Domovina Urednistvo
Često u mnogim knjigama i priručnicima za hrvatsku politiku ima jedan nedostatak a to je kompletno ignoriranje hrvatskog iseljeništva. Pogotovo kad je rijeć o hrvatskom zajedništvu koje nije moguće bez uključenja svih Hrvata, neovisno gdje oni živjeli. Bez tog iseljeničkog doprinosa slika novije hrvatske povijesti drugačije bi izgledala, jednostavno danas nebi bilo Republike Hrvatske (RH).
Ne radi se samo o tipičnoj pomoći nego o političkom djelovanje hrvatske emigracije u vremenima kad to nije bilo moguće Hrvatima u domovini. Dr. Franjo Tuđman je najbolje shvatio važnost iseljeništva tražeći njihovu vezu i potporu čim mu je to bilo moguće ostvariti.
Tuđman je već 1966. prilikom prve posjete SAD, na jednu konferenciju organiziranu od strane Henry Kissingera, počeo da uviđa važnost iseljeništva izvan onog tipično partijskog
karakteriziranja. Tada je iskoristio priliku da se susretne sa nekoliko istaknutih Hrvata među ostalim Jerom Jarebom i Karlom Mirthom iz Croatian Academy of America, kao i s Matom Meštrovićem budućim predsjedinikom Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća (HNV).
Ti i drugi susreti otvorili su mu vrata američkoj diplomaciji.
Slijedio je njegov kasniji put u Švedsku 1977, gdje je međuostalim dao i jedan intervju radi kojeg je kasnije imao problema te je uz ostale kontroverze godine 1982. ponovno osuđen na zatvorsku kaznu.
Svi ovi procesi bili su dio njegove nacionalne izgradnje, shvačanja da jedino u svojoj vlastitoj državi hrvatski narod može doživjeti svoj stvarni preporod. Njegovo kasnije putovanje u SAD i Kanadu 1987. je samo nastavak te ranije zainteresiranosti koja će se u slijedećim ključnim godinama pretvoriti u konkretnu suradnju.
Nije bilo iznenađujuće da je Tuđman tražio potporu među Hrvatima koji žive u inozemstvu. Budući da nije mogao govoriti u javnosti ili objavljivati spise kod kuće, bio je dočekan u dijaspori. Iako su drugi hrvatski disidenti možda bili poznatiji, nitko nije bio spremniji sklopiti savez između hrvatske dijaspore i Hrvata u domovini od Tuđmana, koji je bio živi dokaz da je pomirenje moguće (‘Franjo Tudjman ..’, James J. Sadkovich, prijevod sa engleskog).
To nisu bila turistička putovanja nego traženje potpore, podrške, za ostvarenje svoje državnotvorne misije.
Nemojmo zaboraviti da je Tuđman razvijajući hrvatsku državnotvornu ideju bio svijestan da sam to nikada neće moći ostvariti, a krug istomišljenika u domovini je bio uzak, a širi broj nepoznat, jer ljudi se masovno obično priključe nečemu kad je to već u toku, ali važno je negdje započeti.
I da nije Tudjman osjetio vani u svijetu istinsku želju Hrvata za svojom vlastitom državom i njihovu potporu toj ideji pitanje je dali bi se on osudio iči tako daleko, riskirajući sve, svoju karijeru pa čak i život, u ostvarenju tog cilja. A taj cilj nije nešto sto je samo tako spontano iskrsnilo tog momenta, nego je bio prisutan u hrvatskom iseljeništvu već od prije, od 1945. pa dalje.
Put do tog držvnotvornog cilja prošao je kroz razne faze uvijek tražeći jedan zajednički jezik, jednu poveznicu među raznim hrvatskim organizacijama kao i konkretnu vezu s domovinom Hrvatskom. I tu je možda najvažnija Tuđmanova uloga da je on bio taj koji je bio u stanju ponuditi tu ključnu sponu izmđu dvaju hrvatskih korpusa.
Jer jedno je nešto zamisliti vani a drugo je to zamišljeno ostvariti u domovini. Pogotovo u vidu 45. godišnje kampanje, deskriminacije, protu-hrvatske propagande da hrvatska država znači fašizam. A da je to tako vidljivo je po još uvijek postojućoj anti- hrvatskoj retorici da je današnja hrvatska država ustvari nastavak one ratne.
Da bi se ta slika vani u svijetu u mnogoćemu promjenila doprineo je neumorljiv rad hrvatskog iseljeništva koji je uza sva šikaniranja, napade pa i ubojstva nije posustao. Ta se negativna slika o nama Hrvatima postepeno u svijetu mijenjala. Drugim riječima pripremao se je teren novoj hrvatskoj državi, današnjoj RH.
