Dr. sc. Saša Mrduljaš: Zapadu ne bi trebalo biti svejedno tko upravlja Crnom Gorom

Pred Crnom Gorom su dva važna događaja – zakletva novoizabranoga predsjednika Jakova Milatovića i parlamentarni izbori. S obzirom na to da je znanstveni interes dr. sc. Saše Mrduljaša, znanstvenoga savjetnika i voditelj splitskoga Područnoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar politička dimenzija hrvatsko-srpsko-bošnjačko-crnogorskih odnosa u prošlosti sadašnjosti, smatrali smo da je najbolji sugovornik tim povodima.

Predložio bih da počnemo razgovor s jednim nedavnim događajem i njegovim odjekom u beogradskom tisku. Tamošnji tabloidi prilično su histerično reagirali na nedavni susret kosovskoga premijera Albina Kurtija i hrvatskoga ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana. Moglo se pročitati informacije ili osvrte pod naslovom: „Braća po mržnji: sastali se Kurti i Grlić Radman“ (Srpski telegraf); „Priština imitira majstore progona“ (Večernje novosti); „Kurti čisti Srbe po hrvatskom modelu“ (Informer). Čemu lažni mit o progonu Srba iz Hrvatske tijekom vojno-redarstvene akcije „Oluja“, unatoč jasnim povijesnim činjenicama, i presudama Haaškoga suda?

Pa služi tomu da se izbriše slika o Srbima kao o „zlim momcima“ u ratovima 90-ih koja se duboko ukorijenila u zainteresiranom dijelu međunarodne javnosti. Posebno nakon genocida počinjenoga u Srebrenici. Stoga treba „okrenuti ploču“ i prikazati se žrtvom tih ratova. Pri tome je nezgodno ići s „tužakanjem“ Bošnjaka jer ne samo da ih se u „svijetu“ doživljava glavnim stradalnicima tijekom 90-ih već što je i samim Srbima jasno da se tu prešlo mjeru. Stoga, kako se kaže, „gdje će suza neg na oko“ i po kome udariti ako ne po Hrvatima. Pri tome malo znači činjenica da se tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH, zajedno s poraženim vojskama povlačio i narod. Tako su se Hrvati i Bošnjaci povukli iz većega dijela Bosanske Posavine, s Kupresa, iz Jajca itd. Koliko se opet Srba povuklo s teritorija koji su dolazili pod bošnjačku kontrolu? Sjetimo se samo Sarajeva i njegove okolice ili dijelova Bosanske krajine. Međutim o tome se mudro šuti uz istodobno „izvlačenje“ onoga što se ovdje događalo 1941. – 1945. uz interpretacije koje odgovaraju srpskoj velikodržavnoj agendi.

Zbog čega toliko sporenja u svezi s formiranjem Zajednice srpskih općina (ZSO) na Kosovu, između Beograda i Prištine?

Zbog toga što Albanci, ako već moraju prihvatiti ZSO, žele da njihovo utemeljenje što manje destruira pozicije Kosova i da uslijedi nakon priznanja od strane Srbije. S druge strane srpska politika vidi ZSO kao određeno, doduše ne toliko moćno sredstvo koje omogućuje daljnje „zapletanje“ Kosova.

Može li se ZSO tumačiti kao „mini plan“ poznatoga plana Z4, koji su upravo Srbi odbacili?

Ne može. Ni po ovlastima ni teritorijalno-demografski. Srpske općine u „dubini“ Kosova već su na „izdisaju“. Najčešće imaju mješovitu, čak i većinsku albansku strukturu i slabo su naseljene. Sjever Kosova, tj. općine Leposavić, Zvečan, Zubin Potok, Sjeverna Mitrovica kontinuirano funkcioniraju, dakle i bez ZSO, kao država u državi, kao nekakvo kosovsko Kosovo. Riječ je o etnički homogenim općinama u kojima živi oko 70.000 Srba „naslonjenih“ na Srbiju. Taj se problem ne će moći riješiti u paketu s problemom srpskih općina unutar albanske etničke sfere pa ni posredstvom ZSO.

Hoće li u sljedećoj dionici Beograd tražiti formiranje ZSO u Crnoj Gori?

