Domovina uredništvo
Privedena je kraju još jedna u biti veoma prijeporna sinoda koja se – navodno – trebala baviti problematikom evangelizacije i inkulturacije Radosne vijesti u široko područje Amazonije.
Čini se da „Amazonija“ bijaše puka kulisa za druge namjere jer završni dokument Sinode govori „o novim putovima Crkve“ i nekoj „integralnoj ekologiji“.
Zapravo je prava agenda stvarana negdje u Europi, drugo je bilo u primisli i nakanama onih koji su pet punih godina radili na „amazonskom projektu“. Radni materijal (tzv. Instrumentum laboris) požnjeo je porazne kritike ranije ove godine.
Čudne izjave apostolskih nasljednika
Pitamo se kako je moguće da nakon pet stoljeća prisutnosti kršćanstva na tom kontinentu imamo još uvijek golema misijska, poganska područja? Pitamo se što su radili misionari i svećenici, biskupi i suradnici tijekom pet stoljeća? Kako je moguće da jedan austrijski biskup, spiritus movens minule Sinode, koji uvelike zagovara ukidanje celibata i ređenje žena za svećenice, a proveo je više od tri desetljeća u Brazilu, može javno i otvoreno izjaviti kako cijelo vrijeme svoga boravka u Brazilu nije krstio ni jednoga jedinoga domorodca. To govori, čini se, s ponosom. Jesu li zapravo godine boravka ondje promašene?
Kako je moguće povezati i uskladiti takav stav s Isusovim jasnim završnim nalogom što ga je dao na Brdu u Galileji, da učenici pođu cijelim svijetom naviještati Radosnu vijest svemu stvorenju. Isus ondje četverokratno govori o “sve” i “svima”. Ili pak s početka Djela apostolskih, gdje Gospodin daje jasni nalog da apostoli, kad se „obuku u Silu odozgor“, pođu u sav svijet svjedočiti, od Jeruzalema, Judeje, Samarije “sve do kraja zemlje” te da krštavaju “vodom i Duhom Svetim” novorođene udove i svjedoke Crkve. Isus svojima jamči prisutnost sve do svršetka svijeta (Mt 28,20).
U Ivanovu evanđelju na dan Uskrsa imamo četiri Gospodinove riječi: ‘Mir vama, primite Duha Svetoga, odašiljanje učenika i oprost grijeha!’ Stvarati novi svijet! Isus ih čak i ne pita jesu li voljni nakon svega što su doživjeli s njim u Galileji, nakon njihova sramotna bijega i otpada u Getsemaniju, a napose nakon razapinjanja i uskrsa. Zar je prestala vrijediti Isusova riječ u današnje vrijeme, zar je Radosna vijest postala zastarjela i nadiđena? Čovjek se ne može načuditi takvim izjavama jednoga nasljednika apostola.
Zašto biskupi raspravljaju o ekologiji?
Ako se crkvene osobe oslovljavaju s “oče”, gdje je tu očinstvo? Ako ne tjelesno, ono barem duhovno, sveprisutno u duhovnoj literaturi do dana današnjega, bitno u prenošenju iskustva Duha Svetoga? Samo se po Duhu i u Duhu postaje svjedokom Isusa Krista. O tome govori i Isus Nikodemu. Pavao govori o “rađanju u Duhu” snagom Radosne vijesti. Duhovno očinstvo bitna je protežnica u životu svetaca kojim su privlačili učenike. Uz tjelesno bitno je duhovno očinstvo, rađanje za Isusa Krista, čime čovjek postaje baštinikom neba i vječnoga života. Čini se da se ta protežnica duhovnoga života gubi, da transcendencija nema odlučnu ulogu u životu crkvenih dostojanstvenika. Vidljivo je to barem na ovim posljednjim sinodama u Rimu, dvjema o obitelji, jednoj o mladima i ovoj o „Amazoniji“.
Čovjek se i vjernik pita je li zbilja ekologija bitna da mora biti predmetom rasprava triju tjedana u Rimu, te se naći u naslovu završnoga dokumenta Sinode? Zar su zbilja biskupi i društvo okupljeno ondje (po unaprijed znanom ključu, da se uvijek ima dvotrećinska većina kod glasovanja!) stručnjaci u pitanjima ekologije? Nije li to područje rezervirano za neke druge, stručnije osobe?
S čuđenjem se pitamo kako to da su u jednoj od najbogatijih država Južne Amerike, u Venezueli, više od dvadeset godina krajnji ljevičari (Chavez i Maduro, kamiondžija), oslonjeni na komunističku Kubu, prisilili više od sedam milijuna stanovnika na egzodus iz zemlje i pretvorili bogatu zemlju u sirotinjsku? Već dvadeset godina imamo krajnje ljevičare u Brazilu na vlasti, od kojih jedan (Lula Silva) odležava dvanaestogodišnju zatvorsku kaznu zbog korupcije, a druga je (D. Rousseff) bila deklarirana teroristkinja, te je kao takva skinuta s vlasti? Ili pak u Boliviji, gdje predsjednik daruje Papi crveni križ od srpa i čekića. Sve korumpirane vlasti, a sada i pobune u inače mirnome Čileu. Da ne govorimo o Argentini te vojnim huntama dok je ondje papa Franjo bio mladi isusovački provincijal, kad su ljudi preko noći nestajali. Mnogi upitnici vise i nad Papom u tome vremenu.
Pogansko uprizorenje u Vatikanskim vrtovima
Dobro se zna da je Crkva u Južnoj Americi bila usko vezana uz razne režime te se otuđila od naroda. Kako to da na ovoj sinodi u Rimu nije bilo riječi o nadiranju raznih sljedba i kršćanskih zajednica iz Sjeverne Amerike, jer su pentekostalci i protestanti prepolovili broj katolika u najvećoj katoličkoj državi na svijetu, u Brazilu? Upravo su ti evangelici iskoristili poganska uprizorenja u Vatikanskim vrtovima s idolima Pachamame da bi prikazali katolike kao idolopoklonike i Papu koji uzima u ruke i blagoslivlja te prikaze.
Mnoštvo pitanja na koja treba dati odgovor Crkva, upravo na tom kontinentu. Na Sinodi ni riječi o dokumentu iz Aparecide iz 2007. kad je pokretački duh Sinode bio današnji Papa. Nigdje ni spomena Guadalupe te evangelizacije Meksika i Amerike u 16. stoljeću. Za pohoda Južnoj Americi u povodu pola milenija otkrića neki su domorodci vratili Papi Bibliju jer su, navodno, u njoj i kršćanstvu izvori svih zala koja su zadesila kontinent.
Očito je da je agenda ove sinode koncipirana drugdje, ne u Brazilu, ni na području koje pokriva Amazonija. Čini se da je ovaj put Rajna postala pritoka Amazone, kao što je na Saboru Rajna imala ušće u Tiberu. Njemačka misao, teologija i novodobni naglašeni i izričiti njemački „galikanizam“ (znamo koliko je francuski galikanizam nanio zla Crkvi, općoj i francuskoj!), vlastiti zacrtani tzv. sinodalni put, još od Sinode sedamdesetih godina, nepunih deset godina nakon Sabora, bili su kulisa i pogonsko pero za ono o čemu se govorilo na Sinodi o Amazoniji.
Početkom ljeta Papa je uputio očinsko pismo vjernicima u Njemačkoj. Rijetkost da se Papa obraća narodu u cjelini, ili partikularnoj Crkvi. Pismo je upućeno, ne biskupima, nego cijeloj njemačkoj Crkvi i sve pozvao na temeljitu evangelizaciju, na ponovni zaokret prema Isusu Kristu. Započeti iznova s Isusom Kristom. Obratiti se i vjerovati Radosnoj vijesti!
Zorno zbori povijesna statistika. Na Prvom vatikanskom saboru pojam „evanđelje“ rabljen je jednom, u smislu knjige. Na Drugom vatikanskom saboru pojam „evanđelje“ kao knjiga spominje se više od 150 puta, a evangelizacija i navještaj evanđelja više od pedeset puta.
Temeljni spis Pavla VI., njegova duhovna oporuka Crkvi, govori o „navještaju evanđelja“, (Evangelii nuntiandi, 1975.). Sv. Ivan Pavao II. trajno je govorio o novoj evangelizaciji te je uveo pojam nove evangelizacije. Na svojim apostolskim putovanjima temeljna mu je nakana bila donijeti u svaki kutak svijeta Isusa Krista te novinu koju je sa sobom donio Isus Krist.
