Glasamo PROTIV a ne ZA!

Uoči ovih zadnjih parlamentarnih izbora, u nizu velikih parola, Rijeke pravde, napuhanih makinacija ljeve oporbe, u neustavnom angažiranju i samog predsjednika Republike, postalo je jasno da će u ovoj kampanji biti svega i svašta samo ne konkretnih i realnih ponuda za budućnost Republike Hrvatske.

 

Za razliku od oporbe dosadašnja vladajuća koalcija bazirala je svoje prospekte na ponovnom izboru sa popisom već ostvarenih ciljeva, kontinuiteta dosadašnje politike, i s time manje više usmjerila birače da se oglase protiv nesigurnog i neuvjerljivog plana oporbe a ne toliko za njihov vlastiti plan.

 

Oporba je sama sebi zabila gol već u samom početku kršenjem zakona. Ustvari obe strane su se pozivale na prošlost, oporba na korupciju vladjućih a vladajući na postignute uspjehe tokom prošlog mandata, dok to što se predlaže za budućnost, što nas čeka, dobilo je najmanju pozornost.

 

Primjerice kako riješit krizu ne regulirane migracije u zemlji. Izgleda da u tome kao i u drugim važnim problemima ostaje politika status quo. A dali je to najbolje riješenje to nitko ne pita. Istina je da su neke manje stranke  pitanje hrvatskih granica usvojile u svoj program ali većina riješenja su samo za kratko, uglavnom pitanje kontrole a ne riješenje krize.

 

Po pitanju  zaposljenja stranih radnika, govori se o boljem regulisanju ali ne o konkretnom riješenju, planu za budućnost. Tako da izgleda da je to pitanje i dalje u rukama EU, izvan naše kontrole kao i gore spomenuto pitanje kontrole granica. Dok je pitanje migracije ne samo pitanje radne snage nego i demografsko pitanje zemlje.

 

Što je sa hrvatskim iseljeništvom, dali ono uopće dolazi u obzir iako se o tome često govri i piše. Dali će na kraju ispasti da u vidu brzog i efikasnog uključenja strane radne snage u domovinske infrastrukture nasuprot često otežanim birokratskim zavrzlama, kad je u pitanje dobivanje hrvatskog državljanstva od strane iseljeništva, nije za čuditi se ako Vladi  kao i Oporbi više pogoduju stranci nego li hrvatski iseljenici?

 

Zašto o tom segmentu hrvatskog društva, a misli se na one Hrvate koji imaju hrvatsko državljanstvo, voditi brigu kad sada imamo izbor stranaca koji jedva čekaju da dođu u Hrvatsku a koji osim rada i zarade drugo niti očekuju. Za razliku od uglavno domoljubnih Hrvata izvan RH koji neće samo tako biti pasivni subjekt  nego će želit biti stvarni član hrvatske zajednice, društva, nacije.

 

Koji je od ta dva različita društvena segmenta prihvatljiviji političkim strukturama u Hrvatskoj, onaj pasivni ili onaj aktivni? Poznavajući kako današnje hrvatsko društvo diše i gleda prema iseljeništvu nije teško zaključit gdje leži favorit. U cijeloj kampanji slušajući Dnevnik HRT samo jedna stranka je uopće i spomenula iseljeništvo, na pr. mogućnost uspostave jednog ministarstva iseljeništva, dok su druge ignorirale.

 

Stoga  i taj zaključak u naslovu o ovim izborima koji je došao od jedne naše Hrvatice koja živi u Norveškoj. A nije ona jedina koja tako misli. Druim riječima glasamo PROTIV oporbe koja nam prijeti a ne ZA vladajuću koaliciju.

 

Kad je rijeć o vladajućoj stranci nije za čuditi se jer tako rekuć ima garantirana tri glasa u XI Izbornoj jedinici, iako njeni zastupnici, to jest kandidati, prema popisu imena veze nemaju sa iseljeništvom, žive uglavnom u RH ili u susjednoj BiH, mogu i na Marsu, nikakve razlike nebi bilo.

 

Taj nemar političke elite vis a vis iseljeništvu je glavni razlog da iseljeništvo nema većeg interesa da uopće sudjeluje na izborima, jer zna da bez specifične promjene u vrhu ništa novog se neće dogoditi neovisno koja opcija, lijeva ili desna, vladala u Hrvatskoj.