Ima i takvih tendencija za nekakvim okupljanjem i institucionalizacijom navodnih srpskih teritorija u Crnoj Gori. Samo pitanje je koji su to teritoriji. Istina je da se znatan dio nekada nacionalno izjašnjavanih Crnogoraca danas očituje Srbima, no i nadalje žive u sredinama u kojima su „isprepleteni“ s nacionalnim Crnogorcima koji su najčešće brojniji u njima. U crnogorskom dijelu Sandžaka današnji, većinski srpski etnički prostori su kompaktniji. No i unutar tog pojasa su, konkretno na potezu Mojkovac – Bijelo Polje, gotovo „presječeni“ većinski crnogorskim i bošnjačkim etničkim prostorima. S obzirom na rečeno, pokušaji srpske teritorijalizacije u Crnoj Gori predstavljali bi jednu opasnu diverziju koja bi vjerojatno bila uvodom u znatno destruktivniji razvoj događaja.

Za manje od mjesec dana u Crnoj Gori održat će se prijevremeni parlamentarni izbori, iako ima onih koje bi te izbore odgodili. Komu odgovara odgoda?

S jedne strane odgoda bi odgovarala dvjema marginalnim partijama koje spletom okolnosti trenutačno vode crnogorsku vladu, tj. nominalno suverenističkoj URI i ex-miloševićevskoj Socijalističkoj narodnoj partiji. Odgovarala bi i vučićevskom Demokratskom frontu s obzirom na to da nadolazeći izbori otvaraju prostor stranci „Evropa sad“ iz koje dolazi novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Naime, na određenoj razini „Evropa sad“ jest prosrpska, ali to nije dovoljno s obzirom na aspiracije koje se ima prema Crnoj Gori.

Jesu li se podjele u Crnoj Gori nakon predsjedničkih izbora smirile ili još više potencirale?

Pa dobro, u svakom se društvu tijekom izbora snažnije osjete podjele koje postoje u njemu jer je ipak riječ o nekom odmjeravanju političkih snaga. I kakav god bio intenzitet tih podjela, on se u pravilu smanji nakon izbora. Samo što bi Crnu Goru već u lipnju trebali čekati još važniji, parlamentarni izbori.

Novoizabrani crnogorski predsjednik Jakov Milatović, koji bi trebao položiti zakletvu 20. svibnja, mnogima je politička enigma. No osnovno je pitanje koliko je spreman angažirati se na što bržem ulasku Crne Gore u EU?

Meni se čini da je osnovno pitanje kako će se Jakov Milatović postaviti prema otvorenim srpskim negacijama Crne Gore i crnogorstva te očekivanjima koja od njega imaju promotori „srpskoga sveta“. U slučaju da kao crnogorski predsjednik zauzme, što bi bilo očekivano, crnogorsko gledište, uslijedit će silni udari i na njega i na „Evropu sad“. Nakon toga bi se otvorilo pitanje daljnjega pozicioniranja i Jakova Milatovića i njegova biračkoga tijela. A time i redefinicije političkih suodnosa u Crnoj Gori. Svakako da je u cijeloj toj „priči“ bitan put Crne Gore prema EU pri čemu Milatović baš i nije u prilici da iznevjeri obećanja dana domaćoj javnosti i međunarodnim čimbenicima. Samo stvar je u tome da Crna Gora i sutra uđe u EU, njezino društvo ne će izmaknuti, kako se već kaže, „malignim utjecajima“ kojima je već dugo izložena.

Na što upozoravaju izmjene naziva nikšićkih ulica nakon posljednjih općinskih izbora?

Govori o tome da su promotori „srpskoga sveta“ u ofenzivi u svom potiranju crnogorske samobitnosti i da su u Crnoj Gori, primarno djelovanjem SPC, stekli dovoljno snažna uporišta za takvu ofenzivu.

U crnogorskom tisku vrlo su naglašena upozorenja da je Moljevićeva „Homogena Srbija“ ideološka platforma stranaka koje su nakon posljednjih parlamentarnih izbora osvojile vlast u Crnoj Gori. Koliko je realno da se ta platforma ostvari?

Činjenica je da je Crna Gora solidno prožeta poklonicima četničkoga pokreta, no u današnjim uvjetima oni ipak ne mogu djelovati sukladno instrukcijama danim prije osamdesetak godina od strane Moljevića. Realno gledano, u Crnoj Gori bi tek manjina građana danas pristala na određeni vid zajednice sa Srbijom. I to najčešće uz uvjet održanja nekakvoga subjektiviteta Crne Gore u toj, pretpostavljanoj zajednici. No znatan dio (tradicionalno) pravoslavne populacije podvojen je između vjernosti, ponajprije SPC i vjernosti određenoj, vlastitoj ideji Crne Gore. Kao takav, u stanju je svojevrsne identitetske konfuzije koja se koristi na štetu Crne Gore. Vidjet ćemo na kraju kolika će ta šteta biti, no sumnjam da će biti nepopravljiva. Jer imamo i dio crnogorske populacije koji nipošto ne će dopustiti da bude takvom. Jednako tako imamo i manjinske narode, tj. Bošnjake, Albance, Hrvate koji čine blizu četvrtine stanovništva i za koje je ideja inkorporacije Crne Gore u okvire „srpskoga sveta“ potpuno neprihvatljiva.

