Domovina Urednistvo
Fra Josip Kešina župnik je u Hrvatskom katoličkom centru “Blacktown”(jednom od tri postojeća) u Sydneyu. Fra Josip je rodjen 1976. u Canberri u hrvatskoj obitelji od jedanestero djece(tri sestre i osmero braće) a osim njega još je jedna sestra iz obitelji izabrala duhovno zvanje te je časna sestra dominikanka u USA.
Fra Josip je osnovnu i srednju školu završio u Australiji te je otišao u Hrvatsku gdje je završio teologiju te neko vrijeme i radio kao svećenik. Povod za naš razgovor je bilo uz postojeće tri škole hrvatskog jezika koje djeluju pod imenom “Fra Rok Romac” otvaranje dvije nove, jedne u Wollongongu i jedne u Canberri.
DOMOVINA – U hrvatskoj zajednici u Australiji koja se je kako neki govore uspavala, ostarila ipak se radjaju nove ideje i inicijative od kojih je i jedna o pravoj hrvatskoj školi koja bi se gradila u Sydneyu kako vi na to gledate?
Fra Josip – Ja sam rodjen u Australiji i u toj zajednici sam proživio cijelo svoje djetinjstvo i mladost.
Moja obitelj je oduvijek bila prisutna i aktivna u hrvatskoj zajednici Canberre najviše kroz hrvatsku školu i folklor. Vrijeme mog odrastanja i mladosti je bilo istovremeno vrijeme kada su se širom Australije gradile hrvatske crkve, nogometni klubovi, osnivala folklorna društva.Nakon završene srednje škole u Australiji, 1995 otišao sam u Hrvatsku gdje sam pristupio franjevcima, u Zagrebu studirao, zaredio se te i počeo raditi kao svećenik.
Kada sam se vratio iz Hrvatske nazad u Australiju krajem 2009 godine primjetio sam da je sve to zajedno malo palo i izgubilo nekadašnji zanos i polet. Povratkom iz Zagreba vidio sam da su naše hrvatske župne zajednice ostarile, mladih je bilo, ali to je sve bilo malo u usporedbi s prijašnjim vremenima. Mislim da je danas situacija drugačija, rekao bih bolja, jer sve je to jedan proces.
Nakon što se snimi situacija, čovjek i može djelovati. Mi smo u Blacktownu i prije imali hrvatsku večernju školu i kasnije se za moje vrijeme pridružila i jedna folklorna grupa, tako da iz te dvije grupe je oko 180 djece “izbalansiralo” – nazovimo to tako otprilike jednako brojnu grupu umirovljenika koja se sastaje oko ove crkve.
Mladi se uključuju, jedna od aktivnosti je “zbor mladih” koju je osnovao fra Zvonimir, a pomažu i u organizaciji piknika.
DOMOVINA – Kada gledamo Hrvatske katoličke centre u Sydneyu, sva trojica( fra Josip, fra Zvonimir i fra Petar) ste župnika mladji svećenici, i od vas se puno očekuje, s obzirom na vaše godine, mladost i polet, kakav je vaš daljnji plan, što treba dalje raditi gledano na hrvatsku zajednicu koju okupljate?
Fra Josip – U ovo suvremeno vrijeme, ljudi su mobilni, i naše sve tri župe su odvojene, svaka živi za sebe.
Svaka zajednica ima neki svoj vlastiti život, no zajedno radimo. Blacktown pošto je imao hrvatsku večernju školu( slična takva je uostalom gradila i moj hrvatski identitet u mladosti) i ja sam u dogovoru s našim mladim obiteljima odlučio to obnoviti s jednim malo profesionalnijim pristupom što se uostalom i vidi u programima i materijalima koji se obradjuju, no najveću vrijednost vidim u jednoj dobroj komunikaciji u našoj zajednici.
Koliko je to ljudski moguće, izmedju mene, odbora, učitelja i roditelja može se vidjeti napredak u njihovom uključivanju u rad zajednice u svetim nedjeljnim misama. U tome su od velike pomoći naše dvije časne sestre, setra Matija i Andjelita koje djeluju i rade medju nama u župi.
Mi smo taj naš program u razgovoru s drugim centrima odlučili ponuditi i drugim našim katoličkim centrima ovdje u Sydneyu te Wollongongu i Caberri – pošto model već postoji, da se to kordinira i vodi iz Blacktowna.
DOMOVINA -Kada se govori o tom modelu, od kada on postoji?
Fra Josip – Kada sam došao u Blacktown 2011, od tog jednostavnog volonterskog i administracijskog rada, pogotovo upravnog djela – odbora, gdje se je okupljalo ljude koji imaju odredjena znanja i ostalo, krenulo se jednostavno dalje. U Blacktownu je – Željko Blažić školski administrator, Igor Pletikosa je njegov pomoćnik i kordinator učitelja, imamo i tri tajnice, svi oni rade volonterski, treba nam zapravo i više ljudi u tom operativnom djelu da bi se sve moglo odraditi u tih dva sata dok su oni ovdje s djecom. Mi smo na takav način krenuli u svakom od tih kampusa ili naših područnih škola, sada ih je trenutno tri – Blacktown, St. John Park i Summer Hill, a od ove godine krećemo i sa Wollongongom – puni program i Canberrom – za početak, samo program za odrasle.
