Domovina uredništvo
U subotu, 11. rujna u Zrinu je obilježena 78. obljetnica genocidnog stradanja stanovnika Zrina. Tek od 1996. godine preostali Zrinjani i njihovi potomci jednom godišnje organizirano dolaze oplakati taj gnjusni zločin nad njihovim predcima. Tada se prisjećaju krvavih događaja na blagdan Male Gospe 9. i 10. rujna 1943. godine kad su partizani i srbočetnici u genocidnom pohodu pobili više od trećine Hrvata Zrina, zapalili cijelo naselje i župnu crkvu Našašća Svetoga Križa.
Do kraja Drugog svjetskog rata istrijebili su sve preostale muškarce, i stare i mlade, preživjelo ih je svega njih 16 starijih od 18 godina. Zrin je u vremenu drugog svjetskog rata bio jako gospodarsko mjesto i brojio je preko osam stotina žitelja. Sudskom presudom komunističkog suda, preživjelim Zrinjanima su oteli svu zemlju i ostatke kuća i okućnice, te zabranili povratak u Zrin. Preživjele žene i djecu komunističke su vlasti raselili u Slavoniju poslije rata. Na ostatke ostataka njihove imovine naseljeni su Srbi, susjedi iz okolnih sela. Ova nepravda nije ispravljena ni do danas.
Kao i svake godine okupljanje hodočasnika započinje molitvom pred križem na ravnici podno starog grada. Potom je uslijedio mimohod kroz mjesto do spomen-crkve Našašća sv. Križa. Ove godine misno slavlje je predvodio porečko-pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom i domaćim biskupom Vladom Košićem, te generalnim vikarom i ravnateljem Zaklade za Zrin mons. Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom vlč. Stjepanom Filipcem i većim brojem okupljenih svećenika.
Domaći biskup Vlado Košić na početku se obratio svim okupljenima, s naglaskom nekolicini još preživjelih Zrinjana i potomcima prognanih Zrinjana, rekavši kako se ovdje ne okupljamo pjevati i slaviti, već prisjetiti se i oplakivati ubijene žrtve. Također na početku svoje propovijedi i biskup Ivan Milovan rekao je da Bogu uzdižemo molitve za sve žrtve koje su prije 78 godina podnijeli hrabri Zrinjani, „koji su ovdje izgubili i živote i sve ono što su imali: svoje domove, svoju crkvu, svoju zemlju, svoju povijest i sve ono što im do dana današnjega nije vraćeno“.
„No kada bi netko želio patnju koju je proživio Zrin 1943. opravdati nekom katastrofom koja se najedanput dogodila, koja bi bila plod afekta ili kakve izvanredne situacije, silno bi pogriješio. Mržnja prema Zrinjanima samo zato što se nisu željeli uključiti u poslušnike komunističke ideologije rasplamsavala se i danima prije tragičnih događanja oko svetkovine Male Gospe. Zločin koji je ovdje počinjen bio je planiran, s predumišljajem, a onaj sloj duše u kojoj prebiva osjećaj za pravednost i danas jeca jer dosad za taj zločin nitko nije odgovarao. Štoviše, i danas se s nekih mjesta nastoji ubiti sjećanje na stravični pokolj i progonstvo. No zaborava nema“, ustvrdio je biskup.
U nastavku pročitao je potresno svjedočanstvo unuka Andrije Mažića, o svom djedu Andri, objavljeno u Glasu Koncila prije više godina. Naime, Zrin je do ožujka 1943. prije svog potpunog razaranja, bio napadnut čak 36 puta, a do tada na poljima oko Zrina bilo je zarobljeno čak 46 Zrinjana, od kojih se većina nije vratila svojoj kući. Od početka Drugog svjetskog rata, Zrin se nalazi u neprijateljskom okruženju. Ipak se mora živjeti, obrađuju se polja i odlazi u šume po ogrjev. No mnogi se muževi nikada više nisu vratili svojim obiteljima, i prije fatalnog 9. rujna 1943. kad je Zrin zbrisan s lica zemlje. Poput također ubijenog Andra Mažića.
