Cjelodnevna škola: pita li se tu što učitelje?

Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH od 22. ožujka do 6. travnja provodilo je savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Eksperimentalnom programu „Osnovna škola kao cjelodnevna škola – uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav odgoja i obrazovanja“ u sklopu kojega bi se trebalo povećati obvezno vrijeme sudjelovanja učenika u školi, uz predviđeno izborno vrijeme, što bi uključivalo i nove predmete, pisanje zadaća, boravak i odmor te dva školska obroka. Program će se tijekom sljedeće četiri godine eksperimentalno provoditi u 50 škola koje imaju jednosmjensku nastavu i ostale potrebne uvjete, a zatim je predviđeno njegovo uvođenje u sve osnovne škole u RH.

U eksperimentalnoj provedbi cjelodnevne škole učenicima od 1. do 8. razreda za jedan sat tjedno povećavaju se satnica hrvatskoga jezika i matematike, učenici od 1. do 4. razreda dobivaju pola sata tjedno više likovne i glazbene kulture, učenici 4. razreda sat više tjelesnoga, učenici 5. razreda imaju pola sata tjedno više geografije, učenici 5. i 6. razreda sat više tehničke kulture.

Informatika postaje obvezna i za učenike od 1. do 4. razreda i mijenja naziv u Informacijske i digitalne kompetencije (od 1. do 8. razreda), uvode se novi predmeti Praktične vještine (od 1. do 4. razreda, predmet u kojem se kroz radionice potiče samostalni rad rukama i psihomotorički razvoj) te Svijet i ja (od 1. do 8. razreda, predmet koji je prethodno predstavljen pod radnim nazivom Kritičko mišljenje, alternativa vjeronauku), a dosadašnji predmet Priroda bit će podijeljen na dva predmeta Prirodoslovlje te Društvo i zajednica.

Eksperiment naišao na oštre kritike

O prijedlogu eksperimentalnoga programa cjelodnevne škole u medijima je dosad bilo mnogo riječi. Zabrinuti učitelji, nastavnici i roditelji uključili su se i u javnu raspravu (ukupno 2761 komentar) i iznijeli probleme koje taj program vuče za sobom. Komentari u javnoj raspravi izrazito su negativni: sam inicijalni prijedlog programa ocijenjen je površnim, napisanim na brzinu i bez jasnoga uvida u stanje u školama, bez konzultacija s učiteljima i nastavnicima, bez svijesti o trenutačnim obvezama učitelja, nastavnika i učenika… Mnogi su se požalili da će program biti dodatni teret ionako preopterećenim učiteljima i nastavnicima koji nisu adekvatno plaćeni za sve što moraju raditi, a i učenicima koji će još više vremena provoditi u školi i sa svojim školskim kolegama pa će im ostajati premalo slobodnoga vremena za izvanškolske aktivnosti, prijatelje, obitelj i igru.

Nakon prvotnoga prijedloga da učenici (a time i učitelji) razredne nastave u cjelodnevnoj školi obvezno ostaju čak do 15 sati, prema izmjenama prijedloga programa ti su učenici obvezni ostajati do 14 sati, a povećano je vrijeme izbornoga i dobrovoljnoga sudjelovanja za onu djecu čiji to roditelji žele, pa i nakon 17 sati.

Je li se mislilo na učitelje?

„Sve zadaće i ciljevi postavljeni u Eksperimentalnom programu provode se unutar sustava osnovnih škola koji predstavlja izniman i vrijedan nacionalni resurs. U školskoj 2022./2023. godini 309.418 učenika u ukupno 19.063 razredna odjela pohađa osnovnu školu. Ostvarenju postavljenih ciljeva odgoja i obrazovanja aktivno je posvećeno 34.773 učitelja, 3.031 stručni suradnik, kao i 12.849 administrativno-tehničkih i pomoćnih radnika. Učenici, učitelji, stručni suradnici i ravnatelji škola svakodnevnim aktivnostima i životom povezani su sa stotinama tisuća roditelja/ skrbnika učenika osnovnih škola. Svi zajedno predstavljaju četvrtinu ukupnog broja hrvatskih građana, koji žive osnovnu školu i koji su izravno zainteresirani za to da škola bude najbolja moguća“, pišu autori Eksperimentalnoga programa „Osnovna škola kao cjelodnevna škola“ (str. 7.).

