H. Hitrec: Premijer odobrio Zakon o hrvatskom jeziku na užas libertijanaca iz jezikoslovnih rupa

„U travi se žute cvjetovi / I zuje zlaćane pčele, Za sjenatim onim stablima / Krupni se oblaci bijele“. Stihovi Vladimira Vidrića, iz vremena kada nije bilo pesticida, a tehnološka revolucija tek malo okrznula zemlju Hrvatsku, dotično industrijalizacija s kojom su započele sve nevolje ovoga svijeta pa dovele danas do vapaja na Dan planeta, zagađenoga, izbušenoga, odšumljenoga, odleđenoga, jest, pa ipak je Hrvatska još privlačna baš zato što je oduvijek bila na rubu i rubnobušena, provincija austro-ugarska, pa feud srbijanski sve do prije tridesetak godina. A Vidrić je bio ne samo velik, golem pjesnik, nego i revolucionar, ali ne industrijski – njemu i Stjepanu Radiću sudilo se zbog spaljivanja mađarske zastave, i još nekolicini, ne zato što nije dao Inu Molu, nego bijaše on suverenist staroga kova, a što je umro pomračena uma, i to bi se dalo tumačiti izvanjskim okolnostima. No citirao sam njegovu pejsažnu pjesmu (a tako je malo pjesama ostavio da je čudo jedno, ali je svaka za sebe čudo od poezije), citirao sam umjesto izvješća o proljeću koje nas je dohvatilo – vidim s prozora žute maslačke u bujnoj travi, šulja se žuti mačak kroz poljsko cvijeće kojemu uglavnom ne znam imena, a postat će uskoro žrtvom krvožedne kosilice koja mi radi probleme kao i moj automobil, prokleti strojevi, a što su strojevi nego roboti, osim mojega auta koji spada u umjetnu inteligenciju, a ne u Čapekove smišljotine, auto s karakterom, sa mnom u upravo betonskoj kohabitaciji kao između Pantovčaka i Lotrščaka. Vizavi umjetne inteligencije nemam nikakve simpatije, uvijek sam više držao do umjetničke inteligencije za koju nema testova, a ta je inteligencija održala i održava ovaj svijet i čovječanstvo uopće, bez nje bi čovjek tumarao planetom ne znajući ništa o finim nijansama svoje svijesti, o tananim osjećajima i duši svojoj koju prepoznaje u djelima pjesničkim ili proznim, svakako proviđenim inteligencijom o kojoj govorim, u majstorskim djelima od Gilgameša do Vidrića, Matoša i Slamniga. I nije, kad već spominjem majstorstvo, u umjetnosti najviša počast status akademika, nego čast majstora.

Otkud ovaj uvod, ne znam ni sam, a ništa nisam popio. Hodam trijezan pod zvijezdama, zbilja me spušta na zemlju, a uskoro i pod zemlju, pa krenimo. Što ima, ili kako se to već engleski kaže. Ah da, premijer odobrio Zakon o hrvatskom jeziku, iznenađujući potez nakon duboke resorne šutnje. Elem, vijest je svakako dobra, kako god okrenete, na užas libertijanaca iz jezikoslovnih rupa kojima kaos odgovara jer su i privatno i javno kaotični ili plaćeni da izazivaju kaos. A na odobravanje nas koji smo desetljećima dokazivali da je takav zakon potreban kao i prometna signalizacija, a nakon ulaska Hrvatske u sve u što se može ući, davali do znanja da ondje gdje smo ušli takve ili slične zakone za svoje jezike imaju oni među koje smo ušli, posebno je često u Hrvatskim kronikama ovaj autor o tome pisao toliko da je već i sebi postao dosadnim, a u ne tako dalekoj prošlosti priređivao i skupove na tu temu, s govornicima poput Babića, Brozovića i Ladana, koji (s iznimkom Brozovića) nisu bili posve zagrijani za zakonski pristup, ali se nisu ni protivili. Nešto se počelo početkom drugoga desetljeća kada su Hrvatski laburisti predlagali Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Nije prošlo. Nekako u to vrijeme sjajno je predavanje u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća održao dr. Mario Grčević na tribini pod nazivom „Hrvatski jezik (opet) u političkom vrtlogu“ (naslanjajući se, naslovom, na knjigu Stjepana Babića „Hrvatski jezik u političkom vrtlogu“). Spominjem Grčevića jer je on, koliko sam pratio, vođa ekipe koja je sastavljala sadašnji Matičin prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, a u rečenom je već davnom predavanju u stvari objasnio kako bi otprilike zakon trebao zvučati. U međuvremenu su se hrvatskim jezikom bavili divljaci i idioti, nametnici i svakovrsna fukara, uglavnom pravopisnim eskapadama, pa i sam spomen kakvoga zakona o jeziku nije bio moguć. Zatim je pokušala Matica hrvatska, u prvom naletu nije uspjela. Čini se da sada uspijeva, u drugom pokušaju, s novim vodstvom (Miro Gavran). Vidjet ćemo. Kažu tiskovine koje čitam da je Pupovac (gdje je dr. Šreter?) hladno reagirao. Ne će valjda staviti veto kao SPC na Stepinca, ipak je on uvježbani koalicijski partner i istrgovat će nešto za svoju „opciju“. Je li Radin hladan ili nije, ne zna se, vjerojatno odvaguje hoće li ostati Pula/Pola, Polapula ili samo Pula. U svakom slučaju, Vlada će poslati prijedlog Saboru, a ondje će se vidjeti tko je tko i kakav će miraz donijeti parlamentarnim izborima. Premda ljevica već sada nešto rogobori, i ona mora razmisliti o svom opstanku, a desnica u ovom slučaju ne smije biti protiv samo zato što prijedlog podržava HDZ. Zakon o hrvatskom jeziku je nadstranački projekt.

Očekujem žustru raspravu i hoće li se Hrvati ujediniti oko hrvatskoga jezika, odnosno zakona, u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. S tim da je bio vrlo pametan potez nedavanja prijedloga medijima, u kojima ima pametnih ljudi, ali još više mudraca zajedničara, pa i frustriranih orjunaša koji vrište na svako „otuđenje“ od srpskohrvatskoga.

Saborske raspre ionako su već žustre, živahne i glasne, kao što ste mogli vidjeti i čuti u aferi oko donošenja (iz drugoga pokušaja) Zakona o prekršajima protiv javnoga reda i mira, tako sročenoga da se nigdje ništa ne može točno pročitati, a nekmoli da su svi totalitarni režimi stavljeni u isti paket, pa je sve ostalo na pokliču iliti pozdravu Za dom spremni. Ostaje nejasnim što se događa dvojici od koji jedan kaže Za dom, a drugi Spremni, hoće li oni biti kriminalizirani, ili samo jedan, a koji? Dvojba za prekršajne sudove, na kojima sudci imaju znatno manje plaće od četiri tisuće eura. Objašnjenje mojega prijatelja Puntarića da ZDS znači Za druga Staljina, vrlo je dobro, nadam se da Felix ne će završiti na Golom otoku.

I još nešto. U nekom trenutku raspre netko je upitao što je s komunizmom. Vunbacitel se malo zbunio, a onda rekao otprilike – nemojmo sada o tome, ako treba možemo o komunističkoj Jugoslaviji… valjda drugom prilikom. Ma ne radi se samo o Jugoslaviji, nego o komunizmu uopće, kao zločinačkoj teoriji i praksi.

Nego, vraćam se na raspravu i na generala Željka Sačića, na kojega se osulo drvlje i kamenje. Tko ga je osuo? Oni koji osim kamenja nikada nisu uzeli drugo oružje u ruke, pa ni kada nam je zaprijetila propast. Sačić jest, onako velik i snažan stajao uz silnoga Markača u pucnjavi pakračkoj ožujka 1991. kada je u stvari počeo rat. I nije se dao izbaciti iz Pakraca. Kao ni sada iz Sabora. Niti su ga zbacili s Velebita u godinama pred Oluju. Osjetljiv na svaku nepravdu, ne samo prema braniteljima, taj je magistar pravnih znanosti bio redovit na svim prosvjedima, gdje smo se često viđali, a prosvjeda je bilo koliko hoćete. Završio je Sačić i u pritvoru, lažno optužen za gruborske grijehe, morao je ondje salutirati „šefu“, valjda zatvorskom nadzorniku, brzo je pušten a nitko mu se nije ni ispričao, koliko znam. I sada je saborski zastupnik, kada zagrmi, klupe se tresu. Ma tko bi njega izbacio? Ni odnijeti ga ne mogu, prevelik je i pretežak. Pa je sve završilo tako da je predsjednik Sabora prvi napustio sabornicu, a Sačić ostao još neko vrijeme. Ostaje zagonetnim što je to galamio Beljak, krijumčareći se vulgarno i nepotrebno uz Sačića, u čiji svijet ne pripada, nego naprotiv.

Spominjući u prvom dijelu teksta Maticu hrvatsku, u pozitivnom tonu naravno poradi prijedloga Zakona o jeziku, zaboravih napisati da ima i jedna tamna strana. Riječ je o Tovarniku i Matoševoj rodnoj kući, ali i zgradi Kulturnoga centra koja je uz nju niknula, šest stotina kvadrata, interijeri nedovršeni, u kući i u Centru. Puno sam o tome pisao. Ne budi lijen, otišao sam prije osam dana u Maticu da čujem što se događa. Bit će o tome još riječi, ako ne prije onda na datum Matoševa rođenja. Nego, vidite, postavlja se pitanje što je Tovarnik Bogu skrivio. Što ima Tovarnik? Nema tvrđave kao Šibenik, nema Dioklecijanovu palaču, nema Knežev dvor, samo školu i crkvu i – Matoševu rodnu kuću koja treba biti hrvatska tvrđava na sadašnjoj od komunista diktiranoj granici. Pa ni to se ne uzima u obzir, ni stradanja Tovarničana, ni masovna grobnica u koju su srpski teroristi pobacali ubijene, zajedno sa župnikom, ni poučna transverzala koju bi činili Vukovar, Vučedol, Tovarnik i Ilok. Pa gdje ste, resorni ministri, pitam se, čeka li se da čvor presiječe i opet – premijer? A dotle svi ostaju u svojim rovovima i s mojim pitanjem Što je Zagrebu Tovarnik?

Idemo dalje. U drugoj Matici, znači Matici iseljenika, predstavljeno je divot izdanje etnografske građe o Hrvatima u Vojvodini gdje ih još ima i čuvaju stare običaje, premda ih beogradske vlasti nastoje i ponešto uspijevaju – raskoliti na Bunjevce koji valjda nisu Hrvati, i Hrvate koji su valjda ipak Hrvati. A Matoš je bio Bunjevac i Hrvat čvrste vrste.

Našla se u prošlom tjednu i Noć knjige (u okviru koje je predstavljena i rečena o Hrvatima u Vojvodini, uz nazočnost Tomislava Žigmanova). Te se uz tu Noć raspisalo koliko tko čita i zašto uopće čita, a statistika je žalosna. Ako se čita, to su uglavnom kuharice i knjige o samopomoći, a beletristika je rijetka zvjerka. Nju čitaju uglavnom zvjerke, kao što se moglo zaključiti iz slučaja načitanoga jazavca koji se uvukao u knjižnicu u središtu Zagreba, doduše u policu na kojoj je pretežito znanstvena literatura. Znači, jazavci su zainteresiraniji za knjigu od ljudi, što je ljude rasrdilo, pa su ga uhvatili i pustili u šumu, medvedničku. Ne ćeš ti čitati, ne ćeš nam kvariti statistiku, vikali su za njim dok se povlačio u prašumu sljemensku, koja i opet služi kao odredište ilegalnog otpada, pa je sve ko nekad u osam. Prisjećam se da sam knjigu za djecu i mlade Eko, Eko, napisao nakon šetnje od Lagvića prema Kraljičinom zdencu, uglavnom putem okruženim divljim odlagalištima. Bilo je to sedamdesetih prošloga stoljeća. Onda je to smeće u nekom trenutku negdje odvezeno i sada opet dovezeno, možda ne na isto mjesto, ali svakako na pristranke Medvednice. Eto posla za volontere, kada ne će volovi. (U svezi s knjigom, odnosno književnicima: zatrpana mi je pošta kružnim dopisivanjem članova DHK, u kojemu se teško snalazim, tek vidim da su uzavrele strasti i nešto se tektonski zbiva. Ostala mi je u uhu ironična rečenica Ivane Šojat „Tko je čitan, nije bitan“.)

