B. Stanić: Riječki slučajevi – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Mnogo toga nije pošlo po dobru u vezi s posljednjim događanjima u Riječkoj nadbiskupiji povezanim s optužbama pojedinih svećenika za spolno zlostavljanje maloljetnih i punoljetnih osoba, a sudeći po sadržaju objavljenih optužaba i poduzetih (crkvenih) istraga, riječ je o novijem slučaju s djelima homoseksualne naravi te o zastrašujućem otkriću da su u jednom slučaju žrtve bili dječaci u dobi između šest i trinaest godina, za što je već nastupila sudska zastara. I baš kako je to uvijek na djelu kad je riječ o zlu, nered se širi na mnoge strane, što žrtvama na nov način produbljuje patnje.

Sada je manje važno je li do otkrića i aktualizacije teme spolnih zlostavljanja došlo preko medija ili samoinicijativno iz Riječke nadbiskupije te s kojim motivacijama – jer žrtve su žrtve bez obzira na razglašivanje ili zataškavanje. Sigurno je da će, kad je riječ o spolnim zloporabama u Crkvi u Hrvatskoj i svijetu, kriza trajati sve dok diše posljednja žrtva čija je patnja skrivena i potisnuta.

Pod tim vidom žalosno je bilo promatrati kako se ponekad više pozivalo na lov i progon potencijalnih počinitelja zlodjela umjesto da se daleko više fokusira na žrtve. To se ne radi tek tako da se stalno riječju spominju žrtve, nego da žrtve osjete u Crkvi povjerenje i sigurnost. No u komuniciranju s javnošću o toj temi nije uvijek dominirala slika Crkve povjerenja, nego najčešće usamljena osoba riječkoga nadbiskupa koji je posljednjih dana u očima javnosti preuzimao ulogu i tužitelja, i žrtve, i okrivljenika, i odvjetnika, i glasnogovornika. Bez obzira na njegove više puta ponavljane isprike, žaljenja i pokazane emocije, mogao se, zahvaljujući nesnalaženjima, donekle čak steći dojam o tzv. pranju od odgovornosti umjesto da prevlada osjećaj da je riječ o pastiru koji je otac svima, posebno žrtvama. Bilo je u komuniciranju svega, od objavljivanja izvještaja na temelju kojega se među devetoricom svećenika lako moglo doći do identiteta osumnjičenika pa do toga da su se na istom popisu našli i slučajevi svećenika osumnjičenika za spolno zlostavljanje maloljetnika, i optuženi za homoseksualna uznemiravanja punoljetnih osoba, i prijavljeni za priležništvo, pa čak i optuženici za financijske propuste. U govorima i pisanim objavama stvoren je, nadalje, kaos i u pojmovima – jer malo žrtvama znači navođenje crkvenih institucija poput dikasterija, nuncijatura, biskupske konferencije, različitih povjerenstava ili civilnih državnih ustanova, državnih i županijskih odvjetništava… U bujici navedenih datuma, otvaranja i zatvaranja istraga, inicijala, okolnosti, mjesta, ustanova… koji su ponekad bez jasne logike navedeni u izvještajima, intervjuima i priopćenjima… unatoč želji da se poveća transparentnost, vjerojatno nije baš ojačalo povjerenje žrtava u Crkvu, to jest da mogu nekomu iskreno povjeriti svoja žalosna iskustva. Takav način komuniciranja, nejasni kriteriji, znakovi manjka crkvenoga zajedništva, zasigurno su mogli pogoditi i brojne vjernike te i među Bogu posvećenim osobama izazvati različita propitivanja o njihovoj prihvaćenosti među ljudima.

Stanje je takvo da vapi za redom, za ozdravljenjem. Do njega se dolazi zajedno preko istine i ljubavi. Do ozdravljenja može doći ako svima u središtu budu žrtve, bez obzira na to kojemu staležu pripadale – jer Krist je uvijek utisnut u ljudsku patnju kao supatnik i uvijek je na strani žrtava. U žrtvama je istina, preko njih će se doći i do istine koja boli, ali i oslobađa.

Branimir Stanić
Glas Koncila