Domovina uredništvo
Čin međunarodnog priznanja 15. siječnja godine 1992. od članica tadašnje Europske zajednice svakako je jedan od krucijalnih događaja za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske. Ako povučemo paralelu s recentnim pokretima za neovisnost, poput onoga u Škotskoj ili Kataloniji, vidi se kako su zapravo dva ključna momenta za zemlje ili narode, pogotovo u Europi, u pogledu puta prema neovisnosti – kaže Denis Avdagić, politički analitičar iz konzultantske tvrtke INMS (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:
– Prvi, ili bolje rečeno preduvjet, je iskaz volje stanovništva, preko referenduma (ili zakonodavnog, predstavničkog tijela…), što se u Hrvatskoj prethodeći tom 15. siječnja i ostvarilo, a recimo u Škotskoj nije. Drugi je taj moment ili čin međunarodnog priznanja bez kojeg zapravo puta prema samostalnosti nema i posve je onemogućen, pogotovo ako ste dio veće i moćnije države, što je primjerice slučaj s Katalonijom, koja bi prvi korak lako ostvarila, ali ovaj drugi je teško premostiv.
Iako je Hrvatska već duboko bila u krvavom ratu, njegov tijek bio bi mnogo neizvjesniji da kojim slučajem tada nije došlo do međunarodnog priznanja, i to europskih zemalja, od kojih i ostatak svijeta očekuje svojevrsni signal o ispravnosti takve odluke. Bio je to dakle iznimno važan događaj za Hrvatsku, ali i kompletnu Europu u tom trenutku. Politički gledano, zemlje Europe poslale su prije svega poruku o tomu kako gledaju na rat koji je tada dobivao veliki medijski prostor.
Tim činom Hrvatska je zapravo odnijela veliku pobjedu jer nakon toga se bilo kakvo kretanje vojnih formacija preko granica novopriznate zemlje s pravom moglo smatrati činom agresije. Dakle, možemo reći kako je 15. siječnja posve sigurno smanjio ukupni broj žrtava u Domovinskom ratu, što je već samo po sebi dovoljno veliko.
Koliko je priznavanje samostalnosti zemalja u Europi (a i drugdje) teško političko pa i međunarodnopravno pitanje govori najbolje visoki stupanj opreza europskih i svjetskih čelnika ne samo kada govorimo o Kataloniji ili Škotskoj. Možemo uzeti za primjer i Crnu Goru, koja je na referendumu morala iskazati volju čak 55 posto građana opredijeljenih za neovisnost, i to upravo u dogovoru s EU-om, ili primjer Kosova, kojem je jedan od najvećih problema što i dalje nije priznat od dijela EU članica.
NIŠTA BEZ AMERIKE
Kad se govori o međunarodnom priznanje Hrvatske, uloga Vatikana se redovito ističe kao jedna od ključnih, ali se naglašava i širi geopolitički kontekst – kraj Hladnog rata, kraj SSSR-a, propast komunizma… Vaš komentar?
– Danas više nije tajna kako je vatikanska diplomacija učinila puno za međunarodno priznanje Hrvatske, a svakako je dobro poznato i kako je u Europskoj zajednici presudno bilo postupanje Njemačke, koja je odluku o priznanju donijela i ranije od ostalih europskih partnera, ali je ona stupila na snagu istog dana kada i u ostalim članicama Zajednice. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez djelovanja mlade hrvatske diplomacije, a mislim da se svakako mora istaknuti i lobiranje hrvatske dijaspore koja je bila iznimno aktivna na tom planu. Usudio bih se reći kako bi bez djelovanja hrvatske dijaspore sve bilo puno teže, ako ne i zaustavljeno. No, isto tako, iako je priznanje nekih zemalja došlo nešto kasnije, to ne znači da su bili protiv neovisnosti Hrvatske. Primjerice SAD, čiji je utjecaj tada bio premoćan i teško da bi do europskog priznanja došlo da su se Amerikanci tomu istinski protivili.