Dokument zapisnika pisanog u Predsjedništvu vlade NDH u Uredu ministra uručbe Janka Tortića prilikom dolaska izaslanstva predstavnika Zrina u Zagreb 30. ožujka 1943., opisuje događaje koji ukazuje da Zrinjani nisu došli u Zagreb tražiti oružje. Posebno je uočljiva zamolba za potrebom cipela(!), kako bi mještani mogli nastaviti obrađivati svoja polja. Svakom razumnom čovjeku jasno je da se u stvari radi o miroljubivim stanovnicima Zrina koji traže zaštitu i pomoć da bi u ratnim okolnostima mogli obrađivati svoju zemlju i prehraniti svoje obitelji. A očuvano pismo djeda Andre Mažića, koje je pisao svom rođaku u ožujku 1943., također spominje cipele, čime se potvrđuje vjerodostojnost okolnosti u tom ratnom vremenu u Zrinu.
Prošlo je već 78. godina od genocidnih zločinačkih događaja u Zrinu i čak 30 godina od uspostave nove Hrvatske države, ali ništa se značajno u ime pravde nije promijenilo. U Zrinu su u posljednjih nekoliko godina jedino nešto promijenili Crkva i poduzetni pojedinci. Sisačka biskupija je uspjela uz veliku muku dobiti povrat dijela svog zemljišta te o svom trošku izgraditi spomen-crkvu i tako ponovno materijalno uspostaviti župu Našašća Svetoga Križa, gdje se vjernici mogu okupljati, pronalaziti utjehu i nadu u bolju budućnost. Od pojedinaca pozornost se osvrće na one koji su otkupili okućnice na kojima su podigli ili obnovili kuće. Među njima se od nedavno ističe Branka Ćubelić, porijeklom Zrinjanka iz obitelji Dembić, a od 2014. godine povratnica iz Australije. Kao uspješna poduzetnica, zaslužna je za pokretanje kulturne, gospodarske i turističke inicijative za obnovu mjesta Zrin. Započela je otkupljivati vlastitu djedovinu, kao najjednostavniji način suprotstavljanja opstrukciji povratka u mjesto nakon toliko desetljeća. I tako je gđa Ćubelić, uz manje riječi, a puno više djela, pokazala svoje domoljublje i rodoljublje.
Povratnica Branka Ćubelić sudjelovala je uz Izaslanstvo Hrvatskog kraljevskog vijeća 11. rujna 2021. u obilježavanju 78. godišnjice stradanja stanovnika i mjesta Zrin. Na njezinu inicijativu, po prvi puta nakon više stoljeća zavihorila je Zrinom zastava s grbom i bojama plemića Zrinskih, koju je za te potrebe izradio heraldičar mr. Ante Brešić pl. Mikulić. Uz nju su vihorile ostale hrvatske državne, povijesne, narodne zastave, kao i udruga hrvatskih branitelja. Branka Ćubelić, kao ponosna potomkinja Zrina, čija je obitelj na vlastitoj koži osjetila tešku sudbinu progonstva u Drenje i iseljeništva u Australiju, izjavila je: „Ovakav događaj obilježava godišnjicu smrti moje obitelji i 291 Zrinjana koji su bili pobijeni samo zato sto su bili Hrvati i nisu htjeli biti komunisti. Na ovaj dan mi molimo za njihove duše i dajemo počast tim žrtvama koje su partizani pobili. Zrin je plemenito mjesto koje ima posebno značenje u hrvatskoj povijesti. Tu je oltar obrane domovine, tu je rođen ban Nikola Šubić Zrinski koji je branio Europu od Osmanlija. Osobno kupujem nazad moju djedovinu sa nadom da obnovim mjesto i pokrenem elitni turizam u Zrinu, da se ne zaboravi na naše plemstvo i plemenite Zrinjane”. U povjerenju smo doznali, gđa Ćubelić, hrabra i poduzetna žena, svojom će novom osobnom iskaznicom biti prva Zrinjanka koja se službeno i zakonski vraća na adresu svojih predaka. Nakon završetka komemoracije u Zrinu, izaslanstvo HKRV-a i gospođa Ćubelić ugostili su uzvanike i goste, na netom otkupljenim okućnicama koje su uređene u skladnom domaćem stilu na otvorenom prostoru. Stare okućnice i gospodarske zgrade pripremljene su za ugodno druženje poslije svete mise i ručak na otvorenom.
