D. Pešorda: Partizanski wannabe šerif

Stalnim zaoštravanjem odnosa s Vladom Milanović se sve više nameće kao državni problem sam po sebi, i to u državi ionako bremenitoj problemima. U svojim verbalnim eskapadama znao je, s obzirom da ga razboritost i bolji običaji ne obvezuju, koji put ispasti i duhovit, pa čak ubosti i po koju državničku misao, no iza takvih misli nikada nije postojao promišljen stav. Što se tiče čvrstih, nepatvorenih Milanovićevih stavova, vjerojatno ih nema puno, ali najpostojaniji među njima zasigurno je onaj izrečen u obliku zlovoljne presude ploči u Domovinskom ratu palih HOS-ovaca: ”Tu ploču treba negdje baciti!” A upravo zbog toga i takvih stavova Milanovićeve ispade ne možemo tretirati samo kao ludost, nego u toj ludosti treba prepoznavati i određeni sustav.

U najnovijoj čarki vladajućih Milanović se s Plenkovićem i Banožićem pograbio oko imenovanja čelnog čovjeka VSOA-a koje treba biti provedeno ovih dana budući da dosadašnjem čelniku Ivici Kinderu istječe mandat. Procedura je formalno sljedeća: kandidata predlaže ministar obrane, o predloženom kandidatu raspravlja odgovarajući saborski odbor, a konačnu odluku donose i supotpisuju predsjednik Vlade i Predsjednik Republike. Ministar Banožić je predložio generala Miju Validžića, no Milanoviću očito predloženi kandidat iz nekog razloga ne odgovara te je tražio od Plenkovića da se njih dvojica sastanu i dogovore oko novog kandidata, Plenković pak inzistira da se Milanović prethodno ispriča za sve dosada izrečene uvrede na njegov i na račun ministra Banožića te bi tek tada do susreta moglo doći. Onda se Milanović obratio narodu predsjedničkom poslanicom kao što je to svojedobno radio predsjednik Tuđman, međutim Tuđmanove su poslanice u teškim ratnim vremenima bile vezane uvijek uz neke dramatične događaje i djelovale su ohrabrujuće i smirujuće na narod, dok Milanovićaeva poslanica djeluje kao svojevrsna parodija predsjedničke poslanice.

Onda je dalje išla reakcija na poslanicu pa reakcija na reakciju i tako dalje, a nekakvi su razgovori ipak počeli na razini izaslanika dvaju predsjednika. Kamo će nas to odvesti, do nekog novog Dobronića ili sličnog kompromisa, Bog dragi zna. S Dobronićem je Milanović zapravo pobijedio, doveo je na čelo Vrhovnog suda odanog čuvara komunističkog nasljeđa ako je suditi po nekim njegovim izjavama i hodočašću u Jasenovac. Ima li među vojnim kadrom ljudi toga ideološkoga profila, vidjet ćemo kada predsjednički izaslanici iznjedre kandidata. Kada god u Hrvatskoj oko nečega izbije velika graja, dobijemo najlijevije moguće rješenje. Jednom dijelu HDZ-a to vjerojatno smeta, no ne toliko da bi talasali. Što se Plenkovića tiče, njega s Milanovićem u sukob više dovodi ego nego ideologija. Tako da će se oko nekog novog ”dobronića” na kraju vjerojatno dogovoriti.

Međutim, tako herostratsko ponašanje ljudi na najvišim pozicijama u državi nužno vodi do postupnog slabljenja državnih institucija te ugleda same države u inozemstvu, ali i prema unutra, u percepciji samih državljana. Iako ni Plenković od takvih sukoba ne bježi, treba biti pošten i priznati da ih u najvećem broju slučajeva provocira i potencira sam Milanović. Ako se pomnije analizira njegovo ideološko krivudanje, razvidno je da on priča koješta, no da njegova kadrovska rješenja od ministara Željka Jovanovića i Ranka Ostojića do Zlate Đurđević i Radovana Dobronića vuku u jednom smjeru, lijevom! I to lijevom sa snažnim pečatom partizanluka i jugoslavenstva. A zna se da je još drug Josif Visarionovič govorio: ”Jedina prava politika je ona kadrovska.” Stoga je i ovakav globalizirani i ”miloradizirani” HDZ manje zlo od alternative koja se sprema u Milanovićevoj kuhinji. Međutim, da odmah bude jasno, vrijeme podržavanja manjeg zla definitivno je prošlo i treba birati ono što nam se čini dobro pa makar se razočarali. Neće nam biti prvi put.
I da se opet vratimo junaku ove kolumne – Milanoviću. Ovih je dana na svečanoj sjednici Općine Kalnik Milanović izjavio: ”Kad smo se igrali Nijemaca i partizana, ja sam htio biti šerif.” Milanović je čovjek nešto mlađi od mene, odrastao je u glavnom gradu, ja sam odrastao u provinciji, pa se ne sjećam da se itko normalan igrao partizana i Nijemaca! Tko potječe iz takvog miljea gdje se igralo partizana i Nijemaca, ne može se ništa dobro u politici od njega očekivati. Sjećam se ranih osamdesetih kad su malobrojni domski partijaši u Studentskom domu Stjepan Radić, legendarnoj Savi, za tzv. Dan mladosti palili vatru i igrali oko nje kolo da smo ih mi slobodnijih pogleda na svijet gledali s mješavinom prijezira i sažaljenja: ”Koji primitivci, majko mila!” Po svemu što se o njemu zna, Milanović bi se – da je bio u blizini – uhvatio u kolo.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik