Duhovne misli

Mudrosti nema bez Duha Božjega. A Duh ne dolazi u srce kojim vlada dvostrukost. Mnogi ljudi imaju u svojoj duši „dvostruko dno“, mnogi zadrže ono lažno u sebi, prostor samozavaravanja, prostor samoobmane, ne dopuštaju da se iznutra otvore Riječi, ne žele se preispitati, ostaju tvrdokorni i zatvoreni milosti. Milost je poput lahora nečujna, djeluje nenadano, neuhvatljiva je našem razboru. Ne ulazi u nutrinu čovjekovu i ne mijenja sudbinu njegovu nasilno.

Mudrost je prepoznati milost i prihvatiti dar. Mudrost je naučiti se poniznosti i prepoznati rukopis Božje pedagogije. Mudrost je plod suradnje s Duhom u potpunoj poniznosti. To je jedan od najtežih zadataka kršćanskog sazrijevanja i duhovnog rasta. Biti jednostavan, sabran, usredotočen, pronicljiv, duhovno fokusiran…cijelu psihologiju kršćanskog duhovnog života iznio je sv. Pavao u svojim poslanicama. Treba čitati Riječ Božju svakodnevno, meditirati, moliti, bez toga nema ni duhovne snage ni mudrosti svakodnevnog kršćanskog življenja.

Vjera je uvijek put prema gore ali put na kojemu nas naše slabosti i grijesi stalno vuku prema dolje. Naša životna putovanja manje-više su tegobna i kontroverzna jer smo krhki ljudi, nepostojani. Na svim našim putevima i stranputicama, ako nemamo pouzdanja, i to zaista čvrstog pouzdanja u Boga, nećemo ustrajati. Bez pouzdanja nema ni nade, a bez nade nema ni istinske vjere.

Ako je Istina – Istina, nalazi put i kroz opreke, i preko kontrapunkta života, i kroz tamu i osporavanja. Isusov stav se može prihvatiti ili odbaciti ali se ne može relativizirati. On izmiče svakoj relativizaciji. Ne može mu se lagati. Ne može ga se varati. Svaki kršćanin je u svom identitetu pozvan na opredjeljenje, svakoga dana. Život ga nuka na kompromise, koji jesu ljudski, ali s vremenom, ako se ne razriješe, vode u surogate kršćanske duhovnosti.

Mudrost među masama nikada nije bila na cijeni a još je najmanje danas. Mase su podložne manipulaciji, poput mora kojega uzburka jači vjetar i pretvori u kovitlac slijepe snage koja potapa brodovlje i divlje udara o obale. Tko može jahati na tim valovima a da se ne razbije jednom o stijene? Tko može vladati stihijom? Ljudska povijest je stalna mijena stihije i mirnih razdoblja, u lošem omjeru zdravog razuma i iracionalnosti.

Vjera nije odsuće pitanja i dvojbi. Vjera je i put i traganje za odgovorima. Vjera je živa onda kad se sučeljava s vlastitim izazovima jer kako će sazreti bez protivština? Koliko puta se zapitamo u životu: gdje je Bog? Gdje stanuje Bog? Čuje li nas? Dopiru li do Njega naše molitve. Vidi li naše nevolje i nepravde. Zašto toliko zla? U boli najviše svjedočimo. U Njegovoj šutnji i odsuću, naziremo govor i prisuće. Uvijek me znova zaprepasti ohola glupost nekih obrazovanih nevjernika koji vjeru uporno poistovjećuju s odsućem sumnje, odnosno zatucanošću. Kad ne razumiju tako jednostavan duhovni aksiom da nema istinske vjere koja nije iskušavana sumnjom, kako će onda razumjeti neke još dublje stvari ljudske duše i sudbine?

Danas čovjeka ne treba fizički ubiti ako ga totalitarni duh hoće ušutkati. Dovoljno je da ga stavi među nevidljive zidove od pluta, da ga prešuti, ignorira njegov glas i tretira kao hodajuću sjenku. Danas se ljude ubija tako što ih se žive pokapa i ignorira njihovo postojanje. Ako je neka grupacija, sustav ili pojedinac toliko moćan da pojedinca može iskopčati, minorizirati i getoizirati, gurnuti ga u ogluhu i unutarnji egzil, onda imamo na djelu jedan specifičan i nevidljiv oblik progona ljudi.

Ipak, privid je da sila pobjeđuje u povijesti, Nada pobjeđuje. Nada koja je plod ljudskoga duha i vjere. Životinje nemaju ni osmjeh ni nadu. Vrijeme za njih ne postoji. Njihov bitak nije bačen u ovaj pali svijet. Njihov bitak je istovjetan s prirodnim spontanitetom i ne može ga nadići jer nema um, ne participira kao svjesni subjekt u Istini. Za životinje ne postoji ni prošlost, ni sadašnjost ni budućnost. One jesu sada i ovdje ali toga nisu svjesne. Čovjek koji postaje potpuno svjestan da živi sada i tu, slobodan je od bjegova u prošlo, i utopijskih skokova u buduće. Odnos prema budućnosti može biti i utopijski i katastrofičan, no to znači da je nismo prihvatili kao život koji buduće ostvaruje u sadašnjosti. Bojati se budućnosti znači ne računati s Bogom.

Zoran Vukman