Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Hrvatska međunarodnu politiku gleda s pozicija djevojčice koja trga latice na tratinčici i ponavlja “voli me – ne voli me”, a politika ne funkcionira na principima prijateljstva i neprijateljstva, nego na principima interesa i ničega drugog nego interesa.
Oslobađajuća presuda za Šešelja, za Srbiju izgleda kao kada netko baci ključ natezač među zupčanike.
Može izgledati da je Haaški sud retarderan ali bi točnije bilo reći da je Haaški sud dirigiran. Sudsku odluku se u Hrvatskoj prima sa zaprepaštenjem, a zaprepašteni mogu biti samo oni koji su imali drugačije mišljenje o tom sudu i načinu na koji djeluje međunarodna pravda općenito pa ga sada revidiraju.
Praksa tog suda uvelike odudara od načina na koji sudstvo djeluje u najstabilnijim demokratskim državama na svijetu. Samo primjeri o osudama koje odlaze u desetke godina da bi poslije bile opovrgnute, procesi koji traju po destljeće i još mnogo toga, pokazuju da taj sudski proces s pravdom ima koliko i vojna glazba s glazbom.
Oslobađanje Šešelja je u Hrvatskoj primljeno sa zaprepaštenjem a u Srbiji sa šutnjom, kao što je bilo za očekivati. Hrvatska nastoji pronaći razloge iz kojih bi se pokazalo da je Šešelj oslobođen kao oblik povlađivanja Srbiji ali je to teško argumentirati.
Srpski politički establišment se nema čemu veseliti, pogotovo sada pred njihove parlamentarne izbore, koji će po svim procjenama dovesti Šešeljevu stranku u skupštinu.
Čovjek koji otvoreno govori ono što drugi misle, ali iz dobro smišljenih razloga ne govore glasno, može biti njihov istomišljenik ali ne i njihov prijatelj. Velikosrpska politika provodi se planski, kako unutarnja, tako i regionalna i vanjska, pogotovo u vrlo opreznom balansiranju između EU i Rusije.
Toga su jako dobro svjesni svi oni u Srbiji koji provode politiku srpske političke rehabilitacije, s ciljem pretvaranja Srbije iz parija nacije u centralnu regionalnu silu na Balkanu. Oni su svjesni da se to ne može napraviti preko noći. Osovina Vučić-Nikolić jako oprezno kontrolira srpske ekspanzionističke sentimente s jedne strane i proruske s druge, znajući da se posljedice devedesetih ne mogu otkloniti preko noći. Šešelj u tom sklopu izgleda kao kad netko baci ključ natezač među zubčanike.
Neću ulaziti u analizu međunarodnih odnosa niti hladnoratovske napetosti koje se od ukrajinske krize i ruskog nastupa u Siriji zaoštravaju na relaciji istok zapad, ali svakome bi trebalo biti jasno da Rusija među bivšim članicama Waršavskog pakrta nema prijatelja i da je Srbija jedina zemlja s kojim može računati sa svoje zapadne strane.
S tim u vidu, oni koji poznaju međunarodnu politiku mogu praviti potencijalno najrealniji scenario za uzroke haaške presude, na isti način na koji mogu kombinirati zašto su Gotovina i Markač bili osuđeni i zašto su nakon toliko godina bili oslobođeni. Hrvatska to gleda s pozicija djevojčice koja trga latice na tratinčici i ponavlja “voli me, ne voli me” a politika ne funkcionira na principima prijateljstva i neprijateljstva, nego na principima interesa i ničeg drugog nego interesa.