Na protekle parlamentarne izbore osim Srbije znatno je utjecala SPC, odnosno bivši mitropolit Amfilohije. Može li se očekivati ponavljanje tog scenarija?

Mitropolit Amfilohije u neku je ruku bio karizmatična osoba koja je bila u stanju privući i povesti mase. No za njegove „vladavine“ Crkva kojoj je bio na čelu i kojom je rukovodio uvelike autonomno u odnosu na Beograd ipak se barem donekle trudila ostaviti dojam da je Crkva i Srba i Crnogoraca, težeći na svoj način harmonizaciji među njima. Nakon njega SPC u Crnoj Gori postaje običnom polugom „srpskoga sveta“, otvorenim promotorom nacionalnoga srpstva i ekskluzivnom srpskom nacionalnom institucijom s već stečenim pozicijama na političkoj sceni. S tog aspekta gledano, sada je situacija gora nego što je bila za mitropolita Amfilohija. Ili je možda bolja jer su konačno karte na stolu?

Europska unija dosta je „distancirano“ promatrala parlamentarne izbore 30. kolovoza 2020., za razliku od Srbije, koja se na razne načine miješala u izborni proces. Ako je Crna Gora kandidat za članstvo u EU, može li Bruxellesu biti svejedno tko će obavljati izvršnu vlast u Podgorici?

Iz perspektive Bruxellesa svakako je moglo izgledati pretjeranim da Milo Đukanović i „njegova“ Demokratska partija socijalista u kontinuitetu drže vlast u Crnoj Gori tridesetak godina. Na neki je način nezgodno i samo primanje takve države u EU, države u kojoj se vlast ne mijenja od pada komunizma. No Zapad je trebao ili treba osigurati da izbori u Crnoj Gori proteku bez utjecaja druge države, odnosno Srbije. Uključujući i bez utjecaja njezine institucije u Crnoj Gori, tj. SPC. Pri tome bi bilo dobro da zainteresirani dio zapadne javnosti zna da je Zapad asistirao ne samo uništenju crnogorske države 1918. već i Crnogorske pravoslavne Crkve koja je predstavljala jedan od nosivih stupova crnogorskoga identiteta. Da je tek time omogućeno da SPC ima organizacijski monopol nad pravoslavljem u Crnoj Gori što joj dopušta da danas ovako otvoreno djeluje na potiranju crnogorske samosvojnosti. Dakle, nije tu riječ o instituciji koju je „proizvelo“ samo crnogorsko društvo pa da joj se na neki način i „gleda kroz prste“ već o takvoj koja je jednim kriminalnim aktom instalirana u Crnoj Gori sa svrhom njezina uništenja. I jasno da Zapadu ne bi trebalo biti svejedno tko upravlja Crnom Gorom. Jer za sada se rezultat srpskoga utjecaja na Crnu Goru očituje u rastrojstvu njezina društva pri čemu se s te faze vrlo lako može prijeći i na znatno destruktivniju i za Crnu Goru i za interese Zapada u toj zemlji.

Hrvatska se manjina na prošlim parlamentarnim izborima podijelila. Neki to drže jezičcem na vagi. Što se može očekivati na predstojećim izborima?

U Crnoj Gori broj pripadnika autohtone slavenske katoličke populacije iznosi oko 15.000. Pri tome se po zadnjem popisu iz 2011. tek nekih 6000 pripadnika te populacije izjasnilo Hrvatima. U osnovi od toga broja manje od 2000 ljudi glasuje za HGI, odnosno za hrvatske stranke. U neku ruku, hrvatstvo je na razini identifikacijske kategorije „omanulo“ u kontekstu Crne Gore, nije se znalo prilagoditi posebnim prilikama koje vladaju u njoj te zadržati ili razviti svoju važnost kod većine ljudi kojima bi moglo biti svojstveno. Znači negdje se griješi što se očitovalo i na izborima iz 2020. Mislim da će takvih pogrješaka ubuduće biti manje jer nas događaji prisiljavaju da budemo pametniji.

