D. Borovčak: U povodu ovogodišnjega Dana državnosti

Do 2001. godine Dan državnosti obilježavao se 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvoga višestranačkoga Sabora 1990. godine, na vrijeme početaka stvaranja današnje samobitne Hrvatske. Bio je to državotvorni blagdan koji je postao važan u hrvatskom narodu, prepoznatljiv na svim razinama nacije. I tada kreće uneređenje i pomutnja s dolaskom SDP-a na vlast. Tada kreće smišljena kampanja ukidanja i zamjenjivanja kako samih datuma obilježavanja tako i protokola i mjesta tih obilježavanja. Taj se nered vrti i odvija sve do danas.

Unijeti nered, zbuniti i podvaliti, stara je taktika – podijeli pa vladaj. Rušenje tradicije – koncept je unošenja takvih nereda i stvaranje zabuna. Kad su se vlasti 2001. dokopale strukture prekaljenih starih komunističkih kadrova na čelu s Račanom i Mesićem, od tada se to očituje i u proslavama i obilježavanjima državnih blagdana. U taj slijed uklapa se danas i aktualni predsjednik RH Zoran Milanović, koji izjavljuje: „Ovo nije nikakav hrvatski praznik. Ovo je praznik koji je bio spomendan Sabora 20 godina. Prvih deset godina je podvaljen taj Dan državnosti, koji je promijenjen 2001. godine“. Očito, po toj njegovoj logici, vizije i odluke prvoga predsjednika RH dr. Franje Tuđmana bile su podvale. Ali takvim i sličnim njegovim izjavama više se ne treba ni čuditi. One su već dulje vrijeme svakodnevnica njegovih isfrustriranih političkih ispada.

Od početka 2000-tih započinje kampanja obezvrjeđivanja i zapuštanja Oltara domovine na Medvedgradu, zakonski određenoga protokola nošenja predsjedničke lente, ukidanja počasne predsjedničke postrojbe u stiliziranim povijesnim odorama, ukidanje njihove smjene straže na Trgu sv. Marka ispred Banskih dvora kao posebne atrakcije, promjena naziva Hrvatskoga državnoga sabora u Hrvatski sabor, zapostavljanje isticanja hrvatskih zastava te cijeli niz protokolarnih propusta, svega onog što je podsjećalo na slavne dane obrambenoga Domovinskoga rata i na hrvatske ratne veterane – žive simbole naše hrvatske državotvornosti.

Početkom 2000-tih godina posebno je dramatično postalo zapuštanje Oltara domovine, devastiranje elemenata vrlo uspješnoga i simbolskoga spomenika Kuzme Kovačića, za vječni plamen „nedostatak“ financijskih sredstava za podmirenje plina, preusmjeravanje prometnoga pristupa Medvedgradu, što do danas nije riješeno ni dovoljnim brojem putokaza i nizom prometnih zabrana. Sve je to planski činjeno u režiji tadašnjega gradonačelnika Milana Bandića, koji je osmislio podvalu u vidu skupocjene izgradnje novoga spomenika prozvanoga Spomenik domovini. Taj se nalazi između Gradskoga poglavarstva i KD Vatroslav Lisinski, a ni po čemu ne zavrjeđuje pozornost, bez ikakve nacionalne simbolike, osim enormnoga i bespotrebnoga utroška novca. No još je jednom bilo važno srušiti tradiciju, unijeti nered, promovirati vlastitu primitivnu umišljenost, ego i moć. Dakle, još jedna novija podvala vizionarskoj ideji i tradiciji prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. Na tom putu mnogi su radili svoje opačine u posljednjih 20-ak godina, pa je Bandićeva umotvorina samo jedna u nizu onih koje traju sve do danas.

Dijeljenje prvotnoga Dana državnosti na dva praznika: Dan državnosti i Dan neovisnosti značilo je unošenje zabune među narod, što koji državni praznik predstavlja. Isto tako je učinjena podjela sa spomenicima, pa sada oni koji su vratili izvorni Dan državnosti koji se sada ponovno slaviti 30. svibnja, nisu ni pokušali vratiti tradiciju obilježavanja toga državnoga blagdana na Oltaru domovine na Medvedgradu. Ipak to uporno čine hrvatski branitelji, veterani obrambenoga Domovinskoga rata, kojima nije zakržljalo sjećanje i ponos, koji znaju što znači tradicija i kako se ona ne smije narušavati već ju je potrebno uporno održavati. U tom nastojanju ne posustaje Klub veterana 148. brigade HV iz Trnja, a ove godine priključili su se i ratni veterani iz Dubrave. Po ranije položenim vijencima dalo se zaključiti da je bilo još onih branitelja koji nisu zaboravili tradiciju. Tako je na Medvedgradu obilježen Dan državnosti protokolom onih koji su i najzaslužniji za hrvatsku državnost i slobodu. Upravo su hrvatski branitelji najbolji primjer potrebe održavanja kontinuiteta domoljubnih i državnih tradicija, pa tako i u obilježavanju Dana državnosti, za uzor svim predstavnicima vlasti na svim razinama.

Program na Oltaru domovine na Medvedgradu ove je godine najavljen pod sloganom „Rođena zemljo, pokaži svima – sretan je onaj tko Hrvatsku ima“, a započeo je hrvatskom himnom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, mirozovom – ponosnom minutom hrvatske tišine, potom molitvom i kratkim upoznavanjem nazočnih sa značenjem spomenika Oltara hrvatske domovine i o značenju dana hrvatske državnosti. Cijeli protokol odlično je vodio hrvatski branitelj, veteran Milan Zanoški.

