Domovina Urednistvo
Nedavni napad terorističke palestinske organizacije Hamas na nedužno izraelsko stanovništvo u okolici Gaze zgrozio je cijeli svijet. Kao što je jednom starorimski senator Kato Stariji (234. – 149. pr. Kr.) u svakom svom govoru nagovještavao pad Kartage, suparnika Rimskog carstva, tako i Izrael da bi opstao treba nagovjestiti, uništiti terorističku organizaciju Hamas.
Teroristički napad kao oružje treba osuditi iako je ono često posljedica nesređene političke situacije na terenu, otvorene rane koja se pustila da se zagnoji.
Iako je sada javno mijenje na strani Izraela u vidu nanešenih žrtava od strane Hamasa to će se preko noći preokrenut kad jednom započne izraelska protu-ofenziva kad i Palestinci postanu, kao što su već i sada prilikom sadašnjeg bezprestanog bombardiranja izraelskog zrakoplovstva, žrtve.
Otvoreni rat, izraelska ofenziva, samo će povečati kvocijent palestinske žrtve. Nažalost palestinske mase postat će kolateralne žrtve ovog rata. Hamasu to ide u korist znajući da će u tom slučaju javno mijenje biti na njihovoj strani.
S druge strane Izrael treba jednom za uvijek riješiti pitanje Hamasa, ono, kao teroristička organizacija, nema mjesta u riješenju palestinske krize jer po svom statutu ono nemože naći pogodno riješenje s Izraelom jer negira njegovo pravo na postojanje. To je u sadašnjom geopolitičkom stanju neostvarljiv cilj kojeg bi Hamas želio promjenit ali za to nema kapaciteta osim u jednom širem regionalnom kontekstu.
Dok s druge strane palestinski teritorij West Bank ima tu mogućnost. Tamosnja palestinska strana Fatah voljna je prihvatit opstanak Izraela dok za uzvrat traži svoj vlastiti teritorij. Sporna je uloga glavnog grada Jeruzalema, kojeg obe strane svojataju kao i nasilno izgrađena nova naselja od strane Izraela.
Pokojni palestinski vođa Yasa Arafat imao je jedinstvenu priliku da potpiše dogovor na Camp David Sumitu 2000. sa tadašnjim izraelskim premijerom Ehud Barakom u prisustvu američkog predsjednika Clintona ali je u zadnji čas odustao i s time prepustio ekstremnim elementima kao što je Hamas da preuzmu inicijativu i ostave po strani Fatah kao vodeću palestinsku organizaciju sa katastrofalnim posljedicama koja danas vidimo.
Palestinsko pitanje više nije samo pitanje Palestine nego i cijelog Bliskog Istoka, uključujući Iran koji danas u pozadini dirigira sa Hamasom. A cilj Irana je istovjetan sa Hamasom, umjesto dogovora uništenje Izraela.
Pitanje Palestine opčenito govoreći slično je pitanju Kosova gdje se je masovnim porastom u broju stanovništva promjenio demografski položaj. U slučaju Kosova radi se o normalnom rastu broja Albanaca dok u bivšoj Palestini, danas uglavnom državi Izrael, forsiranim naseljavanjem Židova iz ratom porušene Europe došlo je do promjene u ekvilibrijumu.
Pozivajuće se na povijesne činjenice ne vrijedi u vidu današnje situacije na terenu. Stari pravoslavni samostani, koji su tek kasnije postali srpki kad je došlo do uspostave srpske države, nemogu jednostavno prešutit činjenicu da su danas na Kosovu Albanci većina i kao većinski narod diktiraju situacijom.
Tako isto u bivšoj Palestini, sada Izraelu, Židovi su brojčano većina i ne samo to nego su ekonomski i tehnički znantno napredniji, jedna oaza u moru arapskog svijeta koji se tako rekuć nije ništa promijenio od onog famoznog opisa, orijentalizma 19. stoljeća, o kojem je svojevremeno pisao arapski Palestinac Edward Said.
Iako se Židovi pozivaju na od Boga obećanu zemlju da bi opravdali svoju otimačinu ono samo po sebi nebi bilo dovoljno da zavladaju Palestinom. Ta se otimačina, bilo legalnim bilo nelegalnim putem, postepeno nastvalja dan danas, što nije nikakva tajna nego javno naglašeni cilj izraelskih kolona, naseljenika.
Palestincima (Arabima) ne ostaje drugo nego naći kompromis s židovskim narodom da bi zajedno živjeli na naznaćenom teritoriju, bilo u jednoj ili dvije posebne države. Teroristički muslimanski džihad stoji na tom putu, zato Hamas treba uništiti. Jedina opasnost u toj soluciji su, već spomenute, kolateralne žrtve i mogućnost da se konflikt proširi i na susjedne zemlje eventualno i na Iran koji ustvari preko Hamasa u Gazi i Hezbollah u Lebanonu vodi proxi rat s Izraelom.
Džihad, kao oružana borba protiv nevjernika, jest specifičan islamskoj religiji i kao takav prihvatljiv širem muslimaskom svijetu. Isto tako u krščanskom svijetu postoji tendencija da se sve Muslimane neovisno o državnosti stavi u jednu košaru. S time se riješenje specifičnog lokalnog pitanja otežava davajući mu širu, vjersku karakteristiku, iako je ovdje vjera sekundarne važnosti.
U ovom konfliktu Hrvatska je osudila teroristički napad Hamasa na nevine žrtve, za vidjeti je dali će isto tako zauzesti kritični stav vis a vis Izraelu kad nezaobilazno dođe do pogoršanja situacije na terenu i počme rasti broj isto tako nevinih žrtava kod Palestinaca kao posljedica bombardiranja i eventualne izraelske invazije.
U svakom slučaju Hrvatska mora biti oprezna u svojoj kritici kao i podršci jer palestinsko pitanje je vrlo složeno. Za nastalu situaciju odgovorne su obe strane a konačno riješenje moguće je ostvarit samo obostranim naporima jednom kad proljevanju krvi dođe kraj i kad obe strane ponovno sjednu za pregovarački stol kao što su to u više navrata učinili u prošlosti.
Koja je ta strana s kojom će Izraelci pregovarat, sa Fatahom da, sa Hamason sigurno ne, i to je još jedna strana ovog sukoba.
Važno je da u ovom okršaju sa terorizmom, kao što je to ranije bilo sa Isisom u Iraku i Siriji te Al- Quaedom na globalnom planu, kompletno se ne uruši postojeća infrastruktura i dobra volja za gradnju budućih odnosa neovisno od sadašnjih stradanja. To je uvijek teško ostvarit, tu ravnotežu, u gubitku ljudskih života, jer bez njih ostaje samo pustinja na kojoj se nema što graditi.
Izreku Kartagu treba razorit ne treba uzest literalno jer znamo da poslje njenog razaranja ništa nije ostalo. Kako razorit Hamas a očuvat zajednicu iz koje je proizišao biti će najveći ispit izraelske ofenzive, kao i cijele svjetske zajednice u čijem je interesu konačni mir na Bliskom istoku.
Stjepan Asić