Dakle, tri su velike skupine u društvu na koje će izravno utjecati provođenje cjelodnevne škole: učenici, njihovi roditelji i učitelji. Posljednja skupina ujedno je najvažnija jer se od nje očekuje da provede sve ono što je zacrtano novim prijedlogom u čijoj izradi – kako sami navode – nisu sudjelovali niti ih je tko što pitao.

Autori eksperimentalnoga programa smatraju pak kako će cjelodnevna škola poboljšati društveni i profesionalni status učitelja, stručnih suradnika i ravnatelja osnovnih škola:

„Model rada osnovne škole kao cjelodnevne škole nizom osmišljenih promjena i aktivnosti predstavlja jedinstven i značajan iskorak kojim se odgovara na niz pitanja povezanih sa zaposlenim u školama. U središtu stoji izazov modernizacije sustava inicijalnoga profesionalnog obrazovanja te njegova usklađivanja sa sustavom profesionalnog cjeloživotnog razvoja i usavršavanja. Osmišljene promjene jasno i izravno vode poboljšanju društvenog statusa učitelja kao jednom od ciljeva cjelodnevne osnovne škole. Cilju u kojem ukupno društvo prepoznaje rad učitelja kao sadržajno i vremenski zahtjevan i po posljedicama iznimno odgovoran te ga kroz iznadprosječna materijalna nagrađivanja takvim i financijski vrednuje. Cjelodnevna škola cilja pružiti dodatnu profesionalnu slobodu učiteljima u radu kroz koju će koristiti brojne mogućnosti povećanja vlastite autonomije i kreativnosti. U ukupnom vremenskom opterećenju neposrednim odgojno-obrazovnim radom, koje je u okvirima vremenskog opterećenja današnjeg prosječnog europskog učitelja, model cjelodnevne škole primarno je usmjeren na jasno konceptualno određenje pojedinih učiteljskih aktivnosti. Ono je posljedično praćeno i pitanjem mogućnosti zamjene nastave i potpore u učenju, kao središnjih učiteljskih aktivnosti, nekim drugim učiteljskim aktivnostima koje obavljaju. Time se kroz model rada osnovnih škola kao cjelodnevnih škola osigurava harmonizacija s učiteljskim politikama u zemljama Europske unije i razvijenim zemljama svijeta. Uvođenjem modela dodataka na plaću dodatno se naglašavaju pojedine učiteljske aktivnosti“ (str. 5–6).

Što kažu učitelji?

Učitelji koji su sudjelovali u javnoj raspravi ogorčeni su zbog takvih navoda. Osim što im se nameće još jedna reforma školstva o kojoj ništa nisu znali niti o njoj mogli odlučivati, smatraju da se novim programom njihov rad još više omalovažava, a njih iscrpljuje do mjere u kojoj to više ne će moći podnositi pa je pravo pitanje tko će biti motiviran za rad u školi i tko će se ubuduće uopće opredijeliti za taj rad.

Evo samo dijelova nekih komentara:

– Poštovani, samo zadovoljan učitelj može doprinijeti poboljšanju odgojno-obrazovnog procesa. Dakle, da bi se unaprijedio sustav učitelji trebaju biti zadovoljni svojim društvenim i materijalnim statusom, a kao što možemo predvidjeti to se neće dogoditi jer ste odlučili na nama učiteljima štedjeti, na nama koji smo najbitniji za provedbu bilo koje buduće reforme. Ne želim dodatke na plaću, već želim dostojnu plaću kakvu imaju učitelji u zemljama čije države ne štede kod ulaganja u obrazovanje. Zahvaljujem na mrvicama koje nam sad bacate, hvala, ipak ostavite ih sebi…

