Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Ruski filozof Nikolaj Berdjajev upotrijebio je u svojoj knjizi „Istina i otkrivenje” sredinom prošlog stoljeća jedan neobični pojam: transcendentalni čovjek. Berdjajev je uočio da se čovjekov religiozni život odvija u dva vida: kroz objektiviranu, socijaliziranu religiju, i u najdubljoj njegovoj nutrini koju ne uvjetuje izvanjsko. Tu se krije unutarnji, transcendentalni čovjek, onaj koji u sebi, u svojoj subjektivnosti i slobodi nadilazi determinaciju objektivnog svijeta.
Prva razina je institucionalna, sociološka, prostor racionaliziranja i juridičkog ustanovljenja kršćanstva. Druga razina otkriva u čovjeku dubinski sloj kojega ništa izvana ne dotiče, koji može biti i neosviješten, ali od njega i iz njega, smatra Berdjajev dolazi ono najbolje u ljudskoj povijesti.
Primjetio je da ono što marksisti nazivaju nadgradnjom, zapravo je tek površina egzistencije. Transcendentalni čovjek je duhovni čovjek. Čovjek je bez te dimenzije, tvrdi Berdjajev, neobjašnjiv. „Čovjek je tragično biće jer se nalazi na granici dva svijeta, višeg i nižeg, koje u sebi ujedno i obuhvaća.” Živi u toj kontradikciji, raspet na razmeđu opreka koje tvore njegovu narav i bitak.
Transcendentalni čovjek je unutarnji čovjek, biće koje se nalazi izvan objektivacije. Berdjajev u čovjeku pronalazi najdublju duhovnu bit kao ono nedeterminirano izvanjskim, kao carstvo slobode. On to čak ne naziva ni naravi, prirodom nego drugom realnošću, jer kaže, sloboda nije priroda, duh nije priroda. Duhovna realnost nadilazi izvanjski, vidljivi svijet. Čovjek je primarno biće duha i kao takav je otvoren vječnosti.
Berdjajev naglašava da ne tvori dualitet između transcendentalnog i empirijskog čovjeka, jer čovjek živi u toj sintezi, ali i kontroverzi. Prvi djeluje iznutra prema vani, on se krije zapravo u svakom čovjeku kao čista čovječnost – ovo uzmimo kao moju slobodnu interpretaciju na tragu misli tog velikog filozofa. „Transcendentalni čovjek djeluje u ovom svijetu, ali on nije od ovoga svijeta. On ne evoluira, on stvara. Njegovo postojanje je preduvjet mogućnosti religioznoga i duhovnoga iskustva…”
Puno puta je citirana misao velikog teologa Karla Rahnera o kršćaninu 21. stoljeća koji će biti mistik ili ga neće biti. I njegova misao, kao i misao Berdjajeva i drugih mudrih ljudi – koje naše današnje vrijeme tako zanemaruje – na istom su tragu nove antropologije čovjeka kao duhovnog bića, kao stvorenja koje je doseglo višu razinu svijesti, ali ne putem izvanjske dominacije i evolucije, nego putem pounutrašnjenja vlastite egzistencije.
Što to znači? Znači otkrivati istinu o sebi, o vlastitom postojanju u svjetlu duha i transcendencije, jer duh koliko je imanentan on je još više transcendentan – nadilazi vidljivu stvarnost, nije uvjetovan našim sociološkim i biološkim determinacijama. Duh nadilazi i genetiku, njezin rukopis, ali je ne opovrgava. Duh ne opovrgava vidljivu stvarnost, on nije opreka, on je životvorac.
Bez svijesti o svom metafizičkom podrijetlu, čovjek luta pustopoljinama povijesti kao lovac i lovina, kao progonitelj i žrtva, i ne vidi drugog smisla nego u vječitoj borbi za prevlast. Ako je smisao povijesti i evolucije selektirati slabije, uništiti „suvišne”, isključiti suprotstavljene, ušutkati nepoželjne, onda je ta povijest majmuniodna a ne humana, ljudska. A ljudska je ukoliko je Božja, što znači produhovljena, jer Tvorac svega vidljivoga i nevidljivoga je nepojmljivi čisti duh.
Od duha može biti samo ono što živi, jer „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev” Bog je živih, a ne mrtvih”. Mistik našega doba je čovjek koji u jednostavnosti vlastite egzistencije shvaća i prihvaća najdublju bitnost vlastitoga postojanja. Život je svakodnevno, mukotrpno otkrivanje te bitnosti, nimalo lišeno lutanja, tame i stranputica, ali tko udari tim putem, izoštri svoj pogled da može nazrijeti svjetlo u daljini onda i kad zaluta.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva Zorana Vukmana možete pratiti i na njegovoj web stranici – www.zoranvukman.com