 

Za nas vani je nevjerovatno da postoji takvo stanje, da uza sve napore, žrtve, rad opčenito za hrvatske interese a pogotovo u stvaranju hrvatske države danas se nalazimo na marginali, ništa drugačije nego kad je postojala prijašnja tvorevina zvana Jugoslavia.

 

Zato iseljeništvo često traži riješenje u strankama i opcijama za koje zna da nemaju šanse da pobjedu ili igraju neku važniju ulogu na izborima. Stranke i pojedinci koji ne shvaćaju da je u politici potreban kompromis, jer je politika ostvarenje mogućeg a ne uvijek najboljeg! Do većih promjena neće doći sve dok jedna od dviju vodećih političkih opcija ne shvati važnost hrvatskog iseljeništva. Pitanje je kad će to biti, dali sada na ovim izborima ili u nekoj dalekoj, nebuloznoj budućnosti.

 

Ako se sada prebacimo na današnjicu, na vrijeme nakon izbora znajući kakvi su rezultati onda se vidi jedan mali ali važni pomak u koalicijskim makinacijama za formiranje nove hrvatske vlade. Vodeća stranka će izgleda biti natjerana u koaliciju sa jednom od  trećih po veličini stranaka u zemlji. To će poboljšati i ojačati koalicijski rad i konačno osloboditi se koalicije s pogubnim SDSS, nešto sto smo mi u iseljeništvu od davna govorili i tražili.

 

Nemože biti koalicije s strankom koja radi protiv hrvatskih interesa, koja ustvari ne prizna sadašnju hrvatsku državu, koju i da hoče nemože je priznati jer je ona suprotno njenim težnjama a to je ideja Velike Srbije. Stvarni partneri te veliko srpske stranke su izvan hrvatskih granica, u sve-srpstvu Dodikove para države Republike Srpske i Vučićeve Srbije.

 

Ono što je dalo razloga dosadašnjoj političkoj kohabitaciji je dosadašnja politička situacija u zemlji, nedostatak glasova vodećoj stranci da vlada sama, zatim nedoraslost desno orijentirane hrvatske političke oporbe kao i još prisutno jugoslavenstvo.

 

Kad kažem jugoslavenstvo onda to ne znači obnova bivše Jugoslavije, jer i onako se nema s kim ali znači još uvijek prisutan sve slavenski  idealizam koji nas je izvorno uveo u tu tvorevinu. Pod tim idealizmom jos se sanja o nekom bratstvu i jedinstvu, specifično sa Srbima kao nešto neizbježnog iako oni danas predstavljaju neznatnu manjinu!

 

U svom nedavnom radu na temu jugoslavenstva govorila je i profesorica Mirjana Kasapović naglasujući da je postjugoslavenski idelizam “nametanje stranih narativa”! Ne ulazeći sada u neku dublju analizu dali je to tako ili nije, nemožemo zaobiči činjenicu da često razni narativi stižu izvana ali to ne znači da će s time automatski biti uspješni u lokalnim sredinama.

 

A ako je ovaj ”postjugoslavenski” narativ prisutan u našoj sredini to je radi toga jer ima plodnu sredinu u koju može ubaciti svoju klicu. Drugim riječima narativ jugoslavenstva nije kompletno izbačen iz kolosijeka, niti stvaranjem hrvatske države  niti s Domovinskim ratom. Nasuprot, ono je još uvijek prisutno i to u samom vrhu hrvatske političke elite, bilo desnice bilo ljevice, pogotovo kod onih elemenata koji nisu u suštini iskusili niti u dubini osjetili i doživjeli borbu hrvatskog naroda za svoju slobodu i državnost. Oni koji tu borbu i dalje gledaju u smislu ideoloških ratova 20. stolječa kao i podjele u društvu koje nakon uspostave Republike Hrvatske nebi smjelo biti ali ima za razliku od drugih post komunističkih zemalja Istočne Europe koje nabraja Kasapovic. Razlog toj još uvijek prisutnoj podjeli je specifičnost i posljedice rata na našim prostorima, koliko iz Drugog svjetskog rata toliko i sada ovog novijeg.

 

Zato ovaj pomak u koalicijskim kombinacijama između vodeće političke stranke u Hrvatskoj i treće po veličini je i te kako važan, ustvari najbolji rezultat ovih zadnjih parlamentarnih izbora u RH pogotovo ako znamo da treća po važnosti politička stranka u zemlji u svom programu o budućnosti specifično spominje hrvatsko iseljeništvo!

 

Stjepan Asić