– Smatram da naši učenici ne zaslužuju biti pokusni kunići. Na današnjoj generaciji osmaša testirala se propast zvana školom za život (većina učitelja nije bila sretna uvođenjem iste), zatim nacionalni ispiti, bezumno ugurani usred nastavne godine koji su poremetili nastavni proces tijekom tri tjedna (!), zar je zaista potrebno u tom kratkom roku ugurati im još jedan eksperiment? Uvođenje cjelodnevne nastave ne može se uvoditi stihijski. Većina škola nema prostorne uvjete, u velikom broju škola predaju nestručne osobe. Zar će dio škola imati, a dio neće cjelodnevnu nastavu? Zašto se navrat nanos pokušava uvesti nešto sklepano u kratkom roku i suludo vjeruje u uspjeh istoga? Zašto se učitelje ponovno ništa ne pita? Kada bi se učitelji uopće trebali pripremati za nastavu ako će provoditi po 7 solarnih sati u školi? To bi valjda trebali pro bono, zbog „poziva“? Zašto se toliko priča o dobrobiti djece, a istu pokušavate zatvoriti cijeli dan u školu i onemogućiti im da uživaju u vlastitom djetinjstvu? Molim vas, ne srljajte kao guske u maglu.

– Pitam se hoće li i kolege učitelji doista imati vremena i resursa da kvalitetno naprave sve što se od njih očekuje u ovom prijedlogu? O vremenu za odmor kako učenika, tako i učitelja neću ni govoriti. U konačnici, čovjek nije stroj. Načelno smatram da bi cjelodnevna nastava trebala biti dana kao mogućnost roditeljima na izbor, kao i to da bi je doista trebalo temeljito promisliti i organizirati jer nije stvar u tome koliko će djeca vremena provoditi u aktivnostima u školi, već kakva će biti kvaliteta tih aktivnosti. Ponavljam, za sve je to potreban: 1. dijalog između stručnjaka na svim razinama obrazovanja i iz različitih sektora, roditelja i šire zajednice; 2. kvalitetna i dobro promišljena priprema onih koji će neposredno raditi s djecom u školi; i 3. resursi svih vrsta i oblika. Za koga je točno predloženi program „uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv“?

– Poštovani, smatram da se prije provedbe bilo kakve reforme školstva treba prvenstveno napraviti opsežna analiza rezultata dosadašnjih reformi te trenutnog stanja odgojno-obrazovnog sustava. Nijedna reforma ne može biti uspješna ako se uporno ignoriraju oni koji su nositelji tih reformi i već godinama upozoravaju na brojne probleme i poteškoće s kojima se susreću u radu. Bez kvalitetnog dijaloga i suradnje između Ministarstva i odgojno-obrazovnih djelatnika svaka sustavna promjena neminovno vodi do propasti pa tako, bojim se, i ova…

– Ovakav prijedlog Eksperimentalnog programa je vrlo NEPRAVEDAN prema svima koji trebaju pridonijeti kvalitetnijem obrazovanju. Stiče se dojam da je ovaj Eksperimentalni program pisao netko tko nikad nije zakoračio u razred, slabo poznaje psihofizički razvoj djece, organizaciju nastave, a najveća želja mu je bila valjda još više degradirati posao učitelja i iscrpiti ih do krajnjih granica. Tužno, jer jedino učitelji mogu iznijeti taj eksperiment, ali smatram da ih se prije trebalo ipak nešto pitati i sva dobra iskustva prilagoditi našem budućem obrazovnom sustavu.

– Ako se ova reforma provodi samo zato da bi se na nekom budućem grafikonu stupac ispod kojeg piše HR pomaknuo malo ulijevo, da bi se moglo reći na nekom sastanku EU – evo, sada naši učenici provode više vremena u školi, tada smo promašili, kako bi to moj djed rekao „cijeli nogomet“. Bez potrebe da dodatno ponavljam tisuće jasnih i unisonih argumenta komentatora ovog Dokumenta i u nadi da će ipak bar neki od njih biti prihvaćeni, napisat ću samo poruku nekim budućim reformatorima školstva: Krenite od temelja! Krenite od učitelja i djece! Krenite od stručnih suradnika! Pitajte one koji s djecom rade svaki dan koji su njihovi problemi, s čime se bore svaki dan. I onda krenite u rješavanje stvarnih problema. Korak po korak. Obuhvatite širu sliku. Vodite računa o tome da nisu sve škole jednake, da nemaju jednake probleme i zato ne trebaju jednaka rješenja. Samo tako doći ćemo do škole po mjeri i učenika i učitelja.