A taj posao nije bio lak, jer je jugoslavenska komunistička propaganda činila sve da tu sliku zadrži u onim već ocrnjenim okvirima.
Često rad emigracije nije u tome pomogao, razna ubojstva, otmice aviona, podmetanje eksploziva išli su u korist toj protu-hrvatskoj propagandi. Te akcije pojedinačno nebi koristile da uz takvu aktivnost nije razvijeno i jako međunarodno lobiranje od strane hrvatske emigracije, u čiji rad su uključeni i mnogi stranci.
Jer nije, na pr., Njemačka samo tako učinila taj veliki iskorak i bila prva koja je priznala Hrvatsku nezavisnost, kao i Australija koja je bila među prvima. Zašto, zato jer su na tim i drugim prostorima tokom godina bile aktivne hrvatske političke organizacije artikulirajući što Hrvati žele, rušenje Jugoslavije i uspostavu slobodne i demokratske hrvatske države.
Sjetimo se na primjer Hans-Peter Rullmanna, njemačkog žurnalistu za Der Spiegel, koji je zatvaran od Tita, koji se kasnije pridružio hrvatskim političkim aktivistima, izdavao glasilo Hrvatska Domovina, That’s Yugoslavia, imao je uske veze sa najvišim njemačkim političarima koji su kasnije pomogli u međunarodnom priznanju RH.
Podrska Dr. Otta von Habzburga koji je u svojstvu predsjednika Paneuropske unije organizirao posjetu sabornika HN-a Europskom parlamentu u ožujku 1990. kad je pozdravio goste proročanskim riječima: “kada prisustvujem plenarnoj sjednici EU često sanjam o vremenu kada će hrvatski izaslanici izabrani u slobodnoj Hrvatskoj sjediti ovdje u Europskom parlamentu. Vi ste prethodnica, ali se također nadam da će iza vas uskoro slijedit vasa zalaznica”.
Prije toga, krajem 1988., u Američkom State Departmentu primljena je hrvatska delegacija gdje se u vidu jugoslavenske krize govorilo i o hrvatskim aspiracijama. Ponovni poziv upućen je dr. Mati Meštroviću od strane Europskog parlamenta da podnese naše, hrvatsko, mišljenje na krizu u Jugoslaviji.
U Australiji imali smo podršku australskih političara koji su u australskom parlamentu često branili hrvatske interese, primjerice senatore Bruce Goodluck i Peter Hodgman. A možda najveći uspjeh hrvatskog iseljeništva u promoviranju hrvatske državnotvorne ideje je bila uspostava neslužbenog hrvatskog poslanstva u Canberri 1977. Uzelo je Australiji dvije godine, uz veliku preneraženost jugoslavenskih vlasti, da bi izglasao zakon da bi mogli poslanstvo zatvorit, reklo bi se nije im se žurilo!
Možemo biti zadovoljni da smo kad nam je bilo najpotrebnije dobili međunarodnu potporu, priznanje RH, 15. siječnja 1992. Mnogi će to gledati kao veliki triumf tadašnje hrvatske države ali nemoj mo se zavaravat, jer kakav bi to bio triumf kad bi prvi predsjednik RH, da je ostao živ, završio na sudu u Haagu i kasnije sigurno u zatvor?
Samo godinu dana kasnije nakon međunarodnog priznanja u siječnju 1993. na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izmislio se koncept Udruženog zločinačkog pothvata po kojem su htjeli suditi Tuđmanu, drugim riječima želeći kazati da je država RH jedan zločinaćki pothvat. Još jednom ignorirajući želju hrvatskog naroda, koji se plebicitarno (95%) izglasio za suverenost, kao što se ignorira javna podrška onoj prvoj hrvatskoj državi, kojoj se prepisao taj isti pridjevak, zločinačka!
Jedno je reči da je netko počinio zločine a drugo da je netko po prirodi zločinački. Čak se ni za Staljinov Sovjetski savez kao ni za Hitlerov Treći rajh ne kaže da su bili zločinački iako su počinili miljunske zločine. Ali, za malu Hrvatsku to tako rekuć i dan danas vrijedi!
Kao što je rečeno u početku ovog osvrta o tom iseljeničkom radu danas se u domovini osim užeg kruga nove generacije vrijednih mladih povjesničara malo govori, pogotovo u školskim udžbenicima, a trebalo bi biti dio kurikuluma. Ostalo je nažalost na hrvatskom iseljeništvu da svojim radom i dalje stoji u obrani hrvatskih interesa kao i u promociji svog vlastitog doprinosa u ostvarenju hrvatske države.
Stjepan Asić
