Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Današnji čovjek je satir koji se ruga svemu. Njegov smijeh je gola sprdnja sa svim i svačim u ime slobode. Pretvara se u klauna i čini naše doba klaunovskim, cirkusantskim. Čitav svijet je podjetinjio, stari su izgubili mudrost, a mladi ideale.
Ima li naša zapadna civilizacija odgovor na duhovnu i moralnu krizu u kojoj se nalazi? Zadnjih stotinjak godina na Zapadu se događa veliki unutarnji paradoks: dok je samom sebi neprestano naviještao propast, dok je detektirao vlastitu dekadenciju, istodobno je bilježio u povijesti nezapamćen golemi tehnološki, ekonomski i društveni razvoj i rast! I evo nas, još smo tu, u nekom post-vremenu, u doba kad je sve post jer se čini da je razvoj išao tako brzo i ispred najfantastičnijeg iskustva, zamisli i futuroloških predviđanja. Zapad je civilizacija prezasićena vlastitim povijesnim iskustvom, vrelom ideja i njihovih ostvarenja. Što sada u post-povijesnom, post-post-modernom dobu i na koncu post-dekadentnom? Jesmo li tako strelovito presreli i iscrpili vlastitu budućnost? I vrijeme koje brojimo, više nije vrijeme – ono je jureći vlak, bljesak kometa, ubrzanje na golemoj nizbrdici, svijet bez kočnica, post-vrijeme, kao razdoblje između povijesnog vremena i vječnosti.
U tomu je najveći paradoks: da je strahovita brzina razvoja i napretka generirala na Zapadu vrlo zamršenu krizu identiteta, da je nagomilala pitanja i probleme koji se nisu mogli tako brzo rješavati. Može li Zapad pratiti vlastiti korak. Jesmo li ostali bez daha? Je li uistinu naša civilizacija u zenitu vlastite dekadencije kao stari Rim u četvrtom i petom stoljeću? Rimski pad je bio dug i spor, trajao je nekoliko stoljeća. Iz današnje perspektive možemo vidjeti da pada u početku krize nije bio ni svjestan. Mi smo danas drukčiji, mi smo postali ljudi krize, razmišljamo samo u tim kategorijama. Svi uvijek govore samo o krizi, ili krizama kao povijesnoj dinamici proteklih desetljeća. Međutim, pravog odgovora na krizu nema. Svi je vide, svi je osjećaju, ali ne znaju što bi drugo nego živjeli s njom kao s poznatom i nepredvidljivom suputnicom.
Odgovora na krizu može biti mnogo, ali jedan je vrlo bitan i važan: povratak duhovnim temeljima vlastite civilizacije. Otkriti ih iznova, s jednim dubljim i zrelijim uvidom, svjesni njegove komplementarnosti. Da bi to postigli, moramo se kroz duhovno sazrijevanje oslobađati stereotipa, predrasuda a najviše akumulirane mržnje i bijesa. Latentni bijes je veliki problem današnjih mlađih naraštaja. Bijes, osjećaj praznine, emotivna nezrelost, mnogi se teško nose s vlastitim i društvenim krizama, loše reagiraju na njih. Destruktivno, agresivno, samorazarajuće.
Mislim da dolazi vrijeme kada će svi ljudi koji vjeruju u Boga i u duhovne, moralne vrijednosti, neovisno o konfesiji kojoj pripadaju, morati nalaziti puteve dijaloga, prepoznavanja i međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Bez unutar i među-religijskog dijaloga latentna kriza ne može se riješiti. Čovjek vjere je ugrožen, čovjek duhovnosti koji vidi viši smisao svega. On je usamljen svugdje, gdje god svoje dublje shvaćanje suprotstavlja hladnoj strukturalnosti moći i bezdušnom egoizmu. Ljudi duha i vjere se moraju početi uistinu prepoznavati i surađivati. Bog od nas traži snagu velikodušnosti i prodornost duhovnih uvida. Traži naš rast i sazrijevanje na tom planu. Traži našu ljubav, umjesto negacije. Traži vjeru umjesto suicidalnog, patološkog uživanja u generiranju krize kao načina mišljenja. A način mišljenja uvijek postane i način življenja. Tako je i propast u nama a ne u drugima. No jednako tako, u nama je i strast za istinskim životom, u našim srcima je ucrtana staza istine, put spasenja koji treba otkriti i slijediti.
