D. Pešorda: “Predsjednikova izaslanica” i šljam

Prošao je i dvadeset drugi lipnja, takozvani Dan antifašističke borbe, što znači da je otpočelo dugo toplo ljeto odmora od politike i političara. Doduše, tu je još i 27. srpnja, dan na koji se tradicionalno obilježava junački četnički podvig pečenja katoličkog svećenika Jurja Gospodnetića na ražnju te ubijanje na nešto manje maštovit način većeg broja Hrvata, ali taj Pupovčev dernek još uvijek nije dignut na službenu državnu razinu te osim notornih Stipe Mesića, Franje Habulina i sličnih nema važnijih uzvanika. Na početku očekivanog ljetnog političkog zatišja nasljeđu komunističko-jugoslavenskih proslava potrebno je možda posvetiti kraći analitički osvrt s naglaskom na permanentno podrivačko djelovanje toga nasljeđa.

Ne bih se posebno osvrtao na sam događaj koji stoji u temelju odabira 22. lipnja za Dan antifašističke borbe, o tome su povjesničari već dovoljno rekli, više me zanima kako se taj dan koristi danas u političkom discipliniranju i, opravdano se može reći, zlostavljanju hrvatskih ljudi. Ove je godine izaslanica predsjednika Republike Kristina Ikić Baniček svoj govor na proslavi u Brezovici završila riječima: ”U ime Predsjednika Republike Hrvatske i u moje osobno ime: Sretan vam Dan antifašističke borbe – borbe koja traje i dalje!” Treba je shvatiti ozbiljno, u njezinoj i u glavama njezinih istomišljenika borba uistinu traje i dalje, a kako nema imaginarnih ”fašista” nigdje na vidiku, prave ih od nas običnih Hrvata, od svih koji ne dijele njihov mit o samoupravnoj jugoslavenskoj Arkadiji u kojoj je dobri pastir Tito vodio brigu o tomu da njegovo poslušno stado bude zadovoljno i sito.

Glavna poruka govora predsjednikove izaslanice sadržana je u sljedećoj rečenici: ”Kakva je to država koja drži do sebe i nominalno slavi Dan antifašističke borbe istovremeno može biti pokrovitelj zuluma fašista i filoustaša koji pod krinkom komemoracije navodnim žrtvama Bleiburga zapravo slave i veličaju zločince i najgori kvislinški šljam koji je ikada obitavao u Hrvatskoj”. Zanemarimo li određenu sintaktičku nesklapnost kao irelevantnu, iz ove se rečenice mogu izvući tri porazna zaključka i za predsjednika čija je Baniček izaslanica i za državu kojoj je takav predsjednik na čelu. Prvi je da su žrtve Bleiburga, a tu se podrazumijevaju i žrtve Križnog puta, navodne, to jest nepostojeće. Drugi je da su te žrtve – ako dopustimo da ih ponešto i ima – ”najgori kvislinški šljam”. Treći je da je nikakva država u kojoj je moguće da komemoriraju takve žrtve, koje zapravo nisu žrtve, nego šljam koji je i trebalo posmicati. Da si ne lažemo, za ”predsjednikovu izaslanicu” šljam smo i svi mi koji komunističke zločine nad hrvatskim narodom gledamo kao zločine, a ne kao nužnu i opravdanu krvarinu ugrađenu u temelje Brozova režima.

U svjetlu gore rečenoga razvidno je da nominalno lijeva, a sadržajno jugoslavenska politička ideja i praksa već osamdesetak godina sustavno destruira i onemogućava Hrvatsku kao državu i Hrvate kao narod da se razviju u skladu sa svojim potencijalima. Ostavimo li sad po strani legendarne partizane i ustaše te analiziramo samo vrijeme od početka devedesetih prošloga stoljeća, vidjet ćemo da je uoči srpske agresije Račan razoružao Hrvatsku predajući oružje Teritorijalne obrane, kada se proglašavala neovisnost, Račan i ostali zastupnici SDP-a napustili su Hrvatski državni sabor, kada se u koaliciji s Budišom i ostalim b(l)udišama tadašnje opozicione scene dočepao vlasti, Račan je pod plaštem detuđmanizacije otvorio sveobuhvatan proces dekroatizacije Hrvatske, proces koji u svojim bitnim segmentima traje i do danas. U osvetničkom naletu Kukuriku koalicije ništa nije pošteđeno: ukinut je Dan državnosti, Saboru atribut državni, obesmišljen je Oltar domovine na Medvedgradu, netom sanirane banke u bescijenje su prodane strancima, za smiješni je iznos prodana četvrtina INA-e plus jedna dionica i pravo veta čime je onemogućeno dalje hrvatsko upravljanje tom kompanijom, zemlja je enormno zadužena, a plaće radnicima srezane… Gotovo da u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj nema čovjeka koji je Hrvatskoj više naškodio od pokojnog Ivice Račana. Možda Milanović, ali on je kao premijer bio lijen i neučinkovit, tako da je i šteta koju je napravio manja.

Ta nazoviljevičarska, a u biti jugoslavenstvujuća, averzija prema Hrvatskoj vidljiva je na svakom koraku. Gledam, recimo, predsjednika Vrhovnog suda RH na obilježavanju Dana antifašističke borbe u Brezovici kod Siska. Naravno da je tamo, a da ga nema na Bleiburgu, Maclju ili kod Hude jame. Osobno držim da predsjednik Vrhovnog suda RH uopće ne bi trebao hodočastiti na mjesta prevelikog ideološkog naboja, ali kad već hoda onda se ne bi smio držati lijeve strane kao pijan plota. Usput mi pade na um da je i on Milanovićev kadar, istog onoga Milanovića kojega i pogubljeni Rojs hvali. Istoga onoga Milanovića koji je ovih dana na Sutjesci položio vijenac na spomen-obilježjima poginulim partizanima. Istoga onoga Milanovića kojega mediji povremeno spominju kao stožinu oporbenog okupljanja za preotimanje vlasti od HDZ-a. Tko li će biti njegov B(l)udiša ako do toga dođe?

Kada bih se služio vokabularom predsjednikove izaslanice Ikić Baniček, pogađate kako bih to okarakterizirao, no zadržat ću poštovanje prema funkciji kada već ne mogu prema obnašatelju iste.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik