Čovjek u svojoj biti

Čovjek od svojih vjerovanja, navika, običaja, osjećaja, želja, talenata, statusa, novca, titula, imanja i svega što čini njegov ovozemaljski habitus, gradi svoje vlastite svjetove, više ili manje utvrđene, uvjeren u njihovu stvarnost i nepokolebljivu vjerodostojnost. Misli da se njegova kula od karata nikada neće urušiti, i da je on upravo to što posjeduje, što ga čini vidljivim u društvu i po čemu se ističe u svojoj okolini. Čovjek se naveže na svoj habitualni svijet, poistovjeti se s njime i vidi sebe kao važnog i istaknutog pojedinca u lokalnim ili širim razmjerima. Želi biti viđen, drago mu je kad dobiva priznanja, raduje ga uspjeh i gradi na tomu sliku o sebi samom, vjerujući da je to jedina i istinita slika. Čini mu se nevjerojatnim da bi ta slika o sebi kao važnom i uspješnom pojedincu bila lažna ili kao kuća na pijesku. I religija mu se čini prisnom ako je u društvenoj funkciji kao struktura koja samo nadodaje njegovu ugledu i počastima, ili ako mu pruža mogućnosti da se istakne, uzvisi, uzdigne i potvrdi kao čovjek od značaja. Čovjek ima potrebu graditi svoje identitete na onome što ih potvrđuje. Sve ono što mu se suprotstavlja, što ga iskušava i dovodi u pitanje njegovu sliku o sebi, doživljava kao neprijateljstvo. Opasnosti da svijet vidi plošno izložen je svaki čovjek, dok ga sudbina ne iskuša, dok ga život prvi put gadno i iznenadno ne porazi i ne baci u blato.

Istinski susret s Bogom moguć je jedino onda kad se uruše naše laži i samoobmane. U nekim trenucima rasvjetljenja, čovjek može spoznati vlastitu samoću i otuđenost usred stvari u kojima je vidio smisao svog postojanja. Kad mu se uruši osobni i društveni habitus koji je godinama stvarao, kad shvati da Bog nije istovjetan ni s njegovim vjerovanjima, titulama, novcem i žudnjama, da Bog nije ni isključivo Bog religije, nego je iznad svega toga, neuhvatljiv u naše kalupe i programe, u naše fraze i ideologije, da je istinski živi Bog najbliži ranjenu ljudskom srcu kad je razgoljeno, očajno i oslobođeno od svih ruha koje navlačimo na sebe i na svoja tvrda ega. U tom času lucidnosti, uvidimo da je slika Boga kakvu smo stvorili uvijek u nešto ukalupljena, i uvijek služi nekim interesima, previše je ljudska a premalo božanska. Isus Krist nam je u svojoj osobi pokazao savršenu ravnotežu čovječjeg i božanskog. Božansko pročišćuje ljudskost, a ljudsko ukoliko ne računa s božanskim, redovito se prometne u nešto neljudsko. Čovjek je ono što jest u dubini svoga bića, u dubini svoga srca, tamo gdje je njegova čovječnost najskrivenija i najranjivija, tu je i najvjerodostojnija i najotvorenija Bogu. Kad se nađe gol i razgoljen, kad mu ne pomaže više ništa ono što je bio i mislio da jest, kad vidi da sve što je gradio propada i nestaje, preostaje mu ili pokleknuti pred ništavilom, ili susresti Boga! Strašna alternativa, ali sredine na kraju nema! Ostaje ili – ili! Ono smo što jesmo kao ljudi ili nismo ništa! Ali uvijek jesmo nešto, čovjek ne može biti ništa! I kad ostane bez svega opipljivog, on je čovjek i možda najviše čovjek ukoliko se preda Bogu koji mu dolazi ususret. Priznati ništavilo nije u ljudskoj prirodi jer time čovjek priznaje da je – ništa! A kako živa duša može biti ništa? Zato čovjek postaje čovjekom u susretu s Bogom, tako dobiva svoj transcendentni identitet, svoj pravi božanski habitus.

Doći do mira

Do mira se ne dolazi bez nemira. Niti do svjetla bez prolaska kroz tminu. Biti sam sa sobom je najteže.
Pobjeda nad samim sobom je najveća pobjeda. Sve mudrosti i duhovna učenja do kojih su ljudi došli usmjeravaju nas na tu jednostavnu spoznaju.
Onaj tko shvati da je prostor osame ujedno i prostor slobode, on svoju pustinju nosi sa sobom, ne kao pustoš nego kao obzorja vlastitog pročišćenja. Tek tada smo spremni biti drugome bližnji.

A tko je naš bližnji? Isus je to jasno rekao. Tko ne zna neka pogleda u Evanđeljima.
Praštanje? O njemu se puno govori. Lako je govoriti o praštanju kad te netko samo okrzne. Ali što učiniti kad se radi o životu i smrti?
Praštanje nije duhovni dekret. Ono je također dio naše borbe sa sobom. Ono nikad ne dolazi na početku te borbe, nego uvijek na kraju kao spoznaja da se oslobađamo od nutarnje zatočenosti u gorčini i srdžbi.
Teške nepravde se mogu ublažiti, nikad do kraja potpuno otkloniti jer na zemlji je sve nesavršeno. Problem je kad se od nesavršenosti napravi kanon. Zato je borba za istinu i pravdu uvijek stvar nutarnje i vanjske dinamike, zahtjev da budemo ljudi koji nadilaze sami sebe.
Uvijek je netko uvrijeđen i uvijek netko misli da je zakinut. Odustati od istjerivanja ili iznuđivanja vlastite pravde nije odustajanje od sebe nego svojevrsno nutarnje odricanje koje nam u konačnici pomaže da mrtvimo svoju zlovolju ili samovolju.
Odreći se sebe u takvom slučaju znači nanovo zadobiti sebe potpunijeg i snažnijeg. To je jedan od paradoksa duhovnog života. Jedan od niza Isusovih paradoksa. A ima li većeg i potpunijeg učenja od Njegova?
Od istine nikad ne smijemo odustati. No postoji vrijeme kad se šutnjom svjedoči, i vrijeme kad se rječju i djelom svjedoči. Mudrost je znati razlučiti trenutak.
Ali najvažnije je nikada ne odustati od samog sebe, ponajprije od vlastitog usavršavanja u duhovnom i svakom drugom smislu. Pobijediti sebe znači postajati boljim i cjelovitijim čovjekom. Bez Boga je to nemoguće u potpunosti postići. Bog je postao čovjekom da bi čovjek iznova zadobio svoj udio u božanskom životu. Ima li većeg izraza ljubavi i milosti?

Zoran Vukman

(slika gore: William Blake “Flames of furious desires”)