– Kako je moguće da netko promišlja zadužiti jednog učitelja za obim posla koji danas radi dvoje učitelja, a u uređenijim obrazovnim sustavima tri i više. Jedan učitelj ne može ni psihički ni fizički izdržati toliku satnicu u neposrednom radu s učenicima i tu se ozbiljno dovodi u pitanje kvaliteta takve nastave.

– Poštovani, ovakav koncept nastave ostavlja puno upitnika iznad glave – govorim to kao učiteljica, ali i kao roditelj osnovnoškolske djece. Očito je da će na pleća učitelja pasti još puno „dodatnih poslova“ koji su se u posljednjih nekoliko godina nagomilali do nepodnošljivih granica i bojim se da ovo zvanje nema svijetlu budućnost – jako je puno kolega koji odlaze iz škole. Rastužuje me činjenica da se učitelje ništa ne pita, nego se eto, putem medija pozivaju na Javno savjetovanje da se zadovolji forma i idemo dalje. Neću komentirati dokument jer mislim da se o tome trebalo raspravljati prije sastavljanja dokumenta. Još nešto – izrazito me smeta kad se naše učenike trpa „ispod prosjeka usporedivih zemalja“ temeljem postignuća u „vodećim programima za praćenje i uspoređivanje učeničkih postignuća“ – koje su to usporedive zemlje i koji su to vodeći programi? Svi znamo da su naši učenici izrazito kvalitetni, vidimo to kad (na žalost) odu u Njemačku pa osrednji učenici postižu izvanredne rezultate i kažu da im je tamo puno lakše. Zašto im je lakše – ne zato što su cijeli dan u školi, već zato što su rasterećeni od teoretskog bubanja, baziraju se na praktičnim i za život važnim vještinama, a učitelji su motivirani jer su za to i adekvatno plaćeni.

– Kako uopće krenuti s komentiranjem programa naslovljenog kao „… uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav odgoja i obrazovanja“? Tko je odredio ili dokazao da je opisani sustav pravedan prema djeci, roditeljima, djelatnicima škola, koje se u svemu baš ništa ne pita? Kako komentirati dokument koji nema javnosti poznatih autora, a koji izgleda kao da ga je sastavljala osoba koja nikada nije ušla u učionicu, bila dežurna tijekom malog ili velikog odmora na hodniku ili održala nastavu tijekom cijelog dana? Ovaj program ne temelji se na istraživanjima koja su relevantna za naše područje, već se kao referentna istraživanja navode statistike i istraživanja provođena u državama koje nemaju dodirnih točki s Hrvatskom. Kako uspoređivati Hrvatsku, njen broj stanovnika, djece u sustavu školovanja i njihove potrebe s Wisconsinom, pa čak i sjevernoeuropskim državama koje su tako hvaljene u svim životnim aspektima? Kad je krenula Cjelovita kurikularna reforma, barem smo znali tko su ljudi koji rade na tome, a tko su ljudi koji su stvarali ovaj dokument? Gdje su o ovom dokumentu nestale privole roditelja da njihovo dijete može sudjelovati u eksperimentu? Kad se u škole uveo produženi boravak, uvelike se riješio problem djece koja nisu imala gdje nakon nastave, problem pisanja zadaće, učenja, instrukcija, obroka itd… Zašto ne nastaviti tim putem, zaposliti kvalificirane učiteljice da rade u produženom boravku, za one kojima je to potrebno? Prema ovom programu, jako velik broj obrazovnih djelatnika postat će preopterećen, a isto tako velik broj će postati tehnološki višak. Što s tim ljudima? Kako će se ovakav sustav škola odraziti na obitelji, društvo, psihološki razvoj djece? Jesu li tu provedena neka istraživanja? Ili ćemo posljedice najprije osjetiti svi. Broj negativnih komentara na ovaj dokument može govoriti jako puno, i iako su u medijima bile izjave da su komentari neutemeljeni, smatram da bi trebalo dobro razmotriti svaki komentar i prijedlog iznesen u ovom savjetovanju.

