijest, str. 106.
31. Registrirana je 16. veljače, 1903. u državi Illinois. Chicago Daily Tribune, 17. veljače, 1903. O društvu sv. Ćirila i Metoda vidi Škrivanić, Povijest, str. 108 – 109, 217 – 220, 235, 238, 323, 326, 337.
32. Ibid., str. 346 – 347.
33. Ibid., str. 237.
34. Ibid., str. 220 – 227.
35. Ibid., str. 232 – 234.
36. Ibid., str. 236.
37. Ibid., str. 253.
38. Ibid., str. 320 – 321.
39. Ibid., str. 329 – 332.
40. Ibid., str. 343.
41. H. Hinković, Iz velikog doba – Moj rad i moji doživljaji za vrijeme svjetskog rata. Zagreb: Komisionalna naklada Ćirilo-metodske nakladne knjižare, 1927. str. 112 – 114.
43. Hrvatsko slovo, 17. prosinca 2010. i
[ad_2]
Source link
