D. Dijanović: Lustracija pravosuđa kao nulti akt

Teško da itko normalan u Hrvatskoj dvoji oko toga da je pravosuđe rak rana hrvatske države i prauzrok većine hrvatskih problema. Nedavna (za sada ipak nepravomoćna) presuda Marku Juriču to je jasno potvrdila. U Hrvatskoj je postalo kažnjivo upozoravati na pjevanje četničkih pjesama, ali očito nije kažnjivo postojanje četničkih spomenika u Borovu selu.

Hrvatska je naslijedila pravosudni sustav iz bivše Jugoslavije kao totalitarne komunističke države. U Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“. A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“. Josip Broz Tito govorio je kako se ne treba držati zakona kao pijan plota, a jedna od poznatijih izreka u bivšem sustavu bila je ona: „Snađi se, druže“. Time su se poticali kriminal i korupcija.

Korupcija je u Jugoslaviji bila državno poticana i tolerirana, a organiziranim kriminalom upravljala je Udba. Koruptivne mreže i navike, ali i totalitarno djelovanje u pravosuđu naslijedila je i hrvatska država. Notorni Ivan Fumić 1986. imenovan je republičkim sekretarom za pravosuđe tzv. Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je djelovao kao glavni kadrovik u sudstvu i tužiteljstvu. S obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena lustracija/dekomunizacija komunističkih kadrova nije teško zaključiti kako su upravo Fumićevi kadrovi drmali pravosuđem nakon 1990. „Plodovi otrovne voćke“, da se poslužimo pravosudnim vokabularom, obilno zriju svih ovih godina.

Definicija zakona kao sredstva za uništavanje političkih protivnika i Titova izjava da se zakona ne treba držati kao pijan plota su i u temeljima pravne filozofije koju zastupaju brojni pravosudni dužnosnici danas u Hrvatskoj. Tako se, s obzirom na to da u Hrvatskoj ne vrijedi precedentno pravo, nerijetko u vrlo sličnim slučajevima donose potpuno različite presude. Umjesto da se jasno primjenjuju načela kaznenog procesnog prava sudci arbitrarno donose presude.

Politička instrumentalizacija nigdje se tako jasno ne očituje kao u tajminzima uhićenja i podizanja optužnica protiv počinitelja kaznenih djela. Nerijetko se radi o predizbornim vremenima čime se pravosuđe direktno upliće u izbore. Za pravosudna tijela često postoje oni koji su na vlasti i oni koji više nisu na vlasti. A postoje i instrukcije da, primjerice, ne treba dirati bivše pobunjenike, pa i one koji su silovali po Vukovaru, pa tako i danas silovane Vukovare na ulicama gledaju svoje silovatelje.

Kad je Mladen Bajić (koji je, prema pisanju Wikileaksa redovito podnosio izvješća američkom veleposlanstvu, što samo po sebi govori o neovisnosti i samostalnosti hrvatskog pravosuđa) svojedobno započeo određene postupke (Sanader itd.) tadašnji predsjednik države Ivo Josipović, kao kaznenoprocesni stručnjak, plastično je opisao kako funkcionira hrvatsko pravosuđe kad je rekao da bi Bajić završio u loncu da je ranije zakukurikao.

No pravosuđe glasno kukuriče kad je u pitanju obračun s nacionalnim simbolima. Nedavno podignuta optužnica protiv Luke Modrića i Dejana Lovrena to jasno potvrđuju. Duboka država i ovdje je odigrala svoju ulogu.

Koliko je samo godina bilo potrebno da se osudi bivši šef KOS-a Aleksandar Vasiljević. Netko je očito morao usporavati njegovu osudu. Za likvidaciju na Ovčari general Vasiljević nikada nije ni optužen, unatoč tome što dokazi izvedeni pred sudovima za ratne zločine u Beogradu i u Haagu nedvosmisleno ukazuju na njegovo sudjelovanje u pripremi “operacije” likvidacije. Ne samo da nije bio optužen, već je postao svjedok tužitelja i u Beogradu i u Haagu, on im je birao svjedoke koji će odgovornost za zločin skrenuti od strukture KOS-a prema njihovim lokalnim suradnicima…

Prije nekoliko godina sadašnja je europska javna tužiteljica Laurda Codruta Kövesi kao tadašnja najmlađa državna tužiteljica u povijesti Rumunjske bila na čelu antikorupcijske čistke koja je u toj državi obuhvatila desetke gradonačelnika i sudaca, pa čak i premijera Victora Pontu. Dvadesetak ministara koji su bili na vlasti od 2004. je optuženo ili osuđeno zbog korupcije, kao i tisuće političara, medijskih mogula, sudaca i poduzetnika.

Hoćemo li i u Hrvatskoj ikada vidjeti sličnu pravosudnu reformu? Hoće li i mnogi ugledni pravosudni dužnosnici u Hrvatskoj upoznati čari Remetinca? Stanje u pravosuđu postalo je nepodnošljivo. Prozori nisu dugo otvarani i smrad je postao zagušujući.

Problem hrvatskog pravosuđa nije samo taj što njegova nedjelotvornost, a ponegdje nedvojbeno i namjerne opstrukcije, štite kriminal i korupciju (postoje tako područja u RH u koja se ne dira, jer inače može otići glava, i za koja se jako dobro zna tko ih kontrolira). Problem nisu samo sitni sudački kokošari kao u slučaju protiv Zdravka Mamića. Problem je i taj što hrvatsko pravosuđe štiti velikosrpske zločine i zločince kao i kadrove iz bivšeg sustava. Mnogi se ljudi pitaju kako su moguće presude kao ona protiv Juriča, no hrvatsko pravosuđe sposobno je i za mnoge gore sudačke odluke.

Bez temeljite lustracije hrvatskoga pravosudnog sustava Hrvatska ostaje kriminalom, korupcijom i reliktima zločinačkih ideologija zarobljena država. Lustracija pravosuđa predstavlja nulti akt za bilo kakve pozitivne promjene u Republici Hrvatskoj.

Davor Dijanović