Domovina Urednistvo
Fra Šimun Markulin iz Splita boravio je 2022. godine nekoliko mjeseci na hrvatskoj župi Svetog Nikole Tavelića u Sydneyu. Fra Šimun je Definitor Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, asistent na Katedri moralnog bogoslovlja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu te župnik u župama Kozica i Zavoje (Biokovski dekanat u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji). Razgovarali smo s njim za naše novine i internetski portal „Domovina“.
- Fra Šimune, niste prvi put u Australiji, razgovarali smo točno prije četiri godine za naše novine „Domovina“ kada ste bili ovdje u Sydneyu. Kako vam se čini naša hrvatska zajednica nakon četiri godine?
Do sada sam tri puta bio u Australiji. Rijetki svećenici iz Hrvatske imaju mogućnost iskusiti način života u Australiji, njezine prirodne ljepote, uređenost ili nastojanja da se uredi gospodarsko-društveni sustav, funkcioniranje hrvatskih katoličkih centara i dr. Bogu sam zahvalan za to iskustvo, koje je uistinu proširilo moje ljudske i svećeničke horizonte. Kod svakog posjeta nastojao sam stvari razumjeti iznutra, ući u logiku procesa življenja i na neki način solidarizirati se s „radostima i nadama, žalostima i tjeskobama“ ljudi, mjesta i životnih okolnosti. Odgovarajući na Vaše pitanje, ograničit ću se isključivo na vjernike koje sam susretao, s kojima sam živio i kojima sam bio poslan, a to je zajednica u St Johns Parku (Sydney) i Wollongongu. Veliki pečat na životu ljudi iz tih dviju zajednica, a vjerujem i drugim zajednicama u Australiji, ostavila je pandemija Covida-19. Među svećenicima sam primijetio narativ koji uključuje izraze „prije pandemije“ i „poslije pandemije“. Očito da je vrijeme „poslije pandemije“ prilika za novi i bolji nastavak življenja. Mnogi se u tom procesu još snalaze, a nemali je broj onih koji će se dugo tražiti na tom putu, osobito zbog pogođenosti na ekonomsko-gospodarskom području. I crkvene zajednice doživjele su „poslije pandemije“ određenu nutarnju reformu, što je osobito vidljivo u pomalo izmijenjenoj strukturi vjernika koji nedjeljom slave euharistiju. Ne smijemo zaboraviti nove oblike evangelizacije koji su usvojeni u pojedinim crkvama, a ovdje prvenstveno mislim na eksploataciju mogućnosti koje nam daje Internet i društvene mreže.
- Vjerujem da ste čuli najnovije vijesti koje smo objavili u našim novinama o velikom rastu hrvatske populacije u Australiji u zadnjih nekoliko godina i to bez useljavanja, kako to tumačite?
Iz reda mojeg antropološko-teološkog uvjerenja prednost uvijek dajem kvaliteti radije negoli kvantiteti. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom, a tomu nas uči i Biblija odnosno povijest izabranog naroda. Oko 200 tisuća ljudi u Australiji izjašnjava se Hrvatima ili hrvatskog podrijetla. Statistika je egzaktna znanost i s tim nema kalkuliranja. Svejedno, moramo zajednički raditi na kvaliteti hrvatskog korpusa, konkretno u Australiji. Pri tom pazeći na stari hrvatski sindrom, a to je zavaravanje brojkama. Brojke u mnogo slučajeva ostaju samo papirnate forme identiteta. Valja dobre statističke pokazatelje demonstrirati u svakodnevnom življenju, bilo na osobnoj, bilo na zajedničarskoj razini.
- Mnogi naši hrvatski klubovi u Australiji gase se i zatvaraju, sličan trend možda čeka i naše ovdašnje hrvatske katoličke crkve, ima li tome lijeka, postoji li način da se oni sačuvaju i kako ili je to neminovan proces asimilacije?
Ozbiljno i životno pitanje. Moj odgovor naslanja se na ono što sam prethodno rekao, a to je – kvaliteta ispred kvantitete. Što prije usvojimo takvu logiku, bit će nam lakše prihvatiti procese koji su neizbježni u slučaju naših crkava i klubova. Jasno, nema crno-bijele tehnike. Nije u pitanju samo proces asimilacije. Svjedoci smo sveopće individualizacije i procesa apsolutiziranja slobode. Takvi antropološko-sociološki procesi bitno utječu i na praktično življenje ljudi, koji su – iako po definiciji starog Aristotela društvena bića – sve manje društveni, a sve više usmjereni isključivo i samo na vlastiti interes. U takvoj konstelaciji vrijednosti i životnih uvjerenja začudno je koliko još postoji klubova i crkava s hrvatskim predznakom. Osim toga, dodajem i ističem da crkve i klubovi nisu u istoj ravni. Hrvatski vjernici katolici pripadaju univerzalnoj Crkvi, a to znači da će svaki vjernik uvijek imati mogućnost sudjelovati na katoličkoj misi. Hrvatski klubovi nemaju takve alternative.
