Domovina Urednistvo
Piše Dinko Dedić
Na slici su dva imperatora koji su u istom stoljeću vladali Hrvatskom, Franjo Josip u formi cara i kralja i Tito u formi crvenog imperatora. Po slici najuočljivija razlika je u tome da Tito ima pompozniju uniformu i daleko više ordena kojima je cilj istaknuti njegov viši status. U toj usporedbi Franjo Josip ostaje daleko na drugom mjestu. Još važnija razlika je u tome što je Tito na listama masovnih ubojica Dvadesetog stoljeća zauzeo prominentno, na njemačkoj listi 10. mjesto a na engleskoj 13. Franjo Josip mu ne može ni cipele brisati jer njega nema ni u stotinu. Nisam stavio kralja Aleksandra da se ne dupliciram, jer je bio poglavar iste države kao i Tito, jedino pod drugačijim režimom.
Hrvatska je i Austro-Ugarsku i Jugoslaviju gledala podjednako, kao tuđinsku vlast. Iako je Austro-Ugarska gušila hrvatske bune i na smrt osudila nekoliko hrvatskih velikana, nije ubijala stotine tisuća Hrvata niti ih je trpala u jame. Hrvatska je jugoslavensko gospodstvo platila desetostruko više nego austro-ugarsko.
Nije mi cilj, međutim, uspoređivati dva monarha niti države kojima su vladali, nego tražim načina kako bi prikazao stravično loše odluke koje je Hrvatska napravila nakon osamostaljenja, imenovanjima ljudi na vrhunske državne pozicije u ratu i demokratskim izborom poslije njega. Hrvati se zgražaju nad situacijom u kojoj su se našli ali ne vole pričati o uzrocima koji su tu situaciju omogućili. Ja ne mogu sada nabrajati, ali se radi o desecima ljudi na ključnim pozicijama, nekoliko tisuća na raznim visokim funkcijama u državi i nekoliko desetaka tisuća u sastavu vlasti, državne uprave, sudstva, policije, obavještajne službe, medije i redom na pozicijama u javnom životu Hrvatske. Praktično se kompletna jugoslavenska oligarhija prelila u Hrvatsku, uključujući predsjednika Jugoslavije na poziciju predsjednika Hrvatske i jednog od najnotornih ratnih i poratnih zločinaca od ozne do udbe, na poziciju prvog premijera.
Zamislite si sada da je Ante Starčević ili netko poslije njega uspio iz raspadnute Austro-Ugarske monarhije izvući hrvatsku kao samostalnu državu. Da li je nekome uopće zamislivo da su onda najviše funkcije podijeljene omraženim austrofilima i mađaronima na dotadašnjim pozicijama u Zagrebu i Beču. Zamislite da je u predsjedničkoj palači bila postavljena bista Franje Josipa i tamo ostala 20 godina. Zamislite da je najljepši trg u Zagrebu dobio ime Franje Josipa. Zamislite da je hrvatska politička elita, da su predsjednik, premijer i ministri, odlazili u Bečko Novo Mjesto slaviti pogubljenje Petra Zrinskog i Krste Frankopana i u Rakovicu na proslavu likvidacije Eugena Kvaternika. Zamislite da je kao temelj hrvatske državnosti u ustav stavljena Hrvatsko-Ugarska nagodba iz 1868.
Mislim da takvu mogućnost svatko odbacuje kao fantazuju izvan svake veze s realnošću. A baš to se dogodilo Hrvatskoj u procesu osamostaljenja i oslobođenja od daleko gore tuđinske vladavine i zadržalo do današnjih dana.
Ja sam stvarno očekivao da će sve što na Jugoslaviju miriše, svi koji su joj služili u njenim institucijama vlasti, svi oni koji su batinama zatirali svaku ideju državne samostalnosti, svi koji su trpali robijašnice u domovini i grobnice u iseljenitvu, u Hrvatskoj postati omraženi od prvog dana. Unatoč poraznih privrednih i političkih rezultata dvadesetgodišnje vlasti te jugoslavenske oligarhije, ja ni danas nisam siguran da Hrvati u većini shvaćaju što im se dogodilo i tko im je to donio. Samo mrvicu manje od 50% glasova za Ivu Josipovića na prošlim predsjedničkim izborima, Josip Boljkovac počasni gost na proslavi državnosti na Pantovčaku i da ne nabrajam sve ono što je po logici i zdravom razumu moralo postati omraženo, nosilo je i nosi legitimnu vlast u Hrvatskoj. Karađorđevićeva i Titova vlast utjerivale su hrvatsku lojanost batinom. Ja nisam više siguran da li su trebali. Evo ih u Zagrebu i vladaju bez batine, na dobroj volji hrvatskog naroda. Da se sve upravo nekim čudom danas okrene i sve sjedne na svoje mjesto onako kako bi bilo normalno, ja nikad neću moći shvatiti što se s Hrvatskom dogodilo u prvih 20 godina samostalnosti.
