H. Hitrec: Razvaganile se crvene zvijezde pitomim zagorskim krajem

Usredištu pozornosti – trava. Ali ne marihuana, nego obična domaća trava, podivljala nakon silnih kiša, pa se na društvenim mrežama širi poruka Zagreb – Nepokošeni grad. Eh, da je samo Zagreb gdje se i inače događaju neobične stvari, od bolnice Sv. Duha do trave, smeća i fantomskih dječjih vrtića do megaprojekata paromlinskih koji jednostavno ne mogu biti dovršeni do isteka prvoga i posljednjeg mandata samovladajućih. Ma nije samo Zagreb, velim, i mi ratari iz Zagrebačke županije imamo travnate muke, osim pametnih koji su se udružili sa stočarima, pa po velikim livadama između Svete Nedelje i Samobora brste travu krave i konji, na radost djece i vozača koji se odjednom nađu u kadrovima filmova s Divljega zapada, nakon znojnih zagrebačkih prometnih gužva, baš nepodnošljivih. A za smeće u gradovima pronađen je lijek još u ranom srednjem vijeku, kada su priori rješavali taj komunalni problem puštanjem svinja na ulice, a one pojele sve na što su naišle.

No dobro, barem je zatoplilo, zbrajamo štete. Ni jedne jedine trešnje, travanjski mraz uništio i šljive, svibanjska sadnja povrća počela kasnije no što Bog zapovijeda. A već je prošao i 25. svibnja, koji smo dostojno proslavili u Zagrebu – o čemu u drugom dijelu kolumne – uz nas i titoljupci u Kumrovcu dan ili dva poslije sa simbolima neprežaljenoga komunizma, koji ne podliježu novom prekršajnom zakonu, pa se razvaganile crvene zvijezde pitomim zagorskim krajem na kapama dolaznika iz susjednih zemalja uglavnom, znaju oni da je Hrvatska neuređena zemlja pa mogu kršiti zakone, a znaju i da u toj lijepoj zemlji i nadalje vlada poluduboka država duboko odana sjeni navodnoga Broza iz Kumrovca, te se osjećaju baš kao da su i nadalje u Jugoslaviji, a tako se i ponašaju. Šteta da u Kumrovcu nije podignut multimedijalni centar (nikada nije kasno) gdje bi mlađi habulinci mogli vidjeti i čuti Titove govore iz četrdeset pete, mariborske i slične, o likvidacijama hrvatske bande. A ako ljubitelje već dovoze autobusi (navodno pet samo iz Bihaća koji ima kratko pamćenje), što ne bi produžili slavlje do nedalekoga Macelja, svrnuli u Hudu Jamu, ambiciozniji do Kočevskoga roga, eh, to bi bila poučna staza. Na pitanje o derneku i crvenim zvijezdama, te o doduše nepreciznom prekršajnom zakonu, predstavnik vlasti odgovorio je da se zakona ne treba pridržavati kao pijan plota. Na drugo pitanje što bi bilo da su ondje dernečile svastike, odgovorio je protupitanjem kako se pitatelj zove, koji mu je OIB i adresa, želi li na obavijesni razgovor ili možda informativni, te što tu ima burgijati kada je domaćin ljubiteljima zagorski župan, župan Hrvatskoga zagorja ili barem jednoga dijela, domovine sin.

Da, autobusi. Možda su se ljubitelji lika i djela umjesto na rečene križnoputne destinacije odvezli autobusima u Beograd na miting potpore Slobodanu Vučiću, ha, jedine njihove nade da projektom srpskoga sveta vrati veliku Jugoslaviju, premda i nešto manju, minus Slovenija i Makedonija, ali s Kosovom, uglavnom znači područje srpskohrvatskoga jezika. Ali s Kosovom. Tako bi kumrovečki dečki ipak malo pojačali brojčano ne baš uspjeli Vučićev miting sa sudionicima podmićenim besplatnim autobusima i sendvičima, plus Dodik koji je začinio bratskim pozdravom Rusiji. I još je beogradska kiša sve pokvarila, da ne govorimo o procesiji protiv nasilja sutradan, doista masovnoj, za sada protiv Vučićeve televizije i njezinih žetončića pink i happy, ali mi koji smo dugo na svijetu vidimo radosne naznake sličnosti s padom Ceausescua u Rumunjskoj svojedobno.

