Đ. Vidmarović: Spomenka Podboj vratila se u rodni Beograd

Poznata hrvatska spisateljica Spomenka Podboj vratila se prošli mjesec u svoj rodni Beograd. Zdravlje (i godine) učinilo je svoje. Kći Viktorija koja sa sinovima živi u Beogradu odlučila se skrbiti o majci u posljednjem razdoblju njezina života. Osobno me je pogodio Spomenkin odlazak. Godinama smo prijateljevali i zajedno djelovali u Društvu prijateljstva Hrvatske i Izraela. Povezala nas je ljubav prema Svetoj Zemlji, a zatim i kolega Mišo Motiljo, agilni utemeljitelj i višegodišnji predsjednik Društva.

Spomenka je objavila četiri zanimljive knjige o Svetoj Zemlji. Taj pojam ne obuhvaća samo Izrael i Palestinu, već i Jordan, Egipat, Libanon i Irak. Kolegica je uspjela posjetiti tri od navedenih današnjih država i ostaviti zanimljive i literarno dojmljive knjige: „S puta po Svetoj Zemlji“, „Put u Jeruzalem“, „Pustinjska ruža“ i „Faraonov san“. Sva ova djela žanrovski su zanimljiva kombinacija putopisa, povijesnih obavijesti i biblijskih sadržaja. Po mome sudu najbolja među njima je „Pustinjska ruža“, sjajan putopis po Kraljevini Jordan.

Spomenka Podboj nije se željela učlaniti ni u jedno od hrvatskih književnih Društava. Kao samozatajna osoba smatrala se hrvatskom spisateljicom, izbjegavajući pojam „književnica“. Kao Srpkinja, rođena u uglednoj građanskoj obitelji, udajom se preselila u Hrvatskoj. Vrlo brzo prihvatila je hrvatski jezik kao vlastiti književni izraz i integrirala se u hrvatsku kulturu. Prijateljevala je sa svim ljudima dobre volje, a velik doprinos dala je Hrvatsko-židovskome društvu, ispunjavajući time zavjet svoga oca, koji je u ratno vrijeme Nedićeva režima pomagao Židovima i spasio ih nekoliko od smrti. Izlagao se velikoj opasnosti jer su Židovi bili gotovo u cijelosti pogubljeni, ili su uspjeli izbjeći, tako da su njemački vojni zapovjednici izvještavali o Srbiji kao državi „Juden frei“ – dakle bez Židova.

Spomenka Podboj i Đuro Vidmarović na dan oproštajnog posjeta

Spomenka Podboj voljela je Hrvatsku, ali nije se time odrekla svoje rodne zemlje. Tijekom Domovinskog rata ostala je u Zagrebu i dijelila s nama dobro i zlo. A mogla je otići i živjeti s kćeri i unucima. Bila je pravoslavna vjernica, ali je poštivala i katoličku vjeru i njezine blagdane. Vlastitim književnim radom pokazala je kako je suživot moguć, koristan i poželjan.

Prilažem kao oproštaj prikaz koji sam napisao 2008. godine.

_________

 HRVATSKI PUTOPIS PO SVETOJ ZEMLJI
SRCE ISPUNJENO KRALJEVINOM JORDAN

Spomenka Podboj: Pustinjska ruža, «Naklada Jurčić d.o.o.», Zagreb, 2008.

                            

Godine 2000. Spomenka Podboj objavila je knjigu putopisne proze «S puta po Svetoj zemlji», a 2006. putopis po Egiptu «Faraonov san». Pred nama je posljednji dio zamišljene trilogije putopisa po Svetoj Zemlji, ovoga puta posvećen Kraljevini Jordan. Objavljen je pod poetskim naslovom «Pustinjska ruža».

Putujući biblijskim zemljama gospođa nije kanila biti samo turist, niti jedino hodočasnica, već zapisivačica, spisateljsko oko koje promatra i doživljava ono što vidi na nešto drugačiji način od ostalih hodočasnika. Sama priznaje kako je «putujući Svetom zemljom Izraelom, Jordanom i Egiptom, tražila odgovor na pitanje na koji način suvremeni putnik može sagledati prošlost udaljenu više tisuća godina od našega vremena? Kako doživjeti Bibliju?» Na to teško pitanje ponudila je svoj književni odgovor.

Književnih putopisa po Svetoj Zemlji u Hrvata nema mnogo, za razliku od hodočasničkih putopisa i hodočasničke literature kojom obilujemo. Hrvati su vezani uz hodočasničko iskazivanje svoje vjere od najranijih vremena kristijanizacije.

Prvi putopis o Svetoj Zemlji napisan hrvatskim jezikom djelo je franjevca Jakova Pletikose: »Putovanje k Jerozolimu god. 1752.«, objavljen tek 2000. godine.

Tek 1934. objavljena je na hrvatskom jeziku knjiga sjećanja na boravak u Svetoj Zemlji «Erec Izrael 1921.-1924», koja nema hodočasnički karakter. Napisao ju je cionistički dragovoljac, hrvatski Židov Ezra Ukrainčik. Godine 2005. objavljen je pretisak ove knjige, uz stručni pogovor pisca ovih redaka.

Zanimljivost putopisne proze o Svetoj Zemlji povećava i činjenica što je rodonačelnica ove književne podvrste jedna europska dama nepoznatog rodoslovlja, čije se ime navodi kao Egerija, a koja je hrabro u V. stoljeću putovala Palestinom i bilježila sve što je vidjela.

Spomenka Podboj prva je dama u hrvatskoj književnosti koja se upisuje u našu putopisnu književnost o Svetoj Zemlji. To potvrđuje u predgovoru: «Pišući Pustinjsku ružu nastojala sam provesti čitatelja Jordanom od biblijskih vremena do današnjih dana. Pokušala sam oslikati Kraljevinu Jordan kao sraz tradicije i suvremenosti». Autorica se ne libi koristiti i superlativima, što je osobina književnog diskursa, pa tako otvoreno kazuje: «Jordan je divna zemlja, prebogate kulture…» Naime gospođa Podboj Jordan doživljava okom literata, pa piše: «Nakon što me je ova Kraljevina okrznula dahom svoje ljepote i duhovnog obilja, počela sam je od milja nazivati Kraljevnom i potom ostala u nju trajno zaljubljena».

Književni putopis po svetim mjestima ne smije se poistovjetiti s hodočasničkom literaturom. Književno djelo ima vlastiti diskurs.

Opisujući brdo Nebo, s kojeg je Mojsije ugledao «Zemlju obećanu», Spomenka Podboj prisjeća se i jednog Hrvata, franjevca fra Jeronima Mihaića, zaslužnog za istraživanje ovog biblijskog lokaliteta, zbog čega mu je dopušteno da ovdje bude i pokopan.

«Opet jedan, za mene neočekivani, trag prisutnosti Hrvata u Svetoj Zemlji i to na području današnje Kraljevine Jordan», piše autorica.

Putopis «Pustinjska ruža», S. Podboj je obogatila fotografijama koje je sama snimila. Na taj je način predstavljeno ovo dojmljivo djelo, koje, pored ostalog, smijemo smatrati vrijednim prilogom hrvatsko-jordanskom prijateljstvu.

Đuro Vidmarović