- Australije više nije nakon godina negativnog pada broja vjernika statistički gledano većinski niti kršćanska a niti katolička zemlja, većina su oni koji ne vjeruju. Kako vidite tu situaciju, da li je to trend u cijelom svijetu. Kako je u Europi, a kako u Hrvatskoj?
Proces sekularizacije (ovdje ne mislim na sekularizam!) jasno je definirao odvojenost Katoličke crkve od države kao takve. Ta odvojenost ne znači izostanak ili odbijanje suradnje, dapače! Želim reći da je upravo proces sekularizacije donio plodove u shvaćanju da ne postoje katoličke zemlje. Tomu nas uči i Katekizam Katoličke crkve. Dakle, Hrvatska nije katolička zemlja. Predsjednik SAD-a je katolik, predsjednica Predstavničkog doma američkog Senata je katolkinja, Francuska je ljubljena kći Crkve, Hrvati su katolici… Što to u praksi znači? Je li socijalna dimenzija katoličke vjere u okvirima jedne države dovoljno prezentirana? Vjera se u globaliziranom sustavu često želi ograničiti na privatnu dimenziju, a to nikako nije dobro. Čak je protivno prirodnom pravu, budući da svaki čovjek ima pravo ispovijedati svoju vjeru (sukladno diktatu dobro odgojene savjesti). Takvi procesi prisutni su u mnogim državama svijeta, pa i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Na tragu Josepha Ratzingera (kasnijeg pape Benedikta XVI.) uvjeren sam da je budućnost Crkve u malim zajednicama vjernika, koje će svjedočiti egzistencijalno zajedništvo s Isusom Kristom.
- Kako vidite vjerski život hrvatske katoličke zajednice u Sydneyu i Australiji? Da li ste upoznati s inicijativom javnog moljenja krunice na koljenima hrvatskih muškaraca u Sydneyu pred katedralom svake prve subote u mjesecu i kako to vidite?
Sydney u svojem krilu čuva tri hrvatske zajednice katoličkih vjernika: St Johns Park, Blacktown i Summer Hill. Moja braća svećenici fra Petar Horvat, fra Ivica Pečnik i fra Davor Filko uistinu su dobro i temeljito pastoralno angažirani. Mnogo angažmana prisutno je i kod fra Ive Tadića u Wollongongu. Ne smijemo zaboravljati važnost svećeničke (pastirske) figure u jednoj zajednici, a pravednost nalaže da tim ljudima budemo zahvalni za pozitivna nastojanja, inicijative, akcije, planove i dr. Svećenici su slavitelji misterija vjere. U Australiji je više negoli očito da njihova služba i misija često pokrivaju i druga područja povezana s urednim funkcioniranjem katoličkih centara. S obzirom na toliki i takav opseg posla i poslanja, u njihovu primjeru usudim se javno promišljati o sindromu sagorijevanja na radnom mjestu. U tom se kontekstu pokazuje od iznimne važnosti uloga i pomoć vjernika laika. Mislim da je na tom tragu i inicijativa moljenja krunice ispred sydneyske katedrale. Taj čin molitve snažno je očitovanje katoličke vjere suvremenom svijetu. Skrećem pozornost da su takva molitvena okupljanja dopuštena od strane dijecezanskog biskupa i dodajem da se kod takvih inicijativa treba čuvati osjećaja ekskluzivnosti ili veće vrijednosti u odnosu na druge vjernike. I jasno – ljude koji na taj način mole krunicu pozivam da u molitvi osobito imaju svoje svećenike.
- U našoj hrvatskoj zajednici u Australiji događa se mnogo toga lijepoga i dobroga, uskoro će ovdje u Sydneyu biti veliki nogometni turnir koji će okupiti cijelu Hrvatsku zajednicu Australije, kreće natjecanje djece i mladih slično poznatom „X Factoru“ koje se zove CRO Factor, pokreće se Croatian World Academy u Sydneyu, mnogi govore o svojevrsnom novom životu i buđenju hrvatske zajednice, kako to komentirate?
Podržavam sve pozitivne inicijative, programe i nastojanja. Sve ono što ima za cilj ujediniti pripadnike hrvatskog korpusa mora nam biti na srcu. Pri tom valja paziti da se takva nastojanja od početka utemelje na zdravim i čvrstim temeljima, kako se ne bi dogodilo da se kroz kratko vrijeme ugase; da ovise o jednom ili dva čovjeka; da budu promotivna agenda određenim skupinama; da se na kraju pretvore u faktor podjele i nerazumijevanja. Hrvatski gen sklon je takvim zastranjenjima, zato i naglašavam da se takvim inicijativama na početku udare čvrsti i zdravi temelji. Ostalo će vrijeme pokazati…
- Profesor ste moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Što moralna teologija može reći današnjem svijetu u svijetlu pitanja pobačaja, tzv. korona krize, tzv. ekološke krize, klimatskih promjena, prijetnja atomskim ratom zbog ruske agresije u Ukrajini i svega onoga što se događa oko nas u svijetu u kojem živimo?