– Poštovani, radim kao učiteljica razredne nastave četrnaestu godinu i saznati iz medija i društvenih mreža za ovako veliku stvar, reformu obrazovnog sustava, mogu samo sa zabrinutošću i ogorčenjem reći da je nešto zaista trulo u državi… Pozdravljam ideju i želju za poboljšanjem i osuvremenjivanjem nastave, ali zašto kroz naše aktive, stručne skupove… niste pokušali osluškivati nas učitelje i naše, tj. dječje potrebe. Moja škola ima preko 800 učenika, radimo u dvije smjene, svaki razred nema svoju učionicu, već neki održavaju nastavu u knjižnici, učionici za tehnički itd., često puta u neadekvatnim prostorima. Ove školske godine smo jedva izbjegli nastavu u tri smjene. Kolegice u dnevnom boravku nerijetko imaju i preko tridesetero učenika. Učionice ne bih opisivala ni stanje u sanitarnim čvorovima, dovoljno je samo reći da u 21. stoljeću roditelji doniraju wc papir i sapun. Pa pitam ja vas, gospodo draga, kako zamišljate cjelodnevnu nastavu kada učenicima u osnovnoj školi nije osigurano ni ono najnužnije? Zabrinuta sam što rad učitelja uspoređujete s radom u uredu, radno vrijeme od 8 – 16h. Posao učitelja je specifičan, predivan, a opet jako iscrpljujući. Osim učitelja često smo i psiholozi, psihijatri, pedijatri, obiteljski savjetnici, socijalni radnici… Jedan razred u cjelodnevnoj nastavi NE MOŽE voditi jedna učiteljica ili učitelj. To je posao za dvoje stručnjaka. Još mi se toliko pitanja i problema nameće: preteške torbe, mentalno zdravlje djece, djeca s posebnim potrebama, darovita djeca, satove TZK-e preuzimaju kineziolozi (zašto smo mi slušali i položili metodiku TZK-e i još je uvijek na Učiteljskom fakultetu), hoće li djeca imati volje za glazbene škole, sport, druge aktivnosti nakon desetosatnog sjedenja u školi (jer budimo realni, uz ovakvu edukaciju nastavnika i odnos prema njima, to će se, u konačnici, svesti na to) i kada će dijete imati vremena za igru, kada će dijete imati vremena BITI DIJETE? Da bi se provela uspješna reforma potrebne su godine predanog i planiranog rada u koji će biti uključeni nastavnici, stručni suradnici, pedijatri, roditelji… Voljela bih vidjeti rezultate istraživanja na temelju kojih je proizašlo da se cjelodnevna nastava uvodi zbog dobrobiti djece. Da sam ja autorica takvog dokumenta ponosno bih objavila svoje ime. Pitam se zašto ih mi još ne znamo???

– Poštovani/a, smatram da bi najbolje rješenje bilo odustati od provedbe i vratiti sredstva koja još nisu potrošena (izradu dokumenta platite iz vlastitih džepova) te započeti dijalog sa svim zainteresiranim stranama. Nametanje ovako opsežne promjene nije u duhu demokracije te je potrebno promisliti o suradnji kao početnoj točki promjene. Promjena se događa na dnu hranidbenog lanca, među nama koji smo srž tog procesa, u nama je, učenicima i učiteljima koji u tim zgradama prebivao. Mi nismo ishitren eksperiment, a ako nas već želite promatrati kao pokusne kuniće, dajte eksperimentirajte kao Tesle, a ne Edisoni. Dajte nam dobre ideje, mi najbolje znamo kako ih ostvariti.

– Poštovani, sve škole nemaju jednake uvjete za rad. Kako će se Cjelodnevna škola provoditi u tim školama? Zašto povećati postojeće norme? Kada će se učitelji pripremati za nastavu, ispravljati ispite, rješavati pedagošku dokumentaciju? Hoćemo li, uopće, imati vremena za sebe i svoju obitelj? Hoće li djeca biti samostalna, imati vremena za igru i druženje? Kako će učiti ako su različiti tipovi? Hoće li biti kvalitetnija nastava, zadovoljniji učenici i učitelji te rasterećenje učenika? Svi se nadamo da ćete preispitati ovu odluku o uvođenju cjelodnevne nastave i uvažiti mišljenja većine.

– Radim u nastavi 38 godina. Prošla sam niz reformi. Kao što se svakih 4 godine vraćam u 1. razred i radim isto, a svaki put totalno drugačije jer se prilagođavam novoj grupi djece, tako sam prihvaćala i dosadašnje reforme. Ovo je prvi put da imam potrebu progovoriti, ma ne progovoriti – vrisnuti.