Na sramotu medija u Hrvatskoj, koji su bili pozvani i s protokolom hrvatskih branitelja na vrijeme upoznati, nitko se od njih nije odazvao na Oltaru domovine, no zato su pratili i izvijestili o vlastima koje su komemorirale na Bandićevoj podvaljenoj replici tzv. Spomeniku domovini.

Dan državnosti 30. svibnja, dan je kada je nakon provedenih višestranačkih izbora po prvi puta konstituiran demokratski izabran Hrvatski sabor, koji je kao institucija stoljećima bio temeljni činitelj i čuvar neprekinute niti hrvatskoga državnoga prava. Upravo tim događajem, konstituiranjem višestranačkoga, demokratski izabranoga Hrvatskoga sabora, učinjen je prvi korak na putu uspostave pune hrvatske državne samostalnosti i neovisnosti.

Dan državnosti (30. svibnja) proglašen je u ožujku 1991. godine državnim praznikom pod tim imenom i bio u cijelosti prihvaćen u Hrvatskom narodu kao tradicija vrijedna poštovanja. Sjećamo se velikih narodnih okupljanja u Domovini i u svijetu gdje žive Hrvati, od kojih je najveće bilo u glavnom gradu svih Hrvata, Zagrebu, na Jarunu.

U državi Hrvatskoj još nije zaživjelo dostojanstveno obilježavanje državnih blagdana. To potvrđuje činjenica da velik broj hrvatskoga naroda ne zna nabrojiti državne blagdane i datume njihova obilježavanja, niti na bilo koji način u njima sudjeluju.

Poseban je problem to što ni službene institucije, od državne do lokalne razine, nemaju usuglašen protokol pa je obilježavanje državnih blagdana u pravilu prepušteno stihiji i inicijativi pojedinaca.

Sve nacije ponose se svojim barjakom i ističu ga u svakoj prilici, dok se kod nas ne provodi ni zakonska obveza o isticanju državnih obilježja na javnim mjestima niti itko to nadzire. Podsjetimo se samo Amerikanaca koji svoja nacionalna obilježja ponosno ističu u svakoj prilici, pa gotovo da nema kuće koja u svom dvorištu nema barjak.

I dok se u suvremenom svijetu državnim blagdanima pridaje veliko značenje organiziranjem svečanosti, domoljubnih i obiteljskih okupljanja, parada, športskih događaja, medijskih osvrta, piknika, vatrometa i sl., u Hrvatskoj se primjenjuju „protokoli” svojevrsne šutnje o nacionalnom ponosu i samosvijesti.

To se najbolje iščitava kroz nisku razinu svijesti službenih struktura, medija i samih građana o važnosti obilježavanja takvih blagdana. Sve se svelo na neradni dan, čestitke građanima, na polaganje vijenaca i sve stidljivije isticanje državnih barjaka, gotovo isključivo na službenim mjestima.

Nadugo i naširoko bi se dalo razglabati zašto se ne obilježavaju primjereno državni blagdani u našoj zemlji. Pravi odgovor može dati sociološka analiza koju svakako treba provesti.

Ovaj blagdan trebao bi biti važan za svaku hrvatsku obitelj, za sve ljude koji žive u našoj domovini. Hrvatska u načinu obilježavanja ovoga i svih drugih važnijih državnih blagdana prepoznaje dosegnuti stupanj političke zrelosti nacije, njezinu tradiciju, kulturu i samopoštovanje, ali i aktualni trenutak u njegovim različitim aspektima.

Stoga je u budućnosti ovaj i sve druge hrvatske državne blagdane potrebno primjerenije i dostojanstvenije obilježavati, uz obvezno odavanje počasti hrvatskim žrtvama za slobodu i državnu nezavisnost, primjerenijim medijskim osvrtima, isticanjem državnih barjaka na zgradama te organiziranjem prigodnih manifestacija i koncerata u što je potrebno uključiti sve hrvatske građane.

Tražili smo i dobili 2019. godine promjenu Zakona o praznicima i ponovno slavimo

30. svibnja kao Dan državnosti Republike Hrvatske.

Pokažimo poštovanje prema svojoj zemlji i u krvi izvojevanoj slobodi i neovisnosti! Zemlja koja ne slavi svoju državnost, izborenu kroz pobjedu u obrambenom ratu u „krvi, znoju i suzama“ svih njezinih građana, umire, i zemlja bez junaka već je mrtva.

Jer istinski sinovi i kćeri ove napaćene i prividno napuštene zemlje znaju istinu. I upravo oni, „čuvari istine“, prenijet će istinu svojoj djeci i unučadi, o vremenu nade i radosti, o vremenu boli i tuge bez kraja, o izdržljivosti, o ponosu, o vjeri u Boga.

I u jedinu i vječnu hrvatsku domovinu.
Ne plači, voljena zemljo, jedina naša, naša Hrvatska.
Jer mi te volimo.
Mi vjerujemo u tebe.
I nikada te se ne ćemo odreći.
Jer, dolaze neka nova vremena, vremena nade.

S ovoga mjesta, mi, hrvatski branitelji, danas glasno poručujemo:

Drage Hrvatice i Hrvati, ma gdje bili, sretan vam Dan državnosti Republike Hrvatske!

Neka nam živi jedina i vječna hrvatska domovina!

Tekst i fotografije: Damir Borovčak