Domovina uredništvo
Covid vremena mnogo toga su poremetile i učinile drugačijim u našim životima pa tako i u mom novinarskom, naime čuo sam već neko vrijeme da se medju nama nalazi doktor medicine iz Zagreba na specijalizaciji u bolnici John Hunter u Newcastlu kraj Sydneya ali teško je bilo doći do njega. No došao je i taj dan te smo se početkom veljače ove godine susreli u samom centru Sydneya nekoliko dana prije njegovog povratka nakon skoro godinu dana života i rada u Australiji. Visoki sportsko gradjeni Sinjan došao je u društvu svoje lijepe Dalmatinke, djevojke Andreje Cvitanić, rodom iz Bola na Braču, socijalne radnice iz Zagreba koja je bila cijelo vrijeme s njim bila u Australiji te je isto radila, skoro kao u svojoj struci, u jednoj lokalnoj školi u Newcastlu.
Dr. Ivan Domazet rodjen je 1987. godine u Zagrebu ali je Sinjanin od rođenja. Osnovnu i srednju školu završio je u Sinju a medicinski fakultet u Zagrebu, godinu dana radio je kao asistent na fakultetu, a zatim je 2013. godine započeo specijalizaciju iz neurokirurgije na „KBC Zagreb“ koju je završio 2019. godine kada je i doktorirao na temu biomehanike vratne kralježnice i od tada radi kao specijalist neurokirurgije. Od 2007. godine je alkarski momak i sudjeluje u Sinjskoj alci i prošlogodišnja alka mu je prva koju je radi Australije „preskočio“ i nije joj prisustvovao. Objašnjava mi kako je došao u Australiju i kaže – U anglofonom svijetu uobičajeno je da se nakon specijalizacije ide i na dodatno usavršavanje, tj. neki oblik subspecijalizacije, toga u Hrvatskoj iz kirurgije kralježnice nema no on je odlučio da bi to volio napraviti. Oduvijek je kaže želio posjetiti Australiju i spletom okolnosti prijavio se na natječaj u Newcastlu, te je nakon svih riješenih pravnih i ostalih procedura došao s partnericom Andrejom u Australiju u ožujku 2021. godine.
Dr. Ivan Domazet kaže – Radio sam u bolnici „John Hunter“ u Newcastlu a to je bolnica s najvećim brojem operacija od svih javnih bolnica u Australiji, taj podatak i nisam znao dok nisam došao u Australiju. Odjel je bio odličan, kolege su bile vrhunske, zahvalio bih se svima jer sam evo prije par dana završio svoju subspecijalizaciju. Cijelo vrijeme su se odnosili prema meni kao da sam jedan od njih – kao da sam domaći. Ovo mi je još jedan dokaz da je naša neurokirurgija potpuno u rangu s australskom, što se tiče dakle stručnog dijela rada, s pacijentima i operacija. Dakle sa stručne strane nema nikakve razlike, razlika postoji samo utoliko što je Australija jasno puno bogatija pa su neke tehnologije koje mi isto imamo u Hrvatskoj dostupnije u smislu da ih oni brže dobave, oni kroz par dana kupe neke skupe strojeve i slično, za koje u Hrvatskoj treba provesti postupak nabave koji jasno traje neko vrijeme.
Ovom prilikom zahvalio bih svojoj nekadašnjoj profesorici engleskog s fakulteta – Aleksandri Žmegač Horvat koja nas je uvijek onako malo dobronamjerno forsirala u engleskom i evo bez ikakvih problema sam odradio svoju godinu dana na klinici u Australiji bez da sam imao ijedan problem ili u nečem zapeo što se tiče engleskog, pogotovo medicinskog engleskog jezika.
Bilo nam je odlično i uprkos lockdowna, život je ovdje opušten liči malo na Dalmaciju što se tiče neposrednosti ljudi, malo nam je bio u neku vrstu kulturološki šok gledati ljude koji idu bosi ili surfere kako mokri hodaju s svojim daskama za surfanje s druge strane grada i slično. Pogotovo sam se jako ugodno iznenadio u bolnici , mogao bih reći pola ljudi koje sam susreo posjetilo je Hrvatsku turistički, s kim god sam pričao svi znaju gdje je Hrvatska i svi ju ( ako nisu bili) žele posjetiti, Dubrovnik, Split, to svi poznaju, jasno znaju skoro sve naše nogometaše, poznaju naše otoke. Mogu doista reći da sam bio ugodno i pozitivno zatečen time. Kako je bila u tijeku ovo zadnje vrijeme i Olimpijada dosta tih mojih kolega s odjela to sve prati i znaju puno naših košarkaša i to i starije generacije, i sam sam nekada igrao košarku i u Sinju i na fakultetu, tako da sam čuo iz njihovih usta da oni znaju za Kukoča, Radju, Petrovića,…
Kada smo došli ovdje u ožujku 2021. godine sve je bilo otvoreno, dolazak je bio malo čudan, jer nas je u velikom avionu bilo možda pedesetak s tim da smo dobili informaciju da ljude dan, dva prije jednostavno skidaju s aviona, imali smo dakle sreće u tom covid svjetskom metežu doći u Australiju, čim smo došli bili smo u karanteni dva tjedna u hotelu u centru Sydneya. Prvi tjedan je bio kako tako u redu, drugi je to već bila klaustrofobija, neobično iskustvo, nikada nisam bio u zatvoru pa nisam znao kako to izgleda, ali smo naučili kao i mnogi drugi koji su prošli kroz isto iskustvo.
