Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Višegradska skupina osnovana je 1991., u vrijeme kad se Hrvatska još borila za opstanak. Inicijativa hrvatske predsjednice dolazi kao protuteža zapadno-balkanskom projektu koji nije ništa drugo nego nova jugoslavenizacija Balkana.
Treba imati na umu da je Srbija vrlo “prilagodljiva” kad se radi o velikosrpskim probicima. Još nije ni prihvaćena u EU, Srbija je svojim zavidnim diplomatskim kapacitetom već kroz Europu progurala ideju zapadnobalkanske regionailizacije u njenom sastavu. Zapadno-balkanska regija bez Hrvatske, Srbiju ne zanima i čim bude primljena u EU, Srbija će se, ako bude potrebno, koncentrirati na Višegradsku grupaciju. Kako su Rumunjska i Bugarska već pokazale volju priključiti se ovoj skupini, izgledati će sasvim logično da i Srbija postane njenim dijelom.
Hrvatska govori da joj je u interesu da i Srbija postane dijelom EU. Može biti u globalnom europskom interesu ali nikako u hrvatskom, dok god u Srbiji živi ekspanzionistički velikosrpski projekt, a on danas živi isti onim žarom kakvim ga pratimo od njegova začetka.
Kad god i gdje god se Srbija i Hrvatska nađu zajedno, to pogoduje srpskim megalomanskim težnjama i niti malo hrvatskim. Daleko više razloga ima Hrvatska blokirati srpski ulazak u EU nego što Grčka ima blokirati makedonski, a Grčka će ga blokirati dok god može.
Ako u Hrvatskoj ne dođe do velikih političkih promjena i ako se Hrvatska umjesto Balkana ne okrene sebi i svojim vitalnim interesima, Balkan će stajati kao prijetnja. Srbija je dva puta uspjela okupirati Hrvatsku političkim i diplomatskim manipulacijama i Hrvatska se dva puta uspjela izvući iz tog zagrljaja ratom uz velike žrtve. Jugoslavija se stvarala u Versaillesu i na Jalti a Hrvatska u krvavom boju, sa srušenim gradovima i selima, s mrtvim braniteljima i silovanim ženema. Bilo bi neoprostivo da se treća Jugoslavija stvori u Bruxelessu.
Kako se napetost između Rusije i Zapada zaoštrava, tako Srbija postaje važnija za zapadne interese a takvi njihovi interesi dolaze u sukob s hrvatskima. Ne smije se zaboraviti da je Zapadu bilo i ostalo u intreresu dobiti Balkan pod svoju kontrolu i u jednom paketu. Zašto danas nije u jednom komadu, ima se zahvaliti velikosrpskoj euforiji pod Miloševićem, koju zapadni emisari nisu mogli obuzdati.
Vatikansku odluku povodom beatrifikacije Stepinca ne smije se gledati kao isključivo dio vatikanske politike, nego dijelom zapadne politike koja u ovom času stavlja bonbone u srpska usta kako bi obuzdali pro-ruske sentimente u Srbiji.
Kada Srbija bude primljena u EU i kad se počnu ostvarivati njezini regionalni planovi, to neće biti samo bonbon, nego velika čokolada za srpska usta u čijem sastavu se umjesto lješnjaka nalazi Hrvatska.
Hrvatska danas treba na čelu imati vrlo dalekovidne političare koji brinu za sudbinu ovog naroda daleko u budućnost a ne samo na period do iduće press-konferencije i do idućih izbora. Hrvatska treba velike ljude za velika vremena, ljude Starčevićevg i Radićevog kalibra a ja ih nigdje ne vidim, samo kompromitaše i sporazumaše.