Život kao parodija sebe samog
Naše doba je vrijeme velike neozbiljnosti. Nije to vrijeme komedije, jer i komedija je ozbiljna stvar. Ovo je vrijeme plitkoće i površnosti. Ni najdramatičnija preispitivanja ljudske egzistencije ne prolaze bez banaliziranja. Sve može biti parodija sebe samog. Tako se shvaća život, kao parodija. Jesu li prastara pitanja o bitku i smislu života suvremenom čovjeku postala toliko smiješna da ih ne može više iznova ni postaviti bez gega i odmaka od njihove ozbiljnosti? Pretvara li naše ludo vrijeme svaku tragediju u grotesku? Ne mislim na prepoznavanje grotesknoga u tragičnome, nego o ismijavanju tragičnoga kao grotesknoga, na gubitak empatije, na pretvaranje drame u skeč, u igrokaze zbora porugljivaca. Ili se radi o sljepoći, o nedostatku duhovne intuicije? O sljepoći koja je prezrela mudrost, koja ne prepoznaje ništa više od puke fiziologije? Izgubljeno je unutarnje uporište, negdašnji homo faber nije više ni homo ludens, jer i smijeh i humor imaju svoju uzvišenu svrhu. Današnji čovjek je satir koji se ruga svemu. Njegov smijeh je gola sprdnja sa svim i svačim u ime slobode. Pretvara se u klauna i čini naše doba klaunovskim, cirkusantskim, pretvarajući se da je svaka ozbiljnost dosadna i nemoguća kao pokretač stvaralačkog čina. Gdje god se okrenemo, traži se – show. Traži se površna zabava i potkupljivanje ljudske pozornosti tako što stalno mora biti zaokupljena nečim bučnim, atraktivnim i nametljivim. Suvremeni čovjek je poput djeteta oko kojega treba glumiti klauna s trubama i šuškalicama, samo da ne plače, da se umiri ili da držimo njegovu pozornost usredotočenu na vječni geg koji se ponavlja kao da je iz njega nastao i Veliki Prasak. Ništa se više ne može prodati bez napadne prizemnosti. Svijet se pretvorio u veliki cirkus, u kojemu se ni one koji plaču više ne shvaća ozbiljno. I Boga se doživljava kao Velikog Zabavljača. Međutim, taj Zabavljač nije pravi Bog, on glumi Boga, parodira Boga, on je Veliki klaun koji se izruguje sa svijetom. Ovo je doba Velikog zlog klauna koji se poigrava s milijunima života i smije se nad našim glupostima i uništenjima!
Zamislimo samo ovo: da živimo u vremenu koje ne razumije više ep i epsku perspektivu! A sve je rođeno iz epa i mita, od mezopotamskih civilizacija, do našeg doba, svaki eon, svaka epoha rađala se iz epike, iz uzvišenog poimanja života i njegove drame, iz kozmogonija i teogonija, iz sučeljavanja i susretanja ljudskog i božanskog. Svijest o povjesnosti stvarala je mit, a mit se pretakao u ep, a ep u roman! Iz epa i epskog nastalo je sve kasnije ljudsko književno stvaralaštvo! Cervantes je prvi prepoznao i uzvišenu narav komičnoga. Uloga komedije nije poniziti čovjeka, nego osvijetliti njegovu dramu s one druge, smješnije strane, koja nije ništa manje životna negoli ozbiljna. Zato nije samo epsko doba ljudske povijesti odavno okončano. Završilo je i doba istinskoga stvaranja, doba velikih djela ljudskoga duha. Došlo je vrijeme cinizma. Vrijeme podsmjeha. Vrijeme zlih klaunova. Vrijeme prezira nad ljudskim nakon razočarenja koja su oslobodila veliku destruktivnu energiju. Danas imamo izvanrednih postignuća na području znanosti, i bljeskove umjetnosti, uvijek ima iznimnih talenata, ali su izgubili svoj ambijent, zatečeni su u svijetu koji od njih traži podređenost prolaznom trenutku, da se poklone praznini i ispraznosti kao načelu. Nedostatak nadahnuća i dubine pokušava se prikriti izvanjskim efektima. Zavarana osjetila. Duh ostaje zatomljen. Um slabašan. Vizualno trijumfira, zaista efektno. Ali u tom vizualitetu svega stvorenog, zasićeni smo presnažnim slikama. Vizualno se otrgnulo kontroli uma.
Čini se kao da je današnji čovjek trajno na LSD-u, kao da je bačen u vrtlog deliričnih slika, zasut ponudom koja vrvi od inventivnih ideja, reklame vladaju, stvaraju trendove, navike, likovne paradigme. Likovnost je izgubila vezu s transendencijom i rastopila se u kompjuterskoj grafici. Manipulacija vizualnim briše obrise svijeta i pretvara ga u prejaku, blještavu sliku. Digitalno doba je moćno, ali u trenu, može se raspasti na „kockice“. Ima u tomu ironične simbolike: čovjek koji se raspada na „pixele.“ Čovjek čija se fizionomija gubi kao na Picassovim slikama. Picasso je u tom smislu bio prorok. Suvremeni čovjek doživljava vrhunce vlastite dezintegracije. Raspada se iznutra, iako to sebi ne želi priznati. Predao se virtualitetu, i pronašao u paralelnom svijetu svoju izmišljenu vječnost. To je „trip“ za koji nitko ne zna kamo zaista vodi.