Poglavito je Benedikt usmjeravao svoje misli i kateheze prema evangelizaciji jer je kao mladi profesor još pedesetih godina dobro uočio kako je nastalo novo poganstvo u Europi i u svijetu. Njegovo je troknjižje o Isusu iz Nazareta duhovna oporuka Crkvi. Stoga je ustanovio u Vatikanu ured za novu evangelizaciju, odnosno za ponovnu evangelizaciju područja koja su nekoć evangelizirana, a danas postala polupoganska ili poganska.
Promašaji Crkve u Njemačkoj
U pismu s nadnevkom Sv. Petra i Pavla ove godine Papa je hvalio njemačku Crkvu, njihovo zauzimanje i financijsku pomoć vjernicima u misijama i svijetu, ali je istaknuo ono što je bitno, a to je manjak nutarnje evangelizacije i vjere. Vjera je ishlapjela u Njemačkoj. Crkva je u osipanju, u duhovnom kolapsu, odumire. Postala je nešto kao „nevladina organizacija“. Više od trećine Nijemaca nije uopće kršteno, godišnje Katoličku Crkvu napusti više od 200 tisuća vjernika. Treba se okrenuti k sebi, o čemu je govorio i papa Benedikt za svoga oproštajnoga pohoda svojoj domovini. Čini se međutim kako nitko nije htio slušati ni Benedikta, a ovaj put ni Franju. Štoviše, Benedikta su ironizirali, nazivali pogrdnim imenima, kao „strašilo“, kad je progovorio o korijenima pedofilije među klerom nakon Sabora, sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je otvoreno govorio o seksualnoj revoluciji te gubitku smisla za grijeh i sakrament pokore upravo u kleru.
Ovih su dana njemački biskupi objavili svoj odgovor na Papino pismo u kome nema spomena evangelizacije u smislu i nakani pape Franje, nego su u žarištu tematika dominantna i na Sinodi u Vatikanu oko Amazonije. Novac, novčana pomoć zemljama u razvoju, solidarnost, ekologija, globalizam, planetarizam, digitalizacija koja povezuje sve te usmjerenost na imanenciju. Nema transcendencije. Isus Krist je iščeznuo iz zrenika.
Prije dvadesetak godina Njemačka je biskupska konferencija izdala dokument kako postati i biti misionarska Crkva, a danas o tome ni spomena. Ishlapjelo. Pitamo se zar je moguće takvo urušavanje, kolaps, neki spominju “Waterloo” njemačkoga katolicizma? Totalni poraz.
Čitajući naime dokument, postavlja se pitanje tko bi se ili što trebao evangelizirati i spasiti od propasti? Nekima ugroženi planet Zemlja zbog klimatskih promjena, rasta pučanstva, ispuštanja stakleničkih plinova ili drugih ugroza životinjskih i biljnih vrsta. Isus govori o pojedincima, o ljudima, ne planetu. Govori o spasenju čovjeka koji je bez krštenja i vjere u Isusa Krista te svoje otuđenosti od Boga osuđen na propast i gubitak vječnoga života.
U odgovoru Papi taj dokument (na 74 stranice) raspravlja o tematici „misije“ uglavnom na sociološkoj razini gdje izostaje jasni teološki tumač misionarskoga naloga samoga Gospodina. Sve se zaustavlja negdje na općim mjestima bez dubinske analize stanja u njemačkoj Crkvi.
