H. Hitrec: Meteorolozi nisu računali da je Hrvatska ušla u Schengen pa oblaci ne zastaju na granici

Jest, strahotan prošli tjedan, posebno srijeda s vihorom nad vihorima, koji je protutnjao sjeverom Hrvatske od Zagreba do Tovarnika neslućenom brzinom, baš ratni vihor po razaranjima i ljudskim žrtvama. A Hrvatska nespremna, neobaviještena. Sustav za zbunjivanje građana, oprostite, sustav za uzbunjivanje građana nije još proradio. Ja sam, doduše, dobio SMS poruku u kojoj je pisalo: Kruh i jogurt!, ali je to vjerojatno bila poruka moje žene.

Revni su meteorolozi predviđali da bi se nešto moglo dogoditi, ne i što, možda su saznali na vrijeme da uragan dolazi iz Slovenije, ali nisu znali da stiže tako brzo. Nisu računali da je Hrvatska ušla u Schengen, pa olujni oblaci ne zastaju neko vrijeme na granici kao nekada, nego projure k’o ludi prema Samoboru i Zagrebu, nastave uz korito Save prema Slavoniji koja uvijek najviše strada u epskim događajima, u ratu ju tuku s istoka, u miru sa zapada. A nesretni Zagreb uvijek izaziva veću pozornost nego slavonski gradovi i sela, ovaj put donekle s razlogom: tek se nešto malo počeo oporavljati od udarca odozdo, a sada je dobio odozgo, nekoliko je sati izgledao kao Venecija. Što se metropoli još može dogoditi, nakon što se zbilo sve što se zbiti moglo: potres, pandemija, uragan, Sveti Duh, Nemremo!, smeće, stadion Dinama… I još jedna katastrofa za Muzej primijenjene umjetnosti koji je bio premjestio eksponate na sigurno mjesto, u paviljon pokojnoga Zagrebačkog velesajma, kadli…

U svemu, dogodilo nam se ono čega su se Asteriks i njegovi Gali najviše bojali: nebo nam je palo na glavu.

Teško ljeto, najtoplije od Postanka. Noći su na jugu vruće kao nekada dani. Turisti na lešo i druge delicije, ali je Dalmacija barem pošteđena većih razaranja, a ni novih požara nije bilo, barem dok ovo pišem. Nisu padala stabla na apartmane, zahvaljujući mudroj preventivnoj betonizaciji obale i uklanjanju botanike. A gore na sjeveru upravo su stabla načinila najveće štete, padala na kuće, gnječila automobile. Čast onim urbanistima koji nisu ucrtali gradske parkove i drvorede, sada se vidi koliko su bili dalekovidni. Lijepo je, doduše, vidjeti zelenilo u gradu, krasna debela stabla s vranama, ali i to ima određenu težinu.

U petak se sve ponovilo, nešto manjim intenzitetom, da vodopadi s neba dovrše što su u srijedu započeli. Sretna je okolnost da je voda počela curiti i u Sabor, da rashladi porbu i oporbu koja se od jutra, malo pomalo, okupljala na izvanrednoj sjednici sazvanoj s Pantovčaka, prvoj takvoj u povijesti samostalne Hrvatske. U petak jedina tema sudske službenice, upisničarke i zapisničarke čiji se štrajk u početku činio kao bura u čaši vode, ali su štrajkašice pokazale žilavost neviđenu u muškim štrajkovima i produljile obustavu na impozantan broj tjedana, te tako izazvale krizu nezaustavnu, a djelomično i ustavnu jer se jedan od tri stupa vlasti zaljuljao, a predmeti se nakupljaju, kadije ne mogu bez pomoćnika, nema im tko ni skuhati kavu, srde se i odvjetnici, a narod ne zna što bi jer sve ide preko sudova, svi se tuže ili nekoga tuže, a ne samo Zagorci (“sve bum vas tužil”), no barem ima manje rastava brakova, odnosno više ih ni nema. Srde se i saborski zastupnici koji su se već vidjeli na plažama, a sada im je Milanović pomrsio račune, nadali su se da ih ne će sazvati iako su sami tražili, to jest oporbenjaci. Slučajno sam, uz druge kućne poslove, slušao rasrđenu čeljad za govornicom ispod Reinera zadubljenoga u misli, i bilo je tu učenih govora oporbenih zastupnika, govora koji su sezali do staroga Egipta i štrajkova u to doba, te kako je faraon popustio. Saborska je većina nekako mlako reagirala, tek da se nađe. Na kraju se pokazalo da je cijeli slučaj tako zvuzlan, što bi rekli kajkavci, da su se svi zajedno zapleli, posebno s reprezentativnim i nereprezentativnim sindikatima, da će se teško naći dobro i brzo rješenje (a moralo bi) za doista potplaćene sudske uglavnom službenice, zapisničarke nazočne često procesima u kojima se sudi također potplaćenima, ali u drugom smislu. I tako, hoću reći, nitko u raspravi nije ispao previše pametan, a nekmoli mudar, pa sam odustao i otvorio Bibliju koja mi je uvijek pri ruci, Propovjednika i njegovu neobičnu i točnu misao: “Ne budi prepravedan / I ne budi premudar; / zašto da se uništavaš? / Ne budi preopak / I ne budi lud / zašto bi umro prije vremena?