Ma što nas briga (je li?), mi živimo u demokratskoj RH koja ima raznovrsne medije u kojima ateisti hvale papu, a moj ljubimac Gege pita se zašto Stepinac nije poveo hrvatske mase u borbu protiv NDH, povraćajući staru tezu da nadbiskup nije učinio dovoljno. Nije važno, ali je glupo, a takvih ima koliko hoćete. Glede postjugoslavenskih trauma: jedan događaj nam kaže da ne postoji samo strast prema komunističkoj Jugoslaviji, nego i onoj monarhističkoj, od srca srcu. Došlo mi je u ruke otvoreno pismo najvećega živućeg kipara Kuzme Kovačića, upućeno Gradskom vijeću grada Hvara koje želi i hoće ponovno postaviti u javni prostor spomenik „Izvor novoga života“ postavljen 1927. u čast Ujedinjenja pod zločinačkom krunom Karađorđevića (godinu prije ubojstava hrvatskih poslanika u beogradskoj Skupštini). Volio bih znati tko sjedi u rečenom gradskom vijeću i kako se to u hrvatskomu Hvaru reproducira postjugoslavenska sablast, i to davna. Pristojni Kuzma, Hvaranin, naziva taj skandal „žalosnim naumom“. Veseli, pak, hvarski vijećnici na rivi pjevaju „Mi smo vaši orjunaši…“

Tako, znači, u Hvaru. Posve drukčije drugdje u Dalmaciji, uglavnom, recimo u Kaštelima gdje je održan Domofest – kaštelanski osnovnoškolci natječu se u pjevanju domoljubnih pjesama. A u Zagrebu veliki vjerski i narodni skup, uz nazočnost glumca iz dramatične „Pasije“.

Pišem ovo uoči Dana državnosti, koji je imao velikih teškoća. Kada su se neokomunisti, ha, vratili na vlast 2001., maknuli su taj Dan jer ih je 30. svibnja podsjećao na poraz početkom devedesetih, i tako bijaše sve donedavno, pa smo opet na tridesetom. Naši ljudi na radu u europskim zemljama i u tom su međurazdoblju slavili 30. svibnja, u što sam se uvjerio u Švicarskoj, gdje sam na velikom skupu obećao da ćemo se i mi Hrvati u Hrvatskoj jednoga dana, a možda i prije vratiti na trideseti, a onda je zapjevao Kićo Slabinac. Tako je i bilo, ali da slučajno sve ne bude kako Bog i povijest zahtijevaju, nova odluka o državnim blagdanima otišla je ukrivo glede Dana neovisnosti koji se ne smije zvati Dan nezavisnosti da se Vlasi ne dosjete. Naime, u toj odluci (ili što već) Dan neovisnosti spušten je u drugu ligu, ligu spomendana, što je sramotno: 25. lipnja donijeli smo Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, što je apsolutno najznačajniji datum u hrvatskoj povijesti, usporediv možda samo s vremenom kneza Branimira i Ivana VIII. I tako mi (tko to mi) sami sebi bacamo klipove ili banane,majstori zbrke i neurednosti, pa narod već odmahuje rukom i ima dojam da ga prave blesavim. Točan dojam. Nadnevci državnih blagdana moraju biti stalni i nepromjenjivi, što su znali i jugokomunisti, pa je navodni Brozov rođendan uvijek bio 25. svibnja, sa sletovima i letovima, što me vodi prema onoj konstataciji da smo se ovoga 25. godine 2023. u Zagrebu samo mi malobrojni prisjetili velikoga vođe. Doduše, ne tako malobrojni: na predstavljanje knjige Srećka Ilića u Branimirovu centru stigli su mnogi, puna velika kinodvorana, mračna kao da se očekuje projekcija, ali to spada u tehničke probleme. Promocija sadržajna, u publici velik broj pravnika, uz autora predstavljači Vidmarović, Jurčević i potpisnik ovih redaka koji je pročitao tekst uz pomoć svjetla s mobitela. Donosim tekst u cijelosti.

„Gospođe i gospodo, okupili smo se danas na predstavljanju dragocjene knjige odvjetnika Srećka Ilića, koji je svojemu prezimenu dometnuo zavičajnu oznaku Naronitanski.