Što se međunarodnih političkih interesa tiče, to pitanje je nezgodno jer bi i naznake takvih komentara netko odmah proglasio zavjerama, ali dopustite da se tu ipak kratko vratim na dijasporu. Njezin utjecaj na političke faktore u brojnim zemljama, prije svega Zapada, bio je itekako jak, bili su ustrajni, a u tomu su prednjačili oni koji su bili ugledni gospodarstvenici, pa i politički aktivni građani hrvatskog podrijetla. Međunarodna je zajednica, a pri tomu najprije opet mislim na zapadne zemlje, u trenutku rađanja demokracije na istoku, u bivšim komunističkim zemljama, morala poslati jasnu poruku, i stoga odlučiti može li dopustiti da se demokratski iskaz stanovništva zaustavi vojnom agresijom, a to bi da je tako odlučeno pokazalo kako sve proklamirane vrijednosti koje su i pobijedile komunizam, ne vrijede ničemu. Demokracija je bila važna, a ne treba zaboraviti kako se od Hrvatske tražilo da prije priznanja pokaže i visok stupanja zaštite manjinskih prava u skladu s vrijednostima koje je gajila slobodna Europa.
TEMELJ JE TUĐMAN
Kako bi ocijenili doprinos dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?
– Posve neosporno, usprkos brojnim neslaganjima u Hrvatskoj, mislim da je uloga prvog predsjednika bila ključna. Njegova je biografija već zapravo sasvim jasno bila jedan od kamena temeljaca nove države. Gledano kako izvana, ali i unutar zemlje, imao je brojne takoreći kvačice, bio je antifašistički veteran, Titov general, a opet disident, mogao je tako okupljati kako dijasporu, o čijem sam značaju već kazao, ali u trenutku rata, ne manje važno, mogao je okupljati i vojni kadar stasao u bivšoj Jugoslaviji. Imao je ugled antifašističkog borca, a to je u Europi bilo jako važno. Predsjednik Tuđman, s druge strane, nije lako nailazio na prihvaćanje među brojnim europskim i drugim svjetskim čelnicima, o čemu danas postoje brojna biografska svjedočenja, bio je drukčijeg kova, školovanja, života i političkog zaleđa, ali je zato imao set vještina i znanja nužan za zemlju u ratu. Naravno, teško je ulaziti u rasprave što bi bilo da je netko drugi bio na čelu Hrvatske u tom trenutku, a može se raspravljati i o kasnijim fazama političkog djelovanja prvog hrvatskog predsjednika. Međutim, ako se ocjenjuje njegova uloga u međunarodnom priznanju, u pogledu animiranja građana i Hrvata diljem svijeta, te korištenja vlastitog ugleda, ona je svakako ključna.
Nakon međunarodnog priznanja, dok je Domovinski rat još trajao, ali i nakon njegovog završetka, RH se suočila s nizom problema unutar tranzicije hrvatskog društva iz socijalizma u kapitalizam. Koje su posljedice, koje trpimo i danas?
– Tranzicija svih bivših komunističkih zemalja bila je bolna, posebno za neke segmente društva, nerijetko one najranjivije, slabo obrazovane, starije stanovništvo… Koliko je to trnovit put možda je najbolje uzeti kao ilustraciju bivši DDR ili kolokvijalno Istočnu Njemačku. Uz iznimno snažnu prije svega financijsku potporu Savezne Republike Njemačke, tranzicija je i tamo imala goleme probleme u društvu, a političke razlike su i dandanas vidljive, da ne govorimo o onim ekonomskim. Nije lako društvo u tako kratkom vremenu prevesti iz jednog sustava koji nije samo politički, to je bio društveni poredak, način života i razmišljanja. Tako je bilo i u Hrvatskoj, koja je bila u svojevrsnoj prednosti pred brojnim drugim istočnim susjedima, ali je nažalost dodatni uteg postao rat i njegove posljedice. U svemu tomu dogodila se privatizacija, koja je kao i u ostalim tranzicijskim zemljama nanijela puno društvene nepravde. Država je propustila osigurati u tom pogledu jednakost svojih građana, Slovenija je tu mnogo bolje nastupala. Povrat imovine oduzete u socijalizmu također je nevješto proveden, čime nisu ispravljene ranije učinjene nepravde. Hrvatska je, složili bi se sigurno naši sugrađani, a nerijetko to ističu i stranci, prelijepa zemlja, s puno prepreka za uspjeh, a ako moramo izvući onu ključnu, to je sigurno neefikasna administracija ili birokracija.
Ona je dijelom kao takva ostatak bivšeg sustava, a nakon nekog vremena pretvorila se u birokratskog Frankensteina. Ne izgleda lijepo, straši one koji s njom imaju posla, ali i dalje je tu, i to ne kao plod fikcije stvoren radi zabave, nego kao utjelovljenje kafkijanske noćne more. (Glas Slavonije)