– Što se tiče nastavnog osoblja, učiteljice razredne nastave će u tome najgore proći jer na njih osim njihovog posla pada i posao koji su dosad odrađivale učiteljice u produženom boravku. Kako će se one sada adekvatno moći pripremiti za nastavu, biti prisutne s učenicima cijelo vrijeme njihovog boravka u školi i još za to vrijeme pregledati sve zadaće, bilježnice, radne bilježnice, testove i sve ostalo? Da ne spominjemo njihove razredničke obaveze i kontakt s roditeljima. A još ako imaju i svoju djecu kada dođu kući… Za taj posao potrebno je zaposliti još radnika.

– Smatram da je cjelodnevna nastava preveliko opterećenje i učenicima i nastavnicima. Roditelji će jedva viđati svoju djecu, jer će djeca cijele dane provoditi s učiteljima i nastavnicima. Nisu mi jasni ni svi predloženi programi, i kako to sve uklopiti u satnicu i prostor škole. Mislim da će sve manje ljudi upisivati pedagoške fakultete jer prema ovome, malo će vremena provoditi s vlastitom djecom, a više s tuđom. Jednostavno, NE podržavam takav oblik nastave. Učiteljica razredne nastave

– Predlažemo da uvođenjem ovoga modela svaki razredni odjel ima dva učitelja jer će se jedino tada moći postići sve što je navedeno kao cilj. Očekuje li se od učitelja da pored novo određenog vremena provedenog u neposrednom radu s djecom, dodatni posao i pripremanje za nastavu odrađuju kod kuće? Što bi u navedenim smjernicama rada uvođenjem cjelodnevne nastave trebalo motivirati učitelje na kvalitetan rad u zadanim okvirima? Nedorečeni pristup u kojemu će se važne sastavnice obrazovanja djece i rada učitelja dogovarati i rješavati u hodu lako će dovesti do smanjenja kvalitete rada. Predviđeni obujam posla, budući da je riječ o radu s najosjetljivijom skupinom, a to su djeca, uvećan je u mjeri u kojoj će ga učitelji moći obavljati samo površno i preopterećeno, nastojeći postići tražene ishode… Kako će se reforma odraziti na enorman broj učitelja razredne nastave i učitelja u produženom boravku koji će ili strahovati za svoja radna mjesta ili ih biti prisiljeni napustiti? Dosadašnjim radom u obrazovnom sustavu nitko od njih to nije zaslužio. Govorimo o živim bićima, o posljedicama na njihovo psihološko stanje, o nečijim majkama i očevima koja ovise i čija djeca ovise o ovim radnim mjestima, naposljetku o ljudima koji su mahom mukotrpno i financijski izazovno pošteno završili svoje fakultete ne sluteći da će preko noći biti u ovako nezahvalnoj i stresnoj situaciji? Zašto iza prijedloga ovakve reforme ne stoje ljudi s dugogodišnjim iskustvom u neposrednom radu s djecom osnovnoškolskog uzrasta, razredne nastave? Nužno je uključiti ljude iz prakse i čuti njihov glas. Učiteljica razredne nastave

– Poštovani, koliko i za koga prisilno nametnut i nedorečen program cjelodnevne nastave stvoren od nekompetentnih sudionika koji se nisu niti potrudili uvidjeti uvjete svakodnevnog praktičnog rada u školama može biti uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav! Je li to uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav za učenike koji bi osmosatno vrijeme morati provesti u neadekvatnim školskim prostorijama sa novim nepotrebno nametnutim predmetima bez slobodnog vremena za igru, druženje, izvanškolske aktivnosti? Ili je uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv za učitelja koji će nakon osam sati neposrednog rada sa učenicima morati obavljati sve opsežnije poslove razrednika? Osim parole kojom je najavljena cjelodnevna nastava u svrhu postizanja izričito političkih ciljeva, u praktičnim uvjetima školskog sustava predložen program je neizvediv i neizdrživ za sve njegove sudionike kojima nije dano pravo odlučivanja o njegovim smjernicama i provedbi. Otpor većine učitelja za provedbu najavljenog programa ne rezultira strahom od predstojećih promjena školskog sustava što je jedan od izgovora Ministarstva kako ne bi uvažili mišljenja učitelja, već strah od dodatnog opterećenja učenika i učitelja budući da provedba najavljenog programa narušava i zdravstveno i psihičko stanje svih sudionika koji ovu reformu provode.

