Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Smisao života za kršćanina je spoznati svoj put u Bogu i ići tim putem do kraja, u stopu za Isusom. Ako Evanđeljima pristupimo kao knjizi života, kao Riječi koja nas vodi u svakoj životnoj situaciji, ako tragamo i istražujemo, propitujemo i razmišljamo, hodimo i činimo – bit ćemo kadri ispravljati svoje pogreške i postizati jasnoću mudrosti življenja.
Oslobodimo svoju vjeru formalizma, ideoloških veriga, krutosti i uskogrudnosti. Kršćani najčešće padaju tamo gdje su najpozvaniji slijediti milosrdnoga Isusa: u velikodušnosti, otvorenosti, radosnoj ozbiljnosti života. Nema životne situacije i problema kojega ne bismo mogli staviti u svjetlo Isusovih Riječi, u događaje i iskustva Njegova zemaljskoga života. Kršćanstvo nije okamina, ono je duhovna dinamika i avangarda koju su otkrili sveci, ti vjerovjesnici nove kristološke antropologije, ljudi koji su se usudili postajati onakvima kakve ih je Bog zamislio. Sveci su preteče novoga čovjeka, nesebičnog, radosnog, velikodušnog, slobodnog, čovjeka transcendencije.
Vrlo je tanka granica između jednog sustava mišljenja i vrednota i njegova pretvaranja u golu ideologiju. Kako bismo definirali ideologiju? Ponudit ću jednu od mogućih: apsolutiziranje jedne ideje u svrhu postizanja vlasti i moći ili nekih pragmatičnih, interesnih i parcijalnih ciljeva. Ideologija je nakupina mrtvih ideja koje su pojele živoga čovjeka. Danas se ideologizira i u svrhu profita, ideologije nisu samo političke, one su i marketinške, svjetonazorske, religijske…ove potonje nastaju kad se duhovno zlorabi kao da je „čovjek poradi subote, a ne subota poradi čovjeka”. Svaka ideologija uvijek je neko apstrahiranje u odnosu na pojedinačnog čovjeka. Jednom sam napisao: sve danas može postati ideologija. Od Coca Cole do Crkve. Od ljudskih prava do vjere i duhovnosti.
Vjera bez srca, građena na samom razumu, nije vjera nego ideologija. Jedini put koji nam preostaje, ako želimo biti kršćani, je Njegov Put, ići za njim, bez ideologiziranja, bez uopćavanja, u potragu za čovjekom, u potragu za posrnulim čovještvom u sebi i drugima, koje traži ljubav, konkretnu ljubav da bi se iscijelilo, da bi povjerovalo, da bi se nadalo…
Kod Isusa nema isključenih, odbačenih, nepodobnih. Svaki čovjek, ma kojeg statusa i podrijetla, može doći k njemu i kazati: „Rabi, idem za tobom!” Ponekad pred Svetohraništem pomislim: Isus me odmara i od mene samog, od mojih vlastitih nedoumica, opterećenja, strahova, dvojbi, nepraštanja, od borbi sa samim sobom koje pripisujem drugima, od srdžbi zbog nepravdi koje ne mogu popraviti, a moram ih trpjeti, od naglosti, pretjerane emotivnosti, preuzetnosti, nestrpljenja, od svjetskih briga i egzistencijalnih muka, od bijesa na neprijatelje, od svega što čovjeka pritišće i čini da na trenutke izgubi unutarnji mir i jasnoću. Isus nas odmara od života koji čovjeka pregazi i slomi.
Nijedan čovjek ne može potpuno duhovno sazriti ako ne prođe kroz tamnu noć vlastite duše. Život nam uvijek sve može dovesti u pitanje. Izvanjski oblik zla i njegova uzročnost ne moraju imati nikakve vidljive logike. Često vidimo patnju kod onih najnevinijih koja nas poražava svojim pitanjima bez odgovora pred licem usuda, koji se čini slijep i gluh na sve naše ljudske razloge. Nema ništa nepredvidljivije od čovjekove sudbine na zemlji. Ako u svojoj osobnoj prtljazi nema grumena čovječnosti, ništa mu drugo ne vrijedi. Nekomu je blago zlatnina i srebrnina, a nekomu srce.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva Zorana Vukmana možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
