D. Dijanović: Neka su ugledaju na poljoprivrednike

Daleko su iza nas vremena Francuske revolucije, kad su se nakon rušenja starog poretka (ancien régime) pojavili pojmovi lijevo i desno. Oni su s vremenom doživjeli brojne promjene, a danas se sve češće govori o globalizmu i antiglobalizmu kao boljim terminima.

 Sličnosti i razlike

 – Desnica danas drži vlast diljem Europske unije. Od Mađarske i Poljske do Švedske i Finske. Europski konzervativci i reformisti su u usponu, a Pučka stranka – koja je posljednjih desetljeća činila goleme ustupke lijevo-liberalnom mainstreamu – u opadanju. Nacionalno okupljanje Marine Le Pen dio je grupacije Identitet i demokracija u Europskom parlamentu zajedno s talijanskom Ligom i Alternativom za Njemačku. Za razliku od poljske ili čak mađarske desnice, francuska desnica na čelu s Le Pen (očito nasljeđe Francuske revolucije) nije toliko vezana uz kršćansko nasljeđe. Osim toga, ova je stranka kao i mađarski Jobbik posljednjih godina počela prilagođavati svoje stavove prema mainstreamu, što je posebno vidljivo u sve benevolentnijem odnosu prema tzv. LGBT zajednici.

– Između desnih stranaka u Europi postoje brojne razlike. Čak se ni mađarski Fidesz i poljski PiS ne slažu oko svega, a ponajbolji je primjer rat u Ukrajini. Drukčije zvuče euroskeptični i prema NATO-u kritični politički napjevi Marine Le Pene, a drukčije zaklinjanje EU i NATO-u talijanske premijerke Giorgie Meloni. Pjesma ponekad ovisi i tome je li neka stranka na vlasti ili u opoziciji. Nadalje, ne znači isto biti desničar u Nizozemskoj (gdje je svojedobno desni čelnik mogao biti Pim Fortuyn, antiislamist, ali i deklarirani homoseksualac) ili u postsocijalističkoj Bugarskoj. Ono što možemo uzeti kao svojevrsnu poveznicu desnih stranaka restriktivniji je odnos prema migracijama i LGBT pravima.

Kriza socijaldemokratske opcije nije odlika samo hrvatske političke scene, nego je riječ o široj pojavi. Klasične socijaldemokratske stranke malo toga suvremenoga mogu ponuditi biračima. U mnogim zemljama radništvo više glasuje za desne stranke (kao u Francuskoj) nego za socijaldemokratske opcije koje umjesto radništva nude multikulti i genderističku distopiju. Marx je svojedobno upozoravao na to da strano radništvo ruši cijenu domaće radne snage. Današnja ljevica vabi strane radnike kao “rezervnu armiju kapitala”. Nešto potentnije su zelene stranke u pojedinim zemljama, no njih tek ne zanima radništvo, nego parole iz genderističkog i neomaltuzijanskog katekizma.

Od vremena šezdesetosmaške revolucije do danas čitav je politički rakurs i medijski diskurs jako skrenuo ulijevo. I navodno desne i konzervativne stranke prihvatile su mnoge lijeve političke narative. Duh vremena postao je nesklon reakcionarnim i konzervativnim idejama, a malj kulture otkazivanja sve suspektne stavove koji propituju lijevo-liberalne kanone automatski proglašava inkarnacijom fašizma. Tako je u Europi, a još više u SAD-u, gdje ipak postoji snažniji konzervativni odgovor, što dovodi do tzv. kulturnih ratova sa snažnim polarizirajućim efektima. Postmodernističko niveliranje identiteta dugoročno će izazivati sve veće reakcije. Ljudi će krenuti tražiti bistre izvore i modele koje je potvrdilo iskustvo. Tu je prilika za konzervativne opcije diljem Europe pa i u Hrvatskoj.

