Hrvati u svijetu: Anthony J. Lucas

Da ne bi bilo zabune, u Americi su bila poznata dvojica Hrvata imenom Anthony Lucas. Prvi je bio Anthony F. Lucas (Lučić) (1855. – 1921.), inženjer i izumitelj, posebice u naftnoj industriji, a drugi Anthony J. Lucas (Lesac), pravnik i političar. O prvom je već objavljen prilog na ovom portalu, a ovdje ću vas upoznati s ovim drugim, o kojem se vrlo malo pisalo i gotovo je nepoznat ne samo u Hrvatskoj nego i među Hrvatima u Americi.

Od dječačića iz Severina na Kupi do pravnika u Calumetu (Michigan)

Antun Josip Lesac (poslije Lucas) rođen je 2. siječnja 1880. u selu Smišljak kod Severina na Kupi. Kad mu je bilo pet godina s majkom je doplovio u New York i potom su se pridružili mužu, odnosno ocu Matiji u gradiću Calumetu, na sjeveru države Michigan, tzv. Upper Peninsula. Matija je došao u tzv. Bakreni okrug (Copper County) 1882. godine. Antun, još dvojica braće i majka pridružili su se ocu, odnosno mužu, 1885. Bila je to prva hrvatska obitelj u Calumetu. Prema pisanju hrvatskoga tiska s početka prošloga stoljeća, postala je brojna (12 sinova!) i ugledna.

Matija Lesac bio je sposoban poslovni čovjek. S vremenom je otvorio trgovinu, za koju tadašnja glasila pišu da je bila „velika”. Mnogima iz rodnoga mu kraja ne samo da je pomogao doći u Calumet i okolicu nego i preživjeti prve dane u tuđini, naći krov nad glavom i posao. Kad i zašto je obitelj promijenila prezime Lesac u Lucas, nije poznato. Ili je možda Matija Lesac imao dva prezimena, Lesac-Lukas? Na groblju Lake View u Calumetu pokopani su Matt Lucas (15. veljače 1855. – 15. veljače 1905.) i Theresa Krupić Lucas (15. listopada 1857. – 24. srpnja 1945.). Za oboje piše da su rođeni u Hrvatskoj. Jesu li to Antunovi roditelji? To bi mogli provjeriti matičari u Vrbovskom. Znamo zasigurno da je cijela obitelj s vremenom imala prezime Lucas. Mnogi su u ta vremena mijenjali prezime da bi im se djeca bolje „uklopila” u američko društvo. Tako je naš Antun, za kojega hrvatske novine iz 1910. pišu „Lesac-Lucas” postao Anthony Lucas.

Anthony je bio najstarije dijete u obitelji. Škole je pohađao u Calumetu i pomagao roditeljima. Kad mu je bilo 18 godina, postao je poslovođa u obiteljskoj trgovini. Kao sposoban mladi čovjek imao je želju postati odvjetnikom. Roditelji su mu dali punu potporu i godine 1900. pošao je na sveučilište Valparaiso (Indiana). Nakon postignuća prvostupničke sveučilišne diplome, u jesen 1903. upisao je studij prava na michiganskom sveučilištu (University of Michigan) i diplomirao u lipnju 1906. Oženio se (1905.) s Mae A. Frink iz Naplesa (New York) i imali su kćer. Nažalost, supruga mu je 1909. umrla. S drugom suprugom Wilhelminom imao je sina (Anthony Joseph Lucas Jr., 1915. – 1958.).

Nakon stečene diplome Anthony Lucas vratio se u Calumet i otvorio odvjetnički ured. Bio je ponos ne samo svoje obitelji nego i cijele hrvatske zajednice u Calumetu i šire. K njemu su za usluge hrlili ne samo Hrvati nego i Slovenci i drugi iz raznih tamošnjih etničkih skupina. Bio je jedan od njih, uvijek spreman pomoći, dobre naravi i istinski profesionalac.

O hrvatskoj naseobini u Calumetu i okolici 

Da bismo bolje upoznali Anthonyja Lucasa, treba ukratko reći i nešto o hrvatskoj naseobini u kojoj je rastao. Naime, Hrvati su pristizali u Calumet (nekoć se zvao Red Jacket) i okolna mjestanca tijekom posljednjih dvaju desetljeća 19. stoljeća. U tom dijelu Michigana, tzv. Bakreni okrug (Copper County), bili su veliki rudnici bakra i migranti iz raznih krajeva Europe hrlili su tamo radi posla. Tu su bili Finci, Talijani, Poljaci, Slovenci… i gotovo svi su zarađivali kruh svagdanji radeći pod zemljom.

Od Hrvata koji su tamo pristigli najviše ih je bilo iz kraja uz hrvatsko-slovensku granicu na rijeci Kupi, iz okolice Vrbovskoga i Severina, te poneki iz Primorja i Like. Slovenci su došli prije pa su im se susjedi preko Kupe počeli pridruživati početkom 1880-ih. Hrvatski doseljenici uspješno su oformili svoju nacionalnu zajednica u Calumetu (i okolici) krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Brojčano su bili mnogo manji nego velike hrvatske naseobine u Pittsburghu, Chicagu, New Yorku ili Los Angelesu, ali njihova marljivost, uspjesi, vjerski život, kulturni rad i domoljublje bili su tako uspješni da je dr. Ante Tresić Pavičić, koji je posjetio Calumet 1904., s pravom zapisao: „Calumet je jedna od najboljih naših kolonija u Americi.”

Crkva sv. Ivana Krstitelja u Calumetu

Evo i nekoliko pokazatelja za opravdanost takve tvrdnje. Zahvaljujući vlč. Josipu Poliću, u lipnju 1901. počinje gradnja hrvatske katoličke crkve sv. Ivana Krstitelja. Otvorena je 1902. i služila Hrvatima do 1966. Tijekom prvih desetljeća prošloga stoljeća u Calumetu je objavljivano nekoliko hrvatskih novina: Rodoljub, Hrvatski radnik, Hrvatska sloga, Hrvatska… U tom gradiću postojala je i Hrvatska tiskara (Croatian Publishing Company). Potporna organizacija Hrvatska narodna zajednica (poslije Hrvatska bratska zajednica) imala je u Calumetu i okolici nekoliko ogranaka („Sv. Ivan“, „Sv. Jeronim“, „Sv. Petar i Pavao“,  „Sv. Rok“…). Čak je Deseta konvencija Narodne hrvatske zajednice održana (1909.) u ovom gradiću. Početkom stoljeća bilo je ustrojeno i Hrvatsko trgovačko društvo. Godine 1905. u Calumetu su utemeljili hrvatsku zadružnu trgovinu (cooperative store), a dvije godine poslije toga u mjestancu South Rangeu imali su Hrvatsku radničku trgovinu. U svibnju 1910. izabran je odbor da pripremi utemeljenje mjesne hrvatske škole. Kulturne djelatnosti bile su redovne: kazališne predstave (prednjačila je glumica Ana Gašparović), zborsko pjevanje, tamburaški sastavi… Hrvati Calumeta bili su prisutni u svim aktualnim događanjima među Hrvatima u Americi. Među tamošnjim vodećim ljudima bio je i Matija Šojat, novinar, publicist, vlasnik hrvatske knjižare i pjesnik.

Hrvati i Slovenci u Calumetu su dobro surađivali. Među ostalim utemeljili su 1903. godine hrvatsko-slovensku potpornu organizaciju, Slovensko-Hrvatska Zveza / Hrvatsko-Slovenski Savez, koja je krajem 1920-ih imala 34 odsjeka, a krajem 1930-ih se ujedinila s Hrvatskom bratskom zajednicom. List Hrvatska bio je službeno glasilo Saveza. Imali su i Slovensko-Hrvatsko zadružno društvo (Cooperative Company). Postojao je i Hrvatsko-slovenski politički klub, koji je uspješno izborio da 1906. tri Slovenca budu izabrana u Gradsko vijeće.

Poznati štrajk rudara i strašna tragedija

U povijesti Calumeta i Hrvata u Bakrenom okrugu nezaobilazna su dva događaja: devetomjesečni veliki i krvavi štrajk rudara (srpanj 1913. – travanj 1914.) i strašna pogibija na Badnji dan 1913. u kojoj su nastradale 73 osobe, od toga 59 djece.

Prvo, nakon što su vlasnici rudnika u Bakrenom okrugu odbili podignuti plaću radnicima na 3 dolara na dan i smanjiti radno vrijeme od 10 na 8 sati dnevno, negdje između 10 do 15 tisuća radnika prestalo je raditi. Od početka do kraja štrajka, Hrvati su bili u prvim redovima u borbi za radnička prava. Dok su s vremenom neki rudari počeli popuštati pritiscima i ucjenama vlasnika, hrvatski su rudari ustrajno bili na prvoj crti. Poznata hrvatska borba za pravicu! Oni koji su se bavili poviješću štrajka tvrde da je čak na kraju veljače 1914., kad se vidjelo da je štrajk izgubljen, 84 % Hrvata nastavilo štrajkati, a najbliži u postotku bili su im Finci s 24 %! Hrvatska zajednice u Calumetu bila je jedinstvena u toj mukotrpnoj, pa i krvavoj borbi. Naime, dvojicu hrvatskih rudara ubili su oružnici, Stjepana Putrića i Alojza Tijana. Iz hrvatske crkve sv. Ivana Krstitelja ispratilo ih je na vječni počinak više od pet tisuća ljudi.

Rudnik bakra, Calumet, 1906.

Vrijedno je napomenuti da su Fordove tvornice automobila u Detroitu riješile tadašnju rudarsku krizu na sjeveru Michigana – Hrvati (i drugi) mahom su se preselili u Detroit, a zbog manjka radne snage vlasnici rudnika podignuli su plaću čak i više nego što su štrajkaši zahtijevali i smanjili dnevno radno vrijeme na 8 sati.

Drugo velika pogibija dogodila se 24. prosinca 1913., prigodom okupljanja djece i roditelja u mjesnoj talijanskoj dvorani radi davanja djeci darova za Božić. U dvorani prepunoj naroda netko je povikao „požar” i nastao je stampedo koji se pretvorio u strašnu tragediju. Među poginulim Hrvatima bili su i sljedeći: Nikola Cvetković, Viktorija Burcar, Ernestina Klarić, Marija Klarić, Katarina Klarić, Ivka Bolf, Marija Kranjac, Agneza Mihelčić, Paul Mihelčić, Elizabeta Mihelčić, Katarina Grgurić, Francika Štajduhar i Marija Štajduhar.

Politički uspjesi Anthonyja Lucasa 

Nedugo nakon otvaranja odvjetničkoga ureda u Calumetu, Lucas je odlučio kandidirati se za mjesto okružnoga tužitelja. Bio je to hrabar korak! Nitko do tada nije bio izabran za neku javnu službu bez „blagoslova” i potpore vlasnika i upravitelja lokalnih rudnika – kolokvijalno, „kompanije”. Ali moćnici su podcijenili volju i moć naroda, a Anthony je znao što narod osjeća i misli.

Kad je došao dan izbora, upravitelji rudnika odredili su da se svaki rudar koji želi glasovati mora njima unaprijed prijaviti i oni će po njega poslati „košaru” da ga izvuče iz rudnika na površinu kako bi otišao na izborno mjestu. Ali, svatko tko to učini, gubi pola dnevnice. Mislili su da su rijetki spremni žrtvovati pola dnevnice zbog glasovanja. Usprkos ucjenama, rudari su masovno izišli glasovati i Lucas je dobio izbore s debelom većinom. Bila je to velika pobjeda ne samo za Lucasa nego i za narod koji je dokazao da se slogom može i „kompaniju” pobijediti.

Za tužitelja je biran dva puta, a 1908. izabran je za povjerenika okružnoga suda okruga Houghton. U proljeće 1910. podnio je ostavku na toj dužnosti da bi se natjecao za mjesto u Zastupničkom domu (Saboru) države Michigan. U jesen te godine pobijedio je na izborima u okrugu Houghton i bio članom Zastupničkoga doma dvije godine (1911. – 1912.). Među ostalim, bio je i pokretač zakona za uvođenje državnih inspektora u rudnicima.

Tadašnja hrvatska glasila diljem Amerike slavila su Lucasove pobjede jer bila je to velika vijest za cijelu hrvatsku dijasporu u Americi. Koliko nam je poznato, Lucas je prvi Hrvat koji je rođen u Hrvatskoj, u Americi završio pravo i bio izabran na javne dužnosti, uključujući i mjesto u zastupničkom domu jedne od američkih država.

Nakon služenja u zastupničkom domu Lucas je biran više puta za okružnoga tužitelja. U toj mu je službi najteže bilo tijekom gore spomenutoga rudarskoga štrajka jer se našao između dvije vatre, vlasnika rudnika i radnika. Naravno, učinio je sve što je po zakonu mogao da zaštiti rudare od plaćenih siledžija koje su vlasnici doveli čak iz New Yorka da bi provocirali i tukli štrajkaše.

Na poziv Hrvatske bratske zajednice Lucas se 1921. preselio u Pittsburgh, Pennsylvania, i postao pravni savjetnikom Zajednice. Godine 1934. postao je sudac (North Side Pittsburgh), a već je bio u visokim godinama kad je 1962. imenovan u Komisiju državne službe (Civil Service Commission) grada Pittsburgha. Umro je 16. siječnja 1966. i našao vječni počinak na katoličkom groblju Kraljice Neba (Queen of Heaven), McMurray (nedaleko od Pittsburgha), daleko od Smišljaka i Hrvatske u kojoj se rodio.

dr. Ante Čuvalo