Isprike i sablazni
Pavao je pisao Korinćanima kako je svima postao sve samo da bi neke pridobio za Krista (1 Kor 9). Je li dopušteno slaviti one obrede u Vatikanskim vrtovima na Sv. Franju, uoči Sinode, gdje se pred onim kipićima-idolima ljudi bacaju na zemlju, čine prostraciju, mole se, a nigdje Isusa Krista? Nigdje Gospe Guadalupske ni Gospe iz Aparecide? Prostraciju činimo samo pred Presvetim ili padamo pred Bogom. Na koljenima smo pred likovima ili kipovima svetaca, ali nikako ne činimo prostraciju pred Djevicom Marijom. A ovdje imamo ritual padanja na tlo pred poganskim idolima i neki bi htjeli uvesti posebni „amazonski obred“ u Katoličku Crkvu? Treba li nam to pored dvadesetak drevnih obreda kojima se Crkva služi od ranih kršćanskih vremena? Ona predstava u Vatikanskim vrtovima bijaše čisto svetogrđe, jer znamo kako se Stari zavjet odnosio prema božanstvima plodnosti, Baalima i Aštartima te ostalim poganskim bogovima plodnosti, primjerice, prema Artemidi Efeškoj. Treba li nam Gaia-liturgija, nešto između bogoslužja i idololatrije, gdje na videouratku čak i neki franjevac podiže ruke prema nebu i prostire se pred onim kipićima?
Hoćemo li zamijeniti katolicizam, katolički univerzalizam s „planetarizmom“ i „globalizmom“? Jesmo li to izgubili obraz pred svijetom? Namjesto „Tebe Boga hvalimo“ imamo gotovo „Tebe, Zemljo, slavimo“. Hoćemo li izmijeniti svoje Vjerovanje?
Kad su se našli neki nadobudni koji su pokupili te idole iz Crkve sv. Terezije u blizini Tibera te pod okriljem jutra i ispod kipa Svetog Mihovila bacili ih u Tiber, Papa se zbog toga javno ispričao. Nije li se trebao ispričati milijunima katolika koji su se nad tim sablaznili? Nije li trebao moliti za oprost katolike cijeloga svijeta koji su ogorčeno reagirali na stavljanje poganskih kipića u katoličku crkvu. A ti su kipići gole trudne žene postali nešto kao simbol Sinode o Amazoniji.
Ono što su njemački promicatelji ove sinode i njezinih zaključaka htjeli, to su i postigli. U prvom dijelu završnoga dokumenta govori se kako Crkva treba biti samaritanska, milosrdna, solidarna i „magdalenska“, koja naviješta raspetoga i uskrsloga Krista. Potom kulturološko obraćenje. Snubi za solidarnost s amazonskim plemenima. Govor je tu o socioekološkoj krizi, kulturi dijaloga, slušanja, duhovnoga razlikovanja, konsenzusa. Sve opća mjesta.
Što nas još čeka?
Ali onda dolazi ono što je i u Amoris laetitiji kroz dvije fusnote unišlo kao pukotina u praksu Crkve te gotovo stvorilo shizmu u odnosu na rastavljene i ponovno civilno vjenčane te njihovo pripuštanje sakramentima pomirenja i euharistije. Nisu koristila sva pisma (dubia onih kardinala) ni kritike vodećih katoličkih mislilaca i filozofa (Spaemann, Seifert).
Naime, i ovdje se u završnim paragrafima govori o prijedlogu biskupa Papi da stvori kriterije kako rediti za svećenike prokušane muževe, trajne đakone, kako ih prikladno obrazovati za svećenički stalež dok žive u stabilnim obiteljima. Potom se govori i o đakonatu za žene, neki su izričito tražili i svećeničko ređenje za žene. Potom je riječ o stvaranju tzv. amazonskoga liturgijskog obreda gdje bi baština tih naroda unišla na stanovit način u crkvenu liturgiju.
Amoris laetitia je kroz fusnote odškrinula pukotinu za praksu koja nikada nije postojala u Crkvi. Hoće li Papa u svome postsinodalnom dokumentu koji se očekuje do kraja godine ostaviti također pukotinu za ređenje oženjenih đakona te tako dignuti buru i uzburkati duhove u Crkvi? Njemački tzv. „sinodalni put“ nastao je na temelju studija o svećeničkoj pedofiliji. Iz toga se izveo zaključak da treba staviti pod upitnik beženstvo, svećenički celibat, zloporabu klerikalne moći, seksualni moral te ulogu žena u Crkvi. Čista instrumentalizacija nečega (odnosno grijeha), čemu je točnu genezu dao papa u miru Benedikt XVI. Zaključci ove sinode dobro će doći njemačkom „sinodalnom putu“ u stvaranju vlastitih zaključaka, jer se dobro zna tko je izdašno financirao minulu Sinodu. A troškovi nisu maleni, a znamo odakle većina novca pritječe.
