Domovina Urednistvo
“Bila mi je čast tri godine biti predsjednik Hrvatskog kluba O’Connor u Canberri , ali došlo je vrijeme da taj posao prepustim nekome drugom, tako da sam prošlu nedjelju 12. lipnja na našem godišnjem sastanku dao ostavku. Klub je u puno boljem stanju što se tiče posjete i novčano, nego kad sam ja preuzeo ulogu predsjednika. Na to sam ponosan, i znam da je hrvatska zajednica u Canberri više nego zadovoljna sa mojim vođenjem ovoga Hrvatskog kluba, pošto pozitivne poruke pristižu svaki dan i zato sam im zahvalan. Dao sam sve od sebe, i zato se vide rezultati. Razlog mojoj ostavci je …nemam više vremena, jer moram početi misliti na sebe. Hvala hrvatskoj zajednici Canberra, što su me zadnje tri godine birali za predsjednika i dali mi povjerenje da vodim ovaj legendarni klub… Croatian Club O’Connor ! Puno vam hvala!”
Ovo je objava koju sam neki dan pročitao na fejs profilu gospodina Antuna Tony Sepa još jednoga iz starije generacije hrvatskih domoljuba koji širom Australije vodstva klubova prepuštaju u ruke novoj mlađoj generaciji hrvatske zajednice koji su uglavnom rođeni i odrasli u Australiji.
Gospodina Sepa sam vidio prilikom velikog okupljanja hrvatske zajednice u svibnju ove godine u Canberri a koja je zapravo njegov projekat o kojem smo pisali https://domovina.info/index.php/2022/05/30/evropski-multikulturalni-festival-u-canberri/ a vidjeli smo se također i u hrvatskom klubu “Bosna” u Sydneyu nedavno kada je s nama podijelio svoju ideju u vezi toga kluba o čemu smo isto pisali https://domovina.info/index.php/2022/06/09/woodstock-u-hrvatskom-klubu-bosna/
Dugogodišnji njegov rad u zajednici te uspješno vođenje kluba kroz ove tri godine sve je to bio povod za razgovor s gospodinom Sepom u kojem nam je rekao nešto i o svojoj obiteljskoj povijesti.
Antun Tony Sep – Rodjen sam u istočnoj Slavoniji 1953. selu Vrbanja tridesetak kilometara udaljenog od Vukovara. Majka mi je