No, nema učinka pravne države u Zrinu. Može li se na tom političkom polju išta promijeniti? Za to su potrebni vitalni i aktivni domoljubni političari. U mimohodu sjećanja i na svetoj misi, ove godine u Zrinu bio je i novi župan Sisačko-moslavačke županije Ivan Celjak. On je mlađi domaći političar, rođen u Sisku, diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, izravno je bio izabran u Hrvatski sabor 2020. godine zahvaljujući velikom broju preferencijalnih glasova. Kao saborski zastupnik, diplomirani pravnik Ivan Celjak, bio je izabran u četiri saborska tijela i to u Odbor za Ustav, Odbor za zakonodavstvo i Odbor za pravosuđe. To mu daje osnovu poznavanja rješavanja društvenih problema i nepravdi. Ivan Celjak postao je Sisačko-moslavački župan krajem svibnja ove godine, nakon što mu je 72 % žitelja Sisačko-moslavačke županije iskazalo svoje povjerenje. Po svemu sudeći vitalan mlađi dužnosnik, koji uživa veliko povjerenje svojih žitelja. Može li župan Celjak nešto značajno učiniti za vrijednu hrvatsku baštinu Zrin i Gvozdansko, te barem malo ublažiti nepravde stare 78 godina i neispravljene u posljednjih 30 godina, pokazati će skora budućnost.
U mimohodu sjećanja i na svetoj misi, bila je i Marijana Petir, zastupnica u Hrvatskom saboru koja je ovog proljeća uputila nekoliko pitanja predsjedniku Sabora i Vlade u svezi nepravdi i nepravilnosti u Zrinu. Dobila je nemušt odgovor od predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića iz kojeg je vidljivo da se problem Zrina dobro poznaje, ali izostaje volja za konkretno poduzimanje. U pismu se navodi sila paragrafa, ali sve bez opisa konkretnih poduzimanja i rezultata.
Prije svega, na vidjelo izlazi neučinkovitost da se komunistička montirana presuda iz 1946. godine o Zrinjanima kao ratnim zločincima zakonski poništi i stavi izvan snage. Upućuje se na Zakon o povratu imovine (ponuđeno desetak paragrafa), koji služe kao paravan neučinkovitosti pravne države, sučelice posljedica genocidnog komunističkog zločina, zaposjedanja i otimačine imovine. Ujedno, na pitanja vezana uz povijesni i kulturni značaj Zrina, odgovara se usmjeravanjem na ministricu kulture dr. Ninu Obuljen Koržinek. Nažalost, Ministarstvo kulture tamo godinama ništa nije efikasno učinilo, a vjerojatno ministrica nikada Zrin nije ni posjetila. A kamo li da bi bila ostvarena stručna kulturno-povijesna studija koja bi odredila kako bi se Zrin trebao temeljito arheološki istražiti, te potom stručno obnoviti i zaštiti kao spomenik kulture nulte kategorije. Naime, i Crkva Sv. Margarete i sama utvrda – stolni grad Zrin, već više od desetak godina nisu doživjeli značajan pomak u restauratorskom smislu. Čak ne postoji više ni radna ploča koja je ukazivala na broj rješenja za radove, investitora i izvođače. Sve u svemu, pitanja zastupnice Marijane Petir u Hrvatskom saboru posve su na mjestu, a odgovor je magla i zamagljivanje konkretnih poduzimanja Hrvatske (pravne) države. Sveukupno, u 30 godina uspostave Hrvatske države, Zrin i dalje ostaje velika komunistička mrlja na savjesti svih državnih vlasti, jer se ništa konkretno nije poduzelo kako bi Zrin u povijesnom, kulturološkom i slobodarskom smislu dobio svoje zasluženo mjesto i pozornost u cjelokupnoj političkoj i društvenoj hrvatskoj javnosti.