– Poštovani, u Zakonu izrijekom piše tko se sve mora upoznati s uvođenjem eksperimenata u škole. Stoga lijepo molim da Vi poštujete zakone jedine nam države Hrvatske i da ne zaobiđete roditelje, učitelje i sve dionike u sustavu. Ovako predloženi dokument je pun nedorečenosti, usudit ću se reći površan, brojne škole ne mogu ispoštovati ni 10 dio traženoga, a da Vi eksperimentirate na učiteljima i tuđoj djeci je ravno zločinu. Nadam se da će biti razboritosti te da nećete dozvoliti upropaštavanje naše djece, njihovih obitelji i nas učitelja.

– Što je sa stručnim usavršavanjem učitelja koje nigdje nije precizno definirano osim cifre koja je ogromna, a za koju mi se čini da će otići u vjetar i kojom će se više okoristiti organizatori i provoditelji nego samo korisnici. Služe li ta usavršavanja poboljšanju mentalnog zdravlja učitelja koji su opterećeni, koje se ne pita za savjet i koji su marginalizirani i umanjivani od strane države?

– Poštovani, teško je sakriti ogorčenost učitelja obzirom da mi u školi iz medija saznajemo o reformi, stoga nije čudno da se često komentira parcijalno ne raspolažući pravim informacijama. Učitelji trebaju biti u potpunosti informirani, a mi imamo samo hrpu upitnika iznad glave. Istina je da ovakav sustav nije zadovoljavajući, niti za učenike niti za roditelje, ali isto tako u reforme se treba krenuti uvažavajući dionike sustava i pozitivne primjere dobre prakse cjelodnevne nastave u Hrvatskoj, a takvih primjera ima. Prvo se treba riješiti pitanje infrastrukture, kažu da 2/3 škola radi u dvije smjene što znači da prvo u školama treba stvoriti uvjete za duži boravak u školi. Nekom to zvuči banalno, ali ja konkretno radim u maloj seoskoj školi koja radi u jednoj smjeni, a u isto vrijeme učitelji nemaju gdje niti sjediti kad nas je više u školi. Nemamo dovoljno učionica, a kamoli da imamo prostor za druge aktivnosti i pripremu učitelja za nastavu. Teško je to objasniti nekom tko ne radi u školi. To nije posao od 7 – 15, bar ne u sadašnjim uvjetima. Govori se o povećanju norme? Tko će je moći zadovoljiti? Ja predajem HJ i nisam sigurna što će biti s mojoj normom iako se povećava broj sati. Ogromno je nepovjerenje prema rješenjima Ministarstva, naučili smo da se na mala vrata guraju rješenja koja su obično na našu štetu. Stručnog kadra je i sada sve manje, radna mjesta se popunjavaju nekvalificiranim ljudima, a bit će sve gore.

– Poštovani, kao nastavnica sa 20-godišnjim iskustvom rada u nastavi i kao majka ne podržavam ovako zamišljenu reformu našeg školstva. Kao prvo, nastavni proces je živi proces. To je odgojno-obrazovni rad u prosjeku sa po 25 učenika po odjeljenju. Učenike treba motivirati, angažirati za rad, treba ih sustavno pratiti tijekom cijele školske godine. Za to učitelj/nastavnik, bez obzira na veće ili manje radno iskustvo treba itekako dobru pripremu. Prema Vašem planu i prijedlogu pauze bi se koristile za pripremanje narednog sata ili narednih sati. To zvuči neozbiljno i neprofesionalno, jer, mi nastavnici smo i ljudska bića, znate, trebamo i mi odmor, pogotovo što po Vašem prijedlogu naš odmor u cjelokupnom radnom danu uopće nije predviđen. Kako može ikom pasti na pamet da će prosvjetari imati mentalne i fizičke snage da obrazovni proces vode uspješno… Vrlo je izgledno da sve ovo što namjeravate nametnuti i provesti vodi degradaciji hrvatskog obrazovnog sustava. Država mora osigurati priliku da se cjelodnevna nastava omogući u svim gradovima, ali da ona bude isključivo na izbor roditelja te da u njemu radi još ljudi, dakle, sustav mora zaposliti dodatne prosvjetne djelatnike. Otkad radim, svaki ministar je uvodio svoju reformu, a nijedna nije istinski zaživjela niti opstala. Baš se pitam zašto!