Asistent sam na Katedri moralnog bogoslovlja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Možda sam pristran kada kažem da je moralna teologija danas veoma aktualna grana unutar teologije i da se danas zapravo najviše govori o temama koje su direktno ili indirektno povezane s moralnom teologijom. Nekada je kanonsko pravo imalo takav status. U Vašem pitanju nalazim središnju točku, a to je ljudska osoba. Početak i kraj Vašeg pitanja zapravo se odnosi na pojedinca kao ljudsku osobu i dostojanstvo njegove osobe. Crkva i cijela međunarodna zajednica pozvani su osvjetljavati istinu o ljudskom dostojanstvu i njegovu temelju, a posljedično su pozvani štititi ga i promovirati. U prvoj rečenici (!) „Opće deklaracije o ljudskim pravima“ Ujedinjenih naroda iz 1948. navodi se da je „priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu“. Vjerujem da je ova rečenica vrlo jasna, konkretna, životna. Bez zajedničkog i istinitog pristupa temi dostojanstva ljudske osobe vrtimo se u začaranom krugu, bez ozbiljnih i kvalitetnih učinaka na budućnost čovječanstva kao takvog. Vjeruje da će nam buduće generacije skupo plaćati kamate redefiniranja ili odbacivanja dostojanstva ljudske osobe, kao i samog Temelja tog dostojanstva.
- Živimo u vremenu kada je cijeli svijet jedno veliko selo, kada nas je tehnologija tako povezala da možemo doslovno raditi i stvarati za život i iz vlastite kuće, sve nam je zapravo nadohvat ruke, no mnogi su i dalje u strahu, tjeskobi i izgledaju a tako i žive kao da su izgubljeni. Što je smisao života? Zašto smo ovdje na svijetu i što nam je raditi i kako živjeti?
Od antičkih vremena ljudi na sustavan način promišljaju o smislu života, o sreći i dr. Čovječanstvo je dugi niz stoljeća živjelo u sustavu koji je relativno lako i brzo davao odgovore na smisao života i postizanje sreće. Danas to više nije tako. Mnogi članovi ljudske obitelji pronalaze vlastite puteve do smisla i sreće. Taj proces često je obilježen sinkretizmom, a to znači da si pojedinci u sveopćoj ponudi smislova i sreća biraju ono što im najviše odgovara u konkretnom vremenu i prostoru. I neki katolici – upravo zahvaljujući brzom protoku lako dohvatljivih informacija – skliznu u tzv. light sinkretizam, pa od katoličke vjere prihvaćaju što im se sviđa a odbacuju ono što im nije po volji. Taj proces ne događa se bez koketiranja s protestantizmom ili ateizmom, a u nekim slučajevima jednostavno označava pokrivanje vlastitih grijeha. Mislim da možemo pošteno reći kako pripadnost Katoličkoj crkvi ne znači vjerovati, otkriti smisao i sreću života u zajedništvu s Bogom ili živjeti sukladno Božjem zakonu. To je mukotrpan put kojeg prolazi svaki pojedinac. Na tom putu treba angažirati razum, volju, slobodu, srce, savjest… Želim da što više ljudi pronađe smisao i sreću života, a kao svećenika me osobito raduje ako i kada – u svijetu brzih promjena i globalnih ponuda ideja – ljudi utemelje smisao života u Presvetom Trojstvu.
- Vaša poruka našoj hrvatskoj zajednici u Sydneyu koju ste upoznali i svim ljudima koji će ovo čitati u našim novinama u Australiji te na našim internet stranicama a žive širom svijeta.
Narod koji ne poznaje svoju povijest nije dostojan budućnosti. Ljudi brzo zaboravljaju, zlobnici iskrivljuju, a budale ne zapisuju. Hrvatima u Australiji je prijeko potrebna središnja organizacija koja će pohranjivati dokumente iz života i rada hrvatskih ljudi i zajednica. Ta organizacija (čitaj institut) osobitu će vrijednost i važnost imati za nekoliko desetljeća. I ne treba se zavaravati očekujući da će takvu instituciju Hrvatima u Australiji podići i organizirati službeni Zagreb. Osim toga, čini mi se važnim stipendirati mlade i perspektivne ljude, financirati njihovo školovanje na prestižnim svjetskim sveučilištima. Dakle, formirati ljude koji će biti spremni preuzeti odgovornost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sve promjene unutar jednog društva započinju i završavaju u parlamentu. Siguran sam da se pametnim ulaganjem kroz određeni broj godina može formirati zdrava grupa hrvatskih parlamentaraca, što bi imalo pozitivne učinke i za Hrvate koji žive u dijaspori. Smatram da neki australski Hrvati krivo investiraju kada ulažu u već formirane ljude. Takvi će ih prvom prilikom razočarati, samo je pitanje tko će ponuditi više. Dakle, formirati stručne i poštene ljude koji će kreirati budućnost.
