D. Dijanović: Stara rivalstva – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Više od tri godine nakon formalne provedbe brexita, tj. izlaska Velike Britanije iz Europske unije i dalje se postavljaju pitanja o stvarnim razlozima britanskog odvajanja. Kad je u pitanju Europska unija, Velika Britanija i dalje nastoji i pokušava zadržati trgovačke povlastice, kroz razne ugovore i aranžmane, a s druge strane, u skladu sa starim strateškim ciljevima, želi oslabiti njemački utjecaj u Europi i onemogućiti povezivanje Berlina i Moskve koja je palo u vodu nakon izbijanja rata u Ukrajini. Istodobno, sada izvan EU-a, Velika Britanija želi voditi politiku koja će biti autonomnija u odnosu na onu koju je „Gordi Albion“ mogao voditi unutar EU okvira, neovisno o tome što je London uvijek vješto inkorporirao svoje interese u europske politike.

Plan je da Velika Britanija povrati ne baš pozicije nekadašnjega Carstva u kojemu sunce nikada nije zalazilo, ali svakako dio utjecaja koji je Britanija imala do 1968. godine kad je britanski premijer Harold Wilson najavio povlačenje britanskih trupa iz jugoistočne Azije, istočno od Adena, što je uključivalo i Perzijski zaljev, Maldive, Singapur i Maleziju.

Nakon Brexita, a u okviru nove geopolitičke doktrine „Globalna Velika Britanija“ London želi u što većoj mjeri povratiti utjecaj na komunikacijskim pravcima i pomorskim rutama koje je prije kontrolirao, prije svega u Indijskom oceanu i na Pacifiku. U sljedećem razdoblju stoga je cilj obnoviti pomorsku flotu i dodatno je modernizirati (od nosača zrakoplova do borbenih grupa razarača, fregata i desantnih brodova) kako bi s američkom mogla djelovati od Mediterana do Pacifika.

Ako se prisjetimo geopolitičkih klasika, onda znamo kako je ovaj geostrateški pristup najbolje opisao američki povjesničar i mornarički časnik Alfred Thayer Mahan koji je smatrao kako je utjecaj nad morem glavni izvor moći i bogatstva država.

Novo pozicioniranje anglosaksonskog svijeta

Još prije sedam godina jedan britanski obrambeni i sigurnosni think tank skicirao je plan povratka Velike Britanije na pozicije „istočno od Sueza“, a posebno je naglašena strateška važnost Perzijskog zaljeva kao i azijsko-pacifičke regije što je razumljivo jer se upravo prema toj regiji danas seli težište svjetske moći. Velika Britanija u okviru novoga geopolitičkog pozicioniranja igra i na kartu postojanja Commonwealtha, pa je jasno kako će svoje vojne i strateške pozicije London posebno jačati u Australiji, Novome Zelandu, Maleziji, Singapuru itd.

Brexit, kako god, nije tek samovoljni akt britanskih birača, nego prvi korak u okviru stvaranja „Globalne VelikeBritanije“ koja kroz geopolitičke, vojne i financijske aranžmane želi povratiti barem dio svojega nekadašnjeg utjecaja. U širem smislu, riječ je o novome pozicioniranju anglosaksonskog svijeta kao odgovoru na jačanje Rusije i Kine. A na europskome planu riječ je o odgovoru na jačanje Njemačke, ali i odgovoru na jačanje federalističke osovine Berlin-Pariz koja želi stvaranje Sjedinjenih Europskih Država.

Postavlja se pitanje koliko je to sve realno?

Velika Britanija više nikada ne će povratiti staru snagu Britanskog Carstva. Međutim, Velika Britanija je nuklearna sila i članica Vijeća sigurnosti koja kroz Commonwealth ima sposobnost za šire projiciranje moći. Također, London je i dalje vodeći financijski centar svijeta, a kroz suradnju sa SAD-om, posebno ako uzmemo u obzir snažnu britansku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe, nema nikakve sumnje da se Velikoj Britaniji otvara prostor za obnovu dijela nekadašnjeg utjecaja. Kad je u pitanju rat u Ukrajini, Velika Britanija odigrala je jednu od ključnih uloga u lobiranju i zagovaranju naoružavanja Kijeva.

Rivalstvo s Njemačkom

Tradicionalno, najveći rivale Velike Britanije u Europi uvijek je bila Njemačka. Nakon ujedinjenja Njemačka je ponovno zbog ekonomske ekspanzije postala moćnom zemljom. Govorilo se da je ta zemlja ekonomski div, ali politički patuljak. Ipak, Njemačka je počela pokazivati i određene političke aspiracije. Kritičari njemačke politike, posebno oni u Poljskoj, govorili su o tome da je EU najvažniji instrument njemačke moći i da je Unija zapravo Četvrti Reich. Ponovno smo se vratili na onu Kissingerovu misao da je Njemačka prevelika za Europu, ali premala za globalnu silu. Počelo se čak govoriti i o povratku njemačkog pitanja.

Međutim, rat u Ukrajini ponovno je Njemačku usisao u američku sigurnosnu sferu. Sjetimo se da je Berlin najprije Ukrajini nudio samo zaštitne kacige, danas već isporučuje tenkove Leopard 2, a spominju se i borbeni zrakoplovi. To je postignuto uz snažno američko lobiranje, da se eufemistički izrazimo. Postoje i mišljenja o tome da SAD planira smanjiti angažman oko rata u Ukrajini, preorijentirati se na azijsko-pacifičku regiju, a kao podizvođača svojih radova koristiti upravo Njemačku.

Rat u Ukrajini odsjekao je Njemačku od jeftinih ruskih energenata (ne zaboravimo da je Njemačka tu dugo imala monopolističku poziciju u Europi), što dakako još od MacKindera odgovara anglosferi koja se boji povezivanja njemačkog kapitala i tehnologije i ruskih resursa. Osim toga, Njemačka bi se mogla naći u problemima zbog snažnih ekonomskih veza s Kinom kad krene još snažnije sučeljavanje Washingtona i Pekinga. Njemačka prvi put nakon trideset godina ima trgovinski deficit. To je znak da su problemi krenuli.

Iako se težište svjetske moći danas seli u azijsko-pacifičku regiju, gdje će Velika Britanija sekundirati SAD-u u ograničavanju kineskih ambicija, stara rivalstva kao što je ono Londona i Berlina i dalje opterećuju odnose u Europi. Ipak, vjerojatno ne za dugo jer je većina europskih zemalja u demografskom i identitetskom smislu u procesu samoubojstva. Posljedice suludih ratova i kulture smrti došle su na naplatu.

 Davor Dijanović