Oko pola dva u noći, kada obično idem spavati jer od pola jedan hvatam mačka po dvorištu da ga ne proguta mrak, vidim da su sabornici još budni. Zakonodavni stup vlasti, znači, funkcionira i dok narod spava. Oh, sretne li zemlje Hrvatske. I nije njima toliko do dobrih zakona, koliko do samopromocije, posebno u vrijeme kada se bliže parlamentarni i ini izbori, pa je pomalo čudno da im je dano igrati košarku i čak im dodati loptu u predizbornoj utakmici, a oni poskakivali i bacali trice, vrišteći uzgred da je Hrvatska u izvanrednom stanju. A nije, osim ako se ne misli na vremenske nepogode doista izvanredno česte, koje su se nastavile i u radnu subotu kao i saborska zabava s novom temom, plinskom. Te tko je komu što rekao, a tko nije, a trebao je, tko treba dati ostavku, koga treba strijeljati u podrumu Sabora, a koga strpati u plinsku komoru. Citiram opet Propovjednika: “Jer ma koliko se čovjek trudio da otkrije, nikad ne može otkriti.”

Čekajući predvidljiv rasplet izvanredne sjednice, dok traje nova grdna ciklona koja je imala u vidu jednaku županijsku zastupljenost pa poharala Istru i južnije, javljam se na telefon i čujem da postoje druge teme osim gornjogradskih. Iz knjižnica mi dojavljuju da im neki nakladnik nudi proizvod pod snažnim naslovom Heartstopper: dečko upoznaje dečka. Malo me to podsjeća na elgebete, navodno “grafički roman” iliti strip za mlade kojim se nudi homoseksualnost u mlađahnoj dobi, da ne odu u ognjištarski hetero. Tražim, vidim: gospođa autorica rođena u Kentu 1994. I nekoliko rečenica o njoj: ”Alicu Oseman najčešće se može naći pred ekranima računala, izgubljenu u mislima o besmislenosti postojanja.” Dobra preporuka. Na Brijunima ili gdje to, igra se navodno Shakespeareov komad “Na Tri kralja…”, osuvremenjen do neprepoznatljivosti, naravno s rodnom ideologijom I sličnim glupostima. Trebalo bi postojati međunarodno tijelo za zaštitu klasika, kad se već sami ne mogu oprijeti iz opravdanih razloga, kao što je smrtni slučaj i slično.

Oprostite na ovoj digresiji, ne znam što mi je. Vraćam se izvanrednosti: je li se tko dosjetio da sazove izvanrednu sjednicu Hrvatskoga sabora o demografskoj slici Hrvatske. Pa neka traje i tri tjedna, i cijelo ljeto i cijelu jesen. I zimu. Jer nema ništa važnije ni snažnije. Tu je, u toj temi, jedina prava izvanrednost i hitnost, zalog našeg opstanka. Što će nam sva blaga ovoga svijeta, ako djece nema.

Filmski festival u Puli

Iznenađenje u Puli, pobijedio dokumentarni film Veće od traume, o silovanim ženama u Vukovaru. I neka je pobijedio, neka i taj film bude podsjetnik onima koji zaboravljaju vukovarsku tragediju, a posebno divljačko četničko, srbočetničko, ili kako nazvati srpsko iživljavanje nad ženama. Nad Hrvaticama. Producentica i koscenaristica je Mirta Puhlovski, kći redatelja Milivoja Puhlovskog (Smogovci) i vrsne književnice Marine Šur Puhlovski. Eto je stigao na scenu nov naraštaj umjetničke obitelji.

Ostale nagrade ne komentiram, filmove nisam vidio, a i ne znam kad ću. Jedan sam ipak vidio, Dnevnik Pauline P., koji je dobio (samo) nagradu za kostimografiju. A do sada je već imao oko osamdeset tisuća gledatelja. Pa vas ja, pristrano, pitam za koga se snimaju filmovi? Do sada sam mislio da se snimaju za publiku.

 Mirko Novosel

Jest da je ljeto, jest da se Zagreb polako prazni usprkos olujama, ali bi čovjek očekivao da se na sprovodu Mirka Novosela okupi više ljudi, poštovatelja osobe koja je na mnoge načine zadužila hrvatski šport i ne samo šport. Navodno nije bilo nikoga iz državnih struktura, a niti iz zagrebačkih, a baš je Novosel sredinom osamdesetih velikom energijom na stanovit način preporodio uspavani Zagreb. Neslavan odnos prema stanaru Kuće slavnih.

Hrvoje Hitrec