Ulaganje u infrastrukturu, a ne u ljude

Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH u svojem dokumentu o eksperimentalnom programu navodi kako je za novi okvir i model rada osnovnih škola kao cjelodnevnih škola osiguran iznos veći od 1,2 milijarde eura. Tako navode da će iz Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. biti osigurano 862,6 milijuna eura koje će se preko javnih poziva raspodijeliti školama koje rade u više smjena kako bi mogle izgraditi novu školu ili dograditi postojeću, a sve u cilju osiguranja povećanja obuhvata jednom smjenom na 100 posto škola. Dodatna 143 milijuna eura predviđena su iz Programa konkurentnost i kohezija kako bi se jednosmjenske škole prilagodile cjelodnevnoj nastavi osiguravanjem adekvatnih kuhinja, blagovaonica i opremljenosti. Iz Europskoga socijalnoga fonda predviđeno je 108 milijuna eura (44 milijuna eura za stručna usavršavanja odgojno-obrazovnih djelatnika, 60 milijuna eura podrške školama za realizaciju izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti i 4 milijuna eura za praćenje i unaprjeđenje modela provedbe cjelodnevne škole). Iz zajma Međunarodne banke za obnovu i razvoj predviđeno je 25 milijuna eura za poboljšanje okružja za učenje u odabranim školama prema sustavu cjelodnevne škole te jačanje kapacitete MZO-a za širenje sustava cjelodnevne škole i provedbu sektorskih reformi. Kao posljednju, petu točku u izračunu troškova cjelodnevne škole, MZO navodi da je sagledano i povećanje plaća učitelja u okviru eksperimentalnoga programa te se ono po svim osnovama može kretati do najviše 25 posto iznosa u odnosu na redovitu plaću, a za tu je stavku iz državnoga proračuna u sljedeće četiri godine osigurano 36,8 milijuna eura.

Kao što je iz navedenih iznosa i njihove predviđene raspodjele vidljivo, a netko je to dobro primijetio i u javnoj raspravi, miješaju se troškovi pripreme uvođenja cjelodnevne škole, troškovi provedbe eksperimentalnoga programa i troškovi budućega uvođenja cjelodnevne škole u sve osnovne škole u RH, pa je teško shvatiti koliko je točno novca predviđeno za eksperimentalnu provedbu. No itekako je vidljivo koji su omjeri iznosa predviđenih za infrastrukturu, a koji za ljude.

Da je doista naglasak na infrastrukturnim poboljšanjima i da se time želi privući škole na sudjelovanje, svjedoči i to što je MZO istoga dana kada je u javno savjetovanje uputio eksperimentalni program cjelodnevne škole raspisao javni poziv osnovnim školama za podnošenje prijava za sudjelovanje u tom programu u kojem im je navedeno kako će u prosjeku moći dobiti 300.000 eura po školi za infrastrukturna ulaganja i organizacijske prilagodbe (jedini konkretno naveden iznos, dobar mamac školama). Prijavilo se 68 osnovnih škola sa svojim područnim školama (ukupno 183 školske jedinice), a broj učenika u tim školama kreće se između 481 i 1.

Za prijavu se tražila suglasnost osnivača škole i školskoga odbora pa nikad ne ćemo doznati koliko je učitelja i roditelja bilo suglasno s tom odlukom.

Znamo da velika većina onih koji su sudjelovali u javnom savjetovanju nije uopće suglasna s eksperimentalnim programom cjelodnevne škole, nisu suglasni ni roditelji koji su sudjelovali u javnoj raspravi, no očito je to savjetovanje bilo samo formalnost jer bi se inače pričekao njegov ishod pa tek onda raspisao javni poziv osnovnim školama za sudjelovanje u programu.

Mirna Horvat