Tu prvu večer nakon karantene kada smo izišli van oko pet popodne subotom, sve je bilo krcato i puno, a prije toga u Hrvatskoj par mjeseci prije skoro sve zatvoreno, sjeli smo tu u pub u George Street u centru Sydneya i slali slike rodbini u Hrvatsku kako je tu sve otvoreno, medjutim to nije dugo trajalo, dva mjeseca kasnije zatvoren je Sydney, a onda je zatvoreno sve i sljedilo nam je pet mjeseci lockdowna. Kada bi to usporedjivao s Evropom rekao bih da je ovdje i to me je neugodno iznenadilo s obzirom na uvriježeno mišljenje o opuštenosti ljudi – da je pristup koroni bio puno paranoičniji – posebno ulazak u bolnicu, te testiranja na sve strane.
Evo npr. jedan primjer, dogodilo nam se da smo bili jedan vikend na jednom jezeru na Central Coastu, nismo imali nikakav kontakt s nikim čak ni po epidemiološkim standardima, išli smo tamo vlakom. Došla je obavijest na TV-u i putem medija da svi moramo za taj dan i par dana prije ići koji smo bili u bilo kojem mjestu na toj obali – u samoizolaciju na četrnaest dana. Nikakve dakle veze ni s strukom niti epidemiologijom, tamo živi dakle nekoliko stotina tisuća ljudi, nitko nije pitao niti gdje si bio niti da li si bio s nekim u kontaktu i slično – nego svima samoizolacija za te dane i gotovo.
Ove mjere su bile daleko strože nego u Evropi, ne vidim razloga za to, brojevi zaraženih su bili izrazito mali, ali eto tako je bilo.
Usporedjujemo li recimo zdravstvo u Australiji i Hrvatskoj tj. što je bolje a što lošije, ono što me je iznenadilo je recimo, tzv. – praćenje pacijenata. Ja sam neurokirurg i znam da pratimo naše pacijente jasno zavisno od patologije, neke pratimo nakon operacije i cijeli život, ovdje se dogadjalo, u Australiji – čovjek dodje na kontrolu nakon šest mjeseci nakon operacije i šef mi kaže, on je dobro, otpusti ga iz klinike i nećemo ga više pratiti. Sad koji su razlozi, ekonomski ili drugi ne znam, no to je u Hrvatskoj nemoguće, pacijente koje bi kod nas pratio bar dvije , tri godine, ovdje se prate šest mjeseci i to je to. Nema više regularnih kontrola koje su nama u Hrvatskoj samorazumljive i potrebne. Nije to dakle neka velika stvar, ali je eto u pristupu prema pacijentu to ipak – razlika.
S neurokirurške strane jednu od osobitosti vidim u tome što se u Australiji za vrijeme operacija ne koristi toliko posebni kirurški mikroskop nego lupe – to su kao naočale s povećalom. Te naočale se koriste i kod nas, ali ih ne koriste neurokirurzi, ja to nikada nisam čuo. S tehničke strane to je velika razlika, tako da sam u neku ruku radio recimo to tako otežano i to mi je bila najveća razlika.
Proveo sam tri mjeseca u New Yorku na stručnom usavršavanju na jednoj neurološkoj klinici tako da kada usporedjujem odnos kolega prema meni, mi nikada nismo u New Yorku van posla popili piće, stalno je bilo popiti ćemo piće, izići na večeru, no to se nikada nije dogodilo, dok ovdje u Australiji su me odmah zvali praktično čim sam došao poslije posla privatno kući na razna druženja. Šef me je zvao stalno na večeru, druženje, a tako i drugi. I nama u Zagrebu kada netko dodje u posjet jasno da ga izvedemo i počastimo, ide se na večeru i slično, no ovo moje iskustvo u Australiji je doista bilo izrazito prijateljski i gostoljubivo okruženje i toliko smo se često privatno družili, tako da će mi biti drago ugostiti dobar dio njih u Zagrebu na sljedećem našem Neurološkom kongresu oko čega ću pričati s našim prof. Vukićem koji to sve organizira i vjerujem da ćemo ih pozvati i da će doći u Zagreb.
Zahvalio bih ovom prilikom obitelji Jerka i Miroslava Ćurkovića u Sydneyu koji su nas tako lijepo ugostili kao da smo dio njihove obitelji, osjećali smo se medju njima kao da smo u Sinju medju svojima i nadam se ćemo im se uspjeti „odužiti“ kada dodju u Hrvatsku.
Drago mi je da mogu reći nakon australske godine dana života i rada da u neurokirurgiji Australija i Hrvatska rade jednako vrhunski stručno u skoro istim tehničkim uvjetima. Australija je prelijepa zemlja i biti će nam drago makar se opet turistički vratiti ili posjetiti naše nove prijatelje – kažu mi Andreja i dr. Ivan Domazet.