Ako bismo htjeli točno opisati knjigu „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“ trebali bismo reći da spada u povijesno-političko i pravno područje, da je sveobuhvatna i pisana znanstvenom akribijom, u stvari gotovo leksikografsko djelo koje nastoji i uspijeva prikazati sudsku praksu u komunističko doba, ali i opće prilike u olovnom vremenu, kao i sudbinu hrvatskih domoljuba. Riječ je o mukotrpnoj i upornoj pretrazi arhiva, nalaženju dokumenata i presuda čije su preslike priložene, o imenima ne samo žrtava, nego i onih koji su im sudili po nalogu partije, ali i prema osobnim, fumićevskim animozitetima, kao i o svjedocima, profesionalnim ili ucijenjenim doušnicima Udbe. Dodatnu zanimljivost donose autorovi osvrti na presude, iz kuta juridičke objektivnosti, seciranje tekstova presuda iz kojega postaje posve jasnim što se događalo u sudnicama gdje je sudstvo pretvarano u sluhu režima, zanemarujući čak i tadanje zakone ili ne osvrćući se na njih. Može se reći da se radilo o zločinačkom pravosuđu u službi režima predvođenog najvećim sinom naših naroda i narodnosti koji se nekom zabunom na ljestvicama uvijek nađe među deset najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću. Presude su donošene u ime naroda, no nije razvidno kojega naroda, vjerojatno se ipak radi o množini i narodima, među kojima je valjda i hrvatski, što je mračni sarkazam i potpis sudskih nasilja ideološki programiranih pravnika, potpis sumraka prava i pravosuđa.

Autor se nije odlučio na kronološki slijed progona i presuda, nego ih je, takoreći, svrstao u žanrove, odnosno sudski teror nad pojedinima slojevima društva, bolje rečeno zvanjima, pa pred nama defiliraju optuženi i osuđeni iz redova intelektualaca, poglavito umjetnika, studenata i profesora, bogoslova i svećenika, ali i onih koji su na športskim natjecanjima izražavali protimbu vlastima, pjevali zabranjene pjesme ili pričali viceve o vlastodršcima. U najvećem broju, ili gotovo u svim slučajevima, riječ je bila o verbalnom deliktu ili nedokazanim optužbama za podrivanje sistema, udruživanje u fantomske organizacije usmjerene protiv „naroda i države“. Praksa je bila sljedeća: ako je optužba za verbalni delikt neuvjerljiva, onda se podeblja suradnjom s emigracijom, i slično, što se nazivalo pakiranjem odnosno pakovanjem.

Uz civilne, navedene su i mnoge drakonske presude vojnih sudova, izrečene vojnicima na odsluženju vojnoga roka.

Kronologija se ipak može iščitati iz datuma i godina presuda, s tim da je tom, nazovimo ga, sudskom razdoblju prethodilo vrijeme kada suđenja nije ni bilo, nego su likvidirane stotine tisuća hrvatskih ljudi nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, a tek nakon prvotnih barbarskih divljanja i genocida dolazi do dovođenja uhićenih na sudove gdje su osude unaprijed poznate i često završavaju smrtnim kaznama, trenutno izvršenim, ili dugogodišnjim robijama u neljudskim uvjetima. Život je oduzet i onima koji su, poput dr. Đure Vranešića u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske spašavali mnoge nepoćudne tadanjim vlastima, među njima i velik broj Židova.

Moji kolege, predstavljači knjige, vjerojatno će se dotaknutih ostalih slučajeva, a ja bih se ograničio na umjetnike pred komunističkim sudovima u raznim razdobljima. Primjerice, suđenje slikaru Kristijanu Krekoviću, dirigentu Lovri pl. Matačiću i pjesniku Tinu Ujeviću pretvorilo se u mračnu burlesku, pri čemu je najviše stradao Matačić, osuđen na smrtnu kaznu koja je poslije preinačena. Pedesetih godina na Golom otoku robijaju Joja Ricov i Ante Stamać (s njima su, uzgred rečeno, Ivo Livljanić i Stjepan Herceg). Novi val dolazi svršetkom šezdesetih. Potpisnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika nisu kazneno gonjeni, premda je u ondašnjem Saboru Stjepan Mesić zahtijevao da im se sudi, no uhićivani su oni koji su dijelili letke s tekstom Deklaracije. Poslije sloma Hrvatskoga proljeća osuđeni su redom književnici i znanstvenici poput Tuđmana, Gotovca, Pavletića i drugih. Autor obogaćuje knjigu cjelovitim tekstom Tuđmanove obrane. Srećko Ilić bavi se nadalje teškim razdobljem sedamdesetih i procesima za verbalni delikt poput onoga Željku Sabolu poradi pjesme „Kad izgovorim tvoje ime“, te Miljenku Foretiću, glavnom uredniku časopisa „Dubrovnik“.

Smiljana Rendić optužena je zbog Izlaska iz genitiva i osuđena na godinu dana. Strašna je kob Vjenceslava Čižeka koji je oslijepio u zeničkom zatvoru. Pod udar početkom osamdesetih dolazi pjesnik Zlatko Tomičić. U jednom je slučaju čovjeku suđeno zbog nepoznavanja ćirilice. Hrvatski je jezik u trajnoj nemilosti – dr. Šreter osuđen jer je oficira prometnuo u časnika, režimski novinari poput Gorana Babića zahtijevaju da ga se ubije. U srpskoj je agresiji potom doista i ubijen.

Srećko Ilić piše blistavim stilom, njegova je rečenica na visokoj literarnoj razini, što pridonosi vrijednosti knjige koja će sigurno izazvati pozornost publike, jer gotovo i nema hrvatske obitelji koja nije imala tragična iskustva s Brozovim režimom. Tek ponekad Ilić zalazi u polje sudskoga humora, kao kada citira nepismenu presudu za „spoljni odnos“, valjda izvan kamiona.

Je li verbalni delikt nestao u samostalnoj hrvatskoj državi? Na žalost nije. I sada ima zabranjenih pjesama i pjevača, i sada ima kaznenih progona onih koji se drznu posvećene osobe nazvati pravim imenom. Verbalni je delikt kamufliran drugim nazivima, drugim krimenima poput uvrjede, klevete ili mržnje. Zadnji je primjer presuda novinaru Marku Juriču, koja neodoljivo podsjeća na olovna vremena. I zato ne treba šutjeti, jer demokracija vrlo lako sklizne u autokraciju, a autokracija u totalitarizam. Pa i poradi rečenoga knjiga Srećka Ilića „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“ nije samo podsjetnik na vremena hrvatske neslobode, nego i upozorba da u ovo naše vrijeme treba budno pratiti pojave koje, posebno u pravosuđu, ali i drugdje, pokušavaju ograničiti slobodu izražavanja, slobodu govora koja je sveto ljudsko pravo.“

To bi bilo to, s napomenom: prihod od prodaje knjige namijenjen je Leptirićima, udruzi cerebralne i dječje paralize doline Neretve.

Idemo dalje. Nekako u to vrijeme – u vrijeme oko Dana Hrvatske vojske – u Hrvatskom saboru dvoboj Sačića i Deura koji su mediji prikazali tako zgodno da gledatelji uopće nisu mogli razumjeti o čemu je riječ, pa je ostalo samo licemjerno zgražanje nad izgovorenim riječima. Deur je na žalost branio neobranjivo, u Pavlovljevom refleksu, a Sačić je bio potpuno u pravu spominjući Snežanu Šević kojoj je aktualna koalicijska vlast nagradila (!) ne znam zašto. A ta je Snežana još devedesetih napisala knjigu „Putevi nezaborava“ u kojoj je nadmašila odvratnu četničku i beogradsku miloševićevsku propagandu, izmišljajući usput zločine hrvatskih branitelja, i to nad djecom, spominjući čuvenu „ogrlicu od prstića“, laž zbog koje se i Reuters morao povući, ne znam je li se ispričao. Ali Snežana 1996., ako se ne varam, ponavlja laž, nakon mirne reintegracije mirno ostaje u Hrvatskoj i postaje tako uvažena, je li, da dobiva nagrade od iste hrvatske države koju je nazivala – ustaškom. Zašto je Deur tako reagirao, u korist Snežane, još ćemo saznati, a njegove uvrjede upućene Sačiću ostat će zapamćene kao divljaštvo i nepravda. Medije molim da u takvim situacijama dadu publici cjelovitu sliku. Ali ne, ne usuđuju se. Ili je netko intervenirao.

 Dvije ili tri smrti

Dvije domaće: Sanda Langerholz, pjevačica i glumica, žena čeličnoga, a zvonkoga glasa, snažna prva dama hrvatskoga mjuzikla, osobito u nenadmašnoj Kabiljevoj „Jalti“. Boris Bućan, sjajan slikar i posebno autor kazališnih i inih plakata, koji su mu donijeli svjetsku slavu. Treća smrt : Tina Turner, čiju smo karijeru desetljećima pratili.

Još nešto takoreći privatno

U vijestima o smrti Sande Langerholz rečeno je i napisano da je glumila u – Smogovcima. Jest. A tko nije? Tako se Smogovci stalno spominju u raznim prilikama, s pridjevom mitski, legendarni itd. A vlasnik televizijskih Smogovaca, HRT, već pet godina ne reprizira seriju, o čemu sam već pisao, pa i ta šutnja već pomalo postaje mitskom.

Hrvoje Hitrec