DOMOVINA -Da li smatrate da je hrvatska škola taj najvrjedniji dio svojevrsnog pokreta obnove u hrvatskoj zajednici ili bi nam doista trebala i prava škola, fizička gradjevina ovdje u Sydneyu?
Fra Josip – Spomenuo bih u ovom kako ga volim nazvati procesu i projekat okupljanja mladih u Summer Hilu – prvo uz fra Tonija Vučemilovića pa poslije fra Smiljana Berišića i sada Zvonimira Križanovića, te se ja tamo oformila jedna dobra ekipa mladih koja npr. organizira duhovne obnove mladih. To je zamišljeno, ne samo jednom godišnje, nego da se i tijekom godine okupljaju mladi, i to je nešto što se može voditi usporedo sa svim ostalim aktivnostima.
Što se tiče pitanja o izgradnji prave škole u Sydneyu, mene je ta ideja privlačila prije a draga mi je i danas. Kao djetetu mi je bila želja produbiti moj hrvatski jezik, i da je to bilo napravljeno, ta škola s konviktom i prije, sigurno bi se našlo dosta naše djece i roditelja koji bi rado podržali tu ideju, ali sada kada gledam zajednicu, ovo ocjenjujem jednim kritičnim prelaznim stanjem, i ta današnja generacija koja je u tridesetim ili četrdesetim godinama svog života – oni sada imaju svoju djecu u rasponu godina od pet do petnaest godina – mislim da je sada vrijeme da se tu djecu i te obitelji treba pridobiti za zajednicu – no to je proces. Kada gledam svoj život – to je proces u kojem prolazeći kroz faze zrelosti – ima li djete dobro iskustvo zajednice u svim tim fazama – to sa djetetom ostaje kroz cijeli život.
Ranije godine su svakako formativne, i temelj za one kasnije, no ponavljam to je proces – odrastanje – koji traje skoro dvadeset godina, prvih dvadeset godina života. Mi taj proces trebamo početi što prije, mi smo počeli prije pet godina ovdje u Blacktownu, jasno na temeljima onoga što smo već zatekli. Prava hrvatska osnovna i srednja škola bi predugo čekale da donesu svoj učinak. To je zahtjevan proces. S mladima koji tu već jesu treba raditi, znači škola hrvatskog jezika, folklor, škola glazbe koje negdje postoje uz folklor, duhovne obnove za mlade, sve je to tu, i na tim temeljima valja nam graditi. Sadašnja generacija u tim našim školama jezika i kulture treba biti na neki način “oduševljena” za Hrvatski i katolički identitet.
Mislim da je sada prekasno za izgradnju hrvatske škole, jer na onom pravom valu krajem 80-tih godina koji je prošao nema više toliko prilike.
DOMOVINA – Fra Josipe rodjen si i odrastao u Australiji od hrvatskih roditelja, kako bi objasnio tko si?
Fra Josip – Temeljna odrednica je Hrvat, a živimo u Australiji, pa smo mi australski Hrvati. Onako kako u Hrvatskoj ima manjina, tako bih opisao i sebe – australski Hrvat. Za doći do tog identiteta i za mene je bio jedan proces, s jedne strane govorili su mi u Australiji, u školi i inače – rodjen si tu – dakle australac si, a s druge strane vidio sam da u Hrvatskoj ima stoljećima raznih manjina koji žive u Hrvatskoj a generacijama i generacijama su živjeli u Hrvatskoj a zadržali su svoj identitet, pa sam mislio ako mogu oni, mogu i ja.
To je bila moja dječja i mladenačka logika. Asimilacija jednog većeg dijela našeg naroda ovdje jest činjenica, ali postoji manji dio nas koji želimo zadržati svoj identitet. Prednost naše hrvatske večernje škole jest da se ona može potpumo usmjeriti na hrvatski i katolički identitet.
DOMOVINA – Kako vidite našu domovinu Hrvatsku i budućnost naše zajednice u Australiji?
Fra Josip – Proces koji je krenuo sa dr. Franjom Tudjmanom okončan je uspostavom hrvatske države i pobjedom u ratu. Njegovom smrću i nekih njegovih najbližih suradnika krenuo je drugi proces ponovne uspostave novog zajedništva država u tom dijelu Evrope, zapravo nove Jugoslavije. Dio tog procesa je oslabljivanje države Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
No osim tog jugoslovenskog procesa, postoji i domoljubni proces koji je upravo suprotan. Državotvorni Hrvati iz Hrvatske i BiH su u dijametralnom procesu opreke jugoslovenima. Hrvatska zajednica u dijaspori je nužna za novu obnovu Hrvatske države.
Mi smo kao dijaspora zasada isključeni, iz zbivanja u Hrvatskoj i sve što se priča je samo nažalost deklarativno. Ne postoji strategija za pravo uključivanje dijaspore. No zahvaljujući vjeri koja nas je održala kroz stoljeća mi Hrvati ćemo pobjediti.
Čuvajmo jedinstvo Hrvata Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Imamo našu Domovinu, imamo svoju državu, ima problema, no vjerom i radom Hrvatska će biti onakva kakvom je mi hoćemo i gradimo.