Može li Hrvatska kao članica NATO saveza dopustiti, kad je riječ o Crnoj Gori, da joj – kako ste nedavno rekli – „dogori do noktiju“ da bi reagirala?

Pa naravno da ne smije. Trebalo bi biti jasno da cilj „udara“ na Crnu Goru nije samo u tome da Srbija stekne izlaz na Jadran već i u stjecanju strateškoga zaleđa za jugoistočni dio Republike Srpske kako bi se lakše djelovalo na njezinu pripajanju Srbiji. Pa zar Hrvatima treba nekakvo novo instaliranje Srbije u zaleđu Dubrovnika te prema ostatku Dalmacije i Hercegovine? I to Srbije koja je u ovoj „suvremenijoj“ inačici, sa sviješću o porazima iz 90-ih gotovo potpuno prožeta mržnjom prema hrvatstvu, a često i snom o njegovoj eliminaciji.

Također treba shvatiti da Hrvati nemaju bližega naroda od nacionalnih Crnogoraca. Da je riječ o narodu koji svoje temelje ima u katoličkoj Duklji i katoličkoj dinastiji Vojislavljevića izrazito bitnoj i za Hrvate južno od Neretve. Crnogorsko se pravoslavlje po svojoj kulturno-identitetskoj, izvorišno „crnojevićevskoj“ nadogradnji bitno razlikuje od „nemanjićkoga“, tj. srpskoga. Da je riječ o narodu koji je određen Mediteranom i usmjeren prema Zapadu, ne treba posebno objašnjavati.

Zar same velikosrpske aspiracije prema jugu Hrvatske ne potvrđuje i sama agresija na Dubrovnik iz 1991.?

Da. Treba osvijestiti to da je agresija na jug Hrvatske, na Dubrovnik, bila velikosrpska agresija koju se s te strane ciljano i vješto pripisuje Crnogorcima kako bi se stvorilo što veće udaljavanje između Hrvata i Crnogoraca i lakše provodilo daljnje ambicije srpskoga državotvorstva. Jer nikakve veze ta agresija nije imala s duhom i težnjama nacionalnoga crnogorstva koje je tada jednako kao i danas bilo izloženo zatiranju. Dakle, ako je sve to jasno, onda napokon treba reći: „Što predlažete, Crnogorci, pa da to riješimo jednom zauvijek?“

Vjerujem da Vam je poznata studija „Uloga Rusije na Balkanu. Slučaj Crne Gore“, u razdoblju od aneksije Krima do srpnja 2021., koju je izradio Digitalni forenzični centar, a objavio Atlantski savez Crne Gore. U zaključcima te studije jasno se kaže kako razvoj crnogorskoga društva u znatnoj mjeri ovisi o tome kakav će odnos zapadni partneri imati prema Crnoj Gori, članici NATO i najozbiljnijem kandidatu za članstvo u EU. Što reći danas s obzirom na ocjene i zaključke iznesene u toj studiji?

Postojeća je konstelacija takva da Rusija daje neke nade Srbiji u ostvarenje njezinih velikodržavnih aspiracija uz ostalo i u kontekstu Crne Gore. Ne zbog nekoga silnoga favoriziranja Srba, slavenske ideje i pravoslavnoga bratstva već iz razloga što joj na ovim prostorima nitko drugi nije ostao. Zamislivo je da bi u drukčijim okolnostima Rusija kao zemlja koja teži globalnom utjecaju i koja se rukovodi svojim interesima mogla voditi i drukčiju politiku. Pa i takvu koja bi bila suprotna srpskim interesima. Npr. da je Crna Gora, uz određene zahtjeve i uvjetovanja, pristala biti „ruskom bazom“ na Sredozemlju, vjerojatno bi se lako oslobodila srpskoga utjecaja. No Crna Gora ili, preciznije, nacionalni Crnogorci uz potporu manjina odlučili su se za euroatlantski put. Dakle, unatoč postojanju alternative koju istodobno podržava znatan dio crnogorskoga stanovništva. Stoga pravi problem nije u onome što Rusija radi u Crnoj Gori već u onome što ne rade euroatlantske strukture. Jer, Zapad u Crnoj Gori ima dovoljno snažno uporište, ali ako nastavi dopuštati da se ono drobi, slabi i urušava, napravit će kardinalnu, zlokobnu pogrješku.

Hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać