D. Dijanović: Izostanak strateškog planiranja Hrvatsku vodi na put nestanka

Prilikom nedavnog posjeta Xi Jinpinga Moskvi kineski je predsjednik izjavio da svjedočimo promjenama kakve nisu viđene sto godina. Jinping je pritom mislio na promjene geopolitičkog poretka koji se sve više kreće prema multipolarnosti. Iako se neki autori trude dokazati da i dalje živimo u unipolarnom svijetu vrlo je lako dokazati da to nije tako. Unipolarnost znači da je jedna sila sposobna unilateralno nametati univerzalna rješenja. Čak niti SAD koji je i dalje jedina supersila nije većinu svijetu uspio prisiliti na uvođenje sankcija Rusiji. Sankcije su uvele države EU-a i anglosfere. Tzv. zemlje Globalnog juga nisu uvele sankcije i nastoje lavirati između SAD-a i Rusije odnosno Kine.

Ruska Federacija trenutno je zbog rata u Ukrajini označena kao glavna prijetnja američkim odnosno zapadnim interesima, no dugoročno će odnosi SAD-a i Kine presudno određivati transformacije međunarodnog poretka. Interesi Washingtona i Kine, koja gradi strateško rivalstvo s Rusijom, sukobljavaju se na globalnoj razini. Kina putem inicijative Pojas i put jasno izražava globalne geopolitičke i geoekonomske ambicije, a putem inicijative Made in China 2025 želi ostvariti pobjedu u četvrtoj industrijskoj revoluciji.

Opasnost od izravnoga vojnog sukoba SAD-a i Kine prije svega je regionalne prirode i odnosi se na područje azijsko-pacifičke regije, odnosno Indo-Pacifika. U ovoj regiji može se prepoznati veći broj vrućih točaka, od kojih se mogu izdvojiti Južnokinesko more, Istočnokinesko more i Tajvanski tjesnac. S obzirom na to da se radi o regiji najvećega gospodarskog rasta u koju se seli središte svjetske moći, Sjedinjene Američke Države, ako žele ostati velikom silom, po zakonu nužnosti ne mogu napustiti azijsko-pacifičku regiju. S druge strane, Narodna Republika Kina ne može postati globalnom silom, pa čak ni regionalnim hegemonom ako ne ostvari dominaciju u ovoj regiji i odande ne istisne američki utjecaj.

Dosadašnje spoznaje govore u prilog toga da će SAD i Kina postati dugoročni strateški rivali pa je za pitanje međunarodne sigurnosti ključno to da ove dvije sile izbjegnu tzv. Tukididovu zamku i svoje odnose kalibriraju prema upravljanome strateškom rivalstvu. Živimo u vremenu raspada starog poretka, a povijesno iskustvo nam govori da su to najopasnije točke povijesti. U takvim razdobljima posebno opreznu i strateški inteligentnu politiku moraju voditi manje zemlje kakva je i Hrvatska. Male zemlje nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka.

Hrvatska pozicija

Hrvatski vanjskopolitički okviri jasno su određeni članstvom u euroatlantskim integracijama. Hrvatska je tu gdje je i nema puno manevarskog prostora. No i u geopolitičkom paklu (u koji se svijet sve više pretvara) treba nastojati potražiti mjesto gdje je manje vruće. Ostatci jugoslavensko-komunističkih struktura i njihov pomladak i dalje Hrvatsku nastoje čvrsto držati na Balkanu. Hrvatska je u mnogim aspektima razbušena zemlja. U balkanskom mulju ne vrijedi previše pravila, no vrijedi ono staro „ruka ruku mije“. Klijentelizam i korupcija ugrožavaju supstancu hrvatske države. Klijentelistički sustav generira nepravdu i potiče iseljavanje iz države.

Hrvatska je i dalje jedna od zemalja s najvećim postotkom iseljavanja, ali se proteklih godina, proporcionalno broju stanovnika, pretvorila i u zemlju EU-a koja ima najveću stopu useljavanja. Samo ove godine u Hrvatskoj će biti gotovo 200.000 stranih radnika. Nastavak ovakvih procesa vodi u demografsku i identitetsku katastrofu. Demograf dr. sc. Stjepan Šterc jasno ukazuje na to da je i u Hrvatskoj krenula zamjena stanovništva. Kamo ona vodi ponajbolje pokazuje primjer Švedske koja se od jedne od najbogatijih i najsigurnijih zemalja pretvorila u najveći „multikulti“ eksperiment u Europi. Prema percepciji sigurnosti građana Hrvatska je prva u Europi kao jedna od najsigurnijih zemalja, a Švedska je na samom začelju uz Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku kao zemlju prešaranu no-go zonama. A kad sigurnost dođe u pitanje, ni ekonomija dugoročno nema vesele perspektive.

Hrvatska bi već danas trebala razraditi ozbiljnu demografsku strategiju kojom će se poticati obitelji s više djece (laž je da novca nema!), kojom će se privlačiti Hrvate u inozemstvu na povratak, ali kojom će se provoditi vrlo restriktivna i selektivna imigracijska politika prema modelu privremenog zapošljavanja.

Osim toga, Hrvatska treba graditi što snažnije veze sa zemljama između Jadrana i Baltika koje muče vrlo slični problemi, ali i povezuju mnogi zajednički interesi. Primarni trebaju biti hrvatski, a ne “europski” interesi iako se ni ove ne može potpuno ignorirati. U geopolitičkoj situaciji u kojoj se nalazimo, u vremenu ratova i povratka surovog realizma u međunarodnim odnosima, ali i u vremenu kad tehnološki žrvanj prijeti opstanku čovjeka kao takvog, izostanak strateškog planiranja Hrvatsku i hrvatsko društvo vodi na put nestanka.

Davor Dijanović