Hrvatska stvarnost

– Nakon što smo prešli na hrvatsku političku scenu, ako me pitate mogu li Grbin, Penava i Tomašević parirati Plenkoviću, onda želim jasno istaknuti sljedeće: da je Andrej Plenković danas na čelu SDP-a, DP-a ili Možemo! (ovdje možemo dodati i Most), neovisno o tome što nedvojbeno ima politički talent i zna dobro plivati u barama hrvatske i europske politike, i za njega bismo vjerojatno tvrdili da nema potencijal za vlast. I za Milanovića se svojedobno govorilo da ne može parirati Sanaderu. Sama vlast donosi moć, veći broj ključnih informacija i poziciju političke superiornosti. Ni Mourinho i Guardiaola vjerojatno ne bi daleko dogurali kad bi preuzeli vođenje recimo NK Bjelovar.

Voditi HDZ znači automatski aspirirati na premijersku poziciju kao što preuzeti Real Madrid znači konkurirati za naslov lige prvaka. HDZ je politički superstroj, s velikim brojem članova, golemom klijentelističkom mrežom, ali i dobro vođenom organizacijom i “omladinskim” pogonima. Za razliku od većine drugih stranaka, HDZ provodi kvantitativna istraživanja, testira ciljane poruke i odluke ne donosi napamet.

To je ono što nedostaje političkoj desnici i ljevici: PR i marketing. Da imaju kvalitetniji PR i marketing (koji se u pojedinim desnim strankama svode na slanje mailova ili objavljivanje Facebook postova zamišljenih u glavama stranačkih glavešina), ali i politički consulting, onda bi pronašli načina kako spriječiti Milanovića da svojim teatralno-štemerskim nastupima ukrade sav medijski potencijal, znali bi kako istaknuti prednosti svojih čelnika, a kako prikriti mane. No ni marketing i PR ne mogu mnogo učiniti ako ne postoje ozbiljni programi, ali i ozbiljan kadar.

Ključan je problem cijele političke scene što teško privlači ljude od integriteta i znanja. Njima se gadi politička močvara u kojoj uglavnom dobro plivaju oni koje ne zanimaju samo saborske plaće, nego i trgovanje političkim utjecajem, a takvi se po inerciji uglavnom učlanjuju u vladajuću stranku. Dovoljno je pogledati prvi saziv Hrvatskog sabora i današnji. Opadanje kvalitete je tragično. Bez uključivanja u politiku ljudi s integritetom ona će i dalje kvalitativno erodirati.

Progres ili regres?

– Ljevica mora sama pronaći svoje mjesto na bespućima hrvatske političke scene, a desno-konzervativna opcija mora se uhvatiti ozbiljnog rada. Rezultati ne dolaze preko noći. Neka se ugledaju u poljoprivrednike: na proljeće se sije, na jesen žanje! U Hrvatskoj će za žetvu možda trebati i godine. Zaradu preko noći žele sumnjivi tipovi. Bez ozbiljnog rada nikada se ne će pojaviti autentična desna opcija koja se ne će opsesivno baviti Plenkovićem i “popravljanjem HDZ-a”, a sutra će biti spremna istome HDZ-u potrčati u zagrljaj u zamjenu za nekoliko sinekura, nego će nuditi ozbiljne programe o pravosuđu, upravi, školstvu, migracijama, ekonomiji, energetici, transhumanizmu, bioetičkim pitanjima, nacionalnim pitanjima itd. Takva će opcija imati potencijal ujediniti sve kvalitetne pojedince na načelima, a ne na trgovačkim kalkulacijama.

Ozbiljan program, privlačenje ozbiljnih i neokaljanih pojedinaca i kvalitetno marketinško pakiranje političkih narativa i istaknutih pojedinaca – to je ono što je potrebno opoziciji. A bez jake opozicije svaka država nužno doživljava političku regresiju.

Davor Dijanović
Magazin Glasa Slavonije