Đ. Vidmarović: Bez „sjene transcendencije“ ne može se zamisliti suvremena hrvatska književnost

Dio naše književne kritike, povjestice, a poglavito medija odnosi se prema stvaralaštvu kršćanskog nadahnuća na pogrešan način, s ideološkim i vjerskim opterećenjem, smatrajući ga nečim staromodnim i retrogradnim. Tijekom protekle četiri godine razgovarajući s velikim brojem suvremenih hrvatskih književnika i javnih djelatnika, kao urednik i voditelj emisije „Susret u Riječi“ pokazao sam urbi et orbi kako ovaj književni žanr trajno živi u hrvatskoj kulturi. Ne samo da živi, već se bez „sjene transcendencije“ ne može zamisliti suvremena hrvatska književnost, uključujući i onu koja je nastala u vrijeme komunističkog jednoumlja.

O stvaralaštvu kršćanskog nadahnuća, kao i o cjelokupnom hrvatskom kulturnom razvoju, razgovarali smo s književnikom Đurom Vidmarovićem.

U ožujku ove godine, u povodu 75. obljetnice rođenja i 50. obljetnice književnoga djelovanja, dobili ste Nagradu za životno djelo Općine Lipovljani. Nagrađeni ste za svoj književni, prevoditeljski, politički i diplomatski rad. Što Vam znači ta nagrada?

Nagrada za životno djelo koju mi je dodijelila Općina Lipovljani, a na prijedlog gospodina gradonačelnika znači mi jako puno. U životu sam dobio veći broj nagrada, priznanja i odlikovanja, ali priznanje koje dobijete u svom rodnom kraju ima posebnu emocionalnu vrijednost. Ostao sam cijeli život privržen rodnom selu Piljenice koje je dio Općine Lipovljani. U Lipovljanima sam kršten i krizman i za ovo mjesto vežu me lijepa životna sjećanja. Nakon Josipa Kozarca koji je u Lipovljanima napisao svoja najbolja djela ja sam prvi književnik iz ovoga kraja koji je postao član DHK.

U prošloj ste godini primili Povelju „Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića“ kojom je pak nagrađen Vaš pjesnički opus. Čini li Vam se da je Vaš pjesnički rad pomalo u sjeni pred svime ostalim što ste radili i što radite?

Potpuno ste u pravu. Pjesme sam pisao s nakanom iskazivanja ljubavi i poštovanja prema rodnom kraju i zavičaju, sa željom da i taj kutak Hrvatske bude zabilježen u hrvatskoj književnosti. Nisam se želio posvetiti sveobuhvatnijem pjesničkom radu, jer su postojale mnoge druge teme koje su me privlačile i za koje sam vjerovao da ih treba „rješavati“. Smatrao sam da je to moj dug prema domovini i narodu.

Na Laudato TV-u vodite emisiju Susret u Riječi u kojoj ugošćujete mnoge kolege književnike, poglavito one čije je stvaralaštvo kršćanskoga nadahnuća. Slično pitanje postavili smo svojevremeno tadašnjemu predsjedniku Pasionske baštine Jozi Čikešu, a i našemu akademiku Kuzmi Kovačiću: Koliko su djela kršćanskoga nadahnuća prepoznata i priznata od (stručne) javnosti? Dojam je kao da ih se želi smjestiti u neke zasebne sustave, kao nešto retrogradno, staromodno…

Potpuno ste u pravu jer doista dio naše književne kritike, povjestice, a poglavito medija odnosi se prema stvaralaštvu kršćanskog nadahnuća na pogrešan način, s ideološkim i vjerskim opterećenjem, smatrajući ga nečim staromodnim i retrogradnim. Tijekom protekle četiri godine razgovarajući s velikim brojem suvremenih hrvatskih književnika i javnih djelatnika, kao urednik i voditelj emisije „Susret u Riječi“ pokazao sam urbi et orbi kako ovaj književni žanr trajno živi u hrvatskoj kulturi. Ne samo da živi, već se bez „sjene transcendencije“ ne može zamisliti suvremena hrvatska književnost, uključujući i onu koja je nastala u vrijeme komunističkog jednoumlja. Žalosno je što naš službeni književni kodeks to ne uvažava. Zbog toga u književnim udžbenicima, povjesticama, pregledima, brojnim TV emisijama čini se diskriminacija prema autorima koji pišu u sjeni transcendencije, a poglavito prema onima koji stvaraju u duhu kršćanske etike i estetike. Teatrologinja prof. dr. Sanja Nikčević s pravom je ustvrdila kako kod nas, glede književnog kodeksa, još uvijek vlada 1945. godina. Stoga osjećam potrebnu javno zahvaliti gospođi Kseniji Abramović, ravnateljici Laudato TV koja mi je omogućila neometano i suvereno uređivanje emisije i time doprinijela promjeni slike o hrvatskoj književnosti u cjelini. Sve su emisije snimljeno atemporalno, što znači da ostaju trajna arhivska građa i kulturno dobro ovoga naroda. Mnogi od naših uglednih autora nikada ranije nisu bili predmet zanimanja bilo koje TV stanice u Hrvatskoj. To dovoljno govori o važnosti ove emisije. Ako nisam neskroman, moram se pohvaliti kako mi pristižu čestitke iz zemlje i inozemstva.

