Domovina Urednistvo
Piše: Petar Mamić
Telefonski poziv neki dan u redakciju našeg lista kojom je gospodin Josip Ljeljak tražio kontakt gospodina Drvenkara da mu pošalje novčanu donaciju – u vezi teksta o izgradnje svetišta Gospe Paulovačke otkrio je našem novinaru dvojicu umirovljenika braću Antu i Josipa Ljeljaka, rodom iz Žutnice krajKrapine koji iza kuće u sydneyjskom predgrađu Bankstown smještenoj na više nego prometnom Hume Hwy pripremaju i imaju višemetarsku lansirnu rampu za raketu visine od nekoliko metara koja je sposobna ne samo odletiti u svemir nego ponesti i satelit.
U subotu 19. rujna 2015. naš novinar je proveo par sati u razgovoru sa umirovljenicima koji se nikada nisu ženili, Antom Leljakom (rodjen 27.5.1945. ) umirovljenim inžinjerom mehanike te njegovim dvije godine mladjim bratom Josipom, strojarskim tehničarom. Dvojica braće koji su već godinama u mirovini, poput kakvih predanih redovnika sve dane koriste za izgradnju rakete za koju imaju sve dijelove, motor i ostalo većinu kojih dijelova su sami i napravili.
Došavši prije skoro četrdeset godina iz rodne Krapine u Hrvatskom zagorju potaknuti željom i ljubavlju starijeg brata Ante i prvom raketom ispaljenom davnih godina u Hrvatskoj ova dva brata, ljubitelja i dobra poznavatelja svemirskih prostranstava a ponajviše raketne tehnologije pripremaju za let svoju višemetarsku raketu veličinom i tehnologijom sličnoj onoj njemčkoj V2 njemačkog inženjera Brauna začetnika raketne tehnologije koju će bude li sve u redu ispaliti u glavnom australskom raketnom centru u Woomeri koji je zapravo najveći i uvjetima najbolji prostor za ispaljivanje raketa u cijelom svijetu.
“Šest dana tjedno provodimo u radnim kombinezonima od jutra do mraka sastavljajući i testirajući dijelove i komponente naše rakete, nemamo vremena ni za kuhanje, te uglavnom jedemo hranu iz konzervi, jedino nedjeljom ne radimo, Antun redovito kroz svih ovih četrdeset godina ide u našu crkvu Svetog Antuna u Summer Hillu gdje pjeva u zboru(u ovih četrdeset godina možda sam od mise izostao svega par puta kaže Antun) a brat Josip ipak više voli otići u australsku crkvu nedaleko njihove kuće, jer braća nisu nikada imali a niti danas imaju automobil.
Nedjeljom skuhaju ručak, tjelesno se i duhovno okrjepe, no ni nedjelja ne prodje bez gledanja nacrta, razgovora i priče a o čemu nego o raketama. “U ovaj projekat smo dosada potrošili stotine tisuća dolara svoga jasno osobnog novca iako smo imali ponude i višemilijunske dolarske cifre na raspolaganju australske vlade, no ustrajni smo i neovisni o ikome razvijajući svoj originalni nacrt rakete koja će ako Bog da sljedeće godine poletiti u svemir, a nakon ove prve u planu imamo i druge projekte raketa završava svoju priču inžinjer Ante Leljak. Sretno vam bilo dragi zagorski raketaši!