Zagrebu je više-manje bila okrenuta i obljetnica Radio Sljemena, baš zagrebačke postaje, uz obljetnicu snimljena i odlična emisija u kojoj ste mogli vidjeti mnoge radijske poslenike inače nevidljive, presjek povijesti ne samo Sljemena nego i hrvatskoga radija uopće, spomen na pokojne zaslužnike, anegdote u kojima se nije skrivalo razdoblje kreativnog alkoholizma, posebno u birtiji uz zgradu Radija u Jurišićevoj gdje sam zalazio kao vanjski suradnik i ponešto popio, u graji i ispadima raznovrsnim pa i vulgarnostima u kojima je prednjačio stanoviti poznati kipar, ali je i on zašutio kada bi se pojavili u prostarenju jači Novak Simić, književnik, i njegova dama. No da, u Jurišićevoj je bila uprava Radija, a studiji u Šubićevoj, gdje je sada Češka beseda, kojoj je zgrada oduvijek i pripadala. Glede radijskoga Sljemena, ostala nam je (vam je) u uhu ona priča o stanovitom intendantu HRT iz devedesetih koji je novinarima prigovorio što rabe njemačke riječi, kao grincajg. A nego kak mi u Zagrebu velimo za taj svežnjić mrkve, celera itd.? Neopasno za hrvatski jezik. Po Stjepanu Babiću, samo je sedamdeset riječi ostalo u hrvatskom iz germanske sfere, pa i germa i germtajg, zadnji nema prolaza. Na jednom sam podcastu ne tako davno objašnjavao kako se govorilo u Zagrebu još i u vrijeme kada bijah mlad, a moja baka stara – badecimer, forcimer, šlafcimer, špajzcimer. Zanimljivo, samo soba nije bila cimer, nego – soba. Cimer se pojavio tek s razvojem turizma na hrvatskome moru, inače tradicionalno podložnom utjecaju talijanskog. I što je sve to prema ovoj imperijalnoj navali engleštine, koju ćemo zakonom ako ne istjerati, a onda ublažiti.

Nego, kad sam već pri radiju. U spomenutoj obljetničkoj emisiji mogli ste vidjeti i jednu značajnu, ali pomalo zaboravljenu osobu – Tomislava Bakarića. U trenutku kada je snimljen, početkom devedesetih, bio je direktor Hrvatskoga radija. Rodom negdje od Sanskoga Mosta, školovao se u Zadru, upisao komparativnu književnost u Zagrebu gdje je naletio na Tenžeru i mene – zajedno s povjesničarom umjetnosti Zdenkom Rusom činili smo uži kabinet, neredoviti na Hergešićevim predavanjima, čak smo ustanovili vlastiti kabaret i izveli jednu predstavu. Poslije svatko svojim putem. Bakarić (nema nikakve veze sa svilenim Vladimirom), vlasnik sjajnoga baritona, postao je spikerom Radio Zagreba, ali i književnikom od formata, što proznim, što posebice dramskim. Izvođene su mu drame u najuglednijim kazalištima, najviše je publiku privukao, negdje oko Proljeća, dramom Smrt Stjepana Radića. U samostalnoj Hrvatskoj izveden je u zagrebačkom HNK njegov Hasanaga. Umro je prerano, puno prerano, kao i Tenžera.

Bilo bi to sve za danas. Tu sam rečenicu napisao u jednoj mojoj komediji koja se davala u tadanjem Jazavcu, a tema bijaše – televizija. Sljedeća je rečenica bila „Ako još nešto naleti, objavit ćemo sutra.“ Tako sada s tjedan dana kašnjenja objavljujem bilješku koju zapisah uz pravoslavni Uskrs, ne htijući im kvariti veselje. Naime, televizija je htjela popratiti uskrsne običaje u srpskim, pravoslavnim sredinama. U redu. Ali zašto je baš odabrano Borovo Selo, pitam, kao da se drugdje nije moglo naći julijance. Dalo bi se naći, u selu bez stigme Borova Sela u kojemu su masakrirani hrvatski redarstvenici. A u nekim se kadrovima vidjeli i stariji ljudi, početkom devedesetih mladi, ako ne sudionici u masakru, onda barem promatrači. Znači, autori televizijskoga priloga trebali su imati, ako ništa drugo, barem malo ukusa i nešto znanja iz bliže povijesti.

Hrvoje Hitrec