Bili ste predsjednik Hrvatskoga kulturnoga vijeća, predsjednik Društva hrvatskih književnika, član ste mnogih kulturnih udruga. Kako u cjelini gledate na hrvatski kulturni razvoj? I je li uopće riječ o razvoju ili su nas predci posramili?

Pitanje je vrlo slojevito i zahtijevalo bi duži odgovor. U nekim stvarima naši predci su ispred nas glede moralne stabilnosti, vjere i domoljublja. S druge strane, u naše vrijeme stvaraju se kvalitetna književna djela koja ulaze u kulturnu baštinu kao dio identiteta ovoga naroda. Glede književnika dužan sam kao bivši predsjednik DHK istaknuti činjenicu da je tijekom Domovinskog rata djelovala posebna vojna jedinica na razini bojne sastavljena isključivo od književnika i kulturnih djelatnika. Oni su ne samo riječju i perom branili domovinu već su to činili i kao dragovoljci. Klanjamo se poginulim kolegama kao i onima koji su preživjeli Domovinski rat i nastavili svoj književni rad u miru svoje domovine. Žalosti me jedino što nemamo više književnih djela nadahnutih Domovinskim ratom, ne zbog rata kao takvog, već zbog etičke dimenzije toga rata. Istaknuo bih, bez uvrede bilo kome primjer pokojnoga akademika Nedjeljka Fabrija i njegov roman „Smrt Vronskog“, Nevenku Nekić i njezin roman o mladom francuskom dragovoljcu Jeanu Nicolieru, književna djela Anite Martinac, fra Šite Ćorića, Ivana Marijanovića, Džonija Božića, pokojnoga Anđelka Vuletića itd.

Razumijete li Vi umjetnička djela koja nam se danas nameću kao vrhunci suvremenoga stvaralaštva? Neki smatraju da je tu zapravo riječ o barbarizaciji umjetnosti. Osim toga, danas nema ozbiljne kritike umjetničkoga djela, a nestala je i polemika.

Slažem se s Vama glede nestanka ili atrofije ozbiljne kritike umjetničkih djela i književne polemike. Glede barbarizacije umjetnosti, ona je očigledna, ali kao jedna struja u korpusu suvremene hrvatske književnosti. Nažalost, ta struja korespondira s europskim književnim procesima. Kad kažemo barbarizacija onda mislimo na moralno urušavanje, na odbacivanje svih moralnih normi, svih vrijednosti koje su karakteristične za našu kulturu i naše podneblje, odbacivanje vjere i međugeneracijske solidarnosti, a da o elementarnoj pristojnosti, odnosno boljim građanskim običajima kako je govorio Krleža, i ne zborimo. Uvjeren sam da ovaj trend neće biti dugog vijeka. Sve ono što nije lijepo i dobro ne može biti dugog vijeka. Bez obzira na talent autora.

Smatrate li da svjedočimo pokušajima balkanizacije hrvatske kulturne scene?

Nažalost, u pravu ste postavljajući ovo pitanje. Doista postoje pokušaji balkanizacije hrvatske kulturne scene, pa čak, na moj veliki užas, ali i užas svih civiliziranih ljudi, krađa cijelih književnih razdoblja hrvatske povijesti i njihovo prebacivanje u kulturnu baštinu susjedne balkanske sredine. Ovaj trend balkanizacije uočavamo naročito u kazališnoj umjetnosti gdje se vješto prikriva i pokriva velom tzv. modernizma i postmodernizma, slobode i oslobođenja. U zabavnoj glazbi ova balkanizacija dobila je sve obrise kulturnog imperijalizma i rata protiv Hrvatske drugim sredstvima. To je sfera politike i hrvatska državna politika bi toga trebala biti svjesna.

Četiri ste godine bili hrvatski veleposlanik u Ukrajini i ne skrivate koliko Vas pogađa trenutačna ruska agresija na tu zemlju. Teško je prognozirati, no što Vi mislite – kako će sve završiti?

Vrlo je teško prognozirati zbog licemjerja pojedinih vođa država tzv. demokratskog Zapada. Drugo, u ovaj rat iza paravana uključene su multinacionalne kompanije koje vode kapitalistički razlozi, odnosno profit, a ne ideje slobode, bratstva i jednakosti među narodima i državama. Međutim, ukrajinski narod je pokazao iznimnu hrabrost i odlučnost u borbi za svoju državnu i nacionalnu slobodu. Ukrajinci su stasali kao državotvoran narod na iznenađenje cijeloga svijeta, a poglavito ruskog agresora koji ih je desetljećima i stoljećima ponižavao, tlačio, degradirao i psihički nastojao rastrojiti. Vjerujem u pobjedu ukrajinske želje za slobodom, a bojim se kunktatorstva europskih lidera, chamberlainovske naivnosti i lukavosti Dalekog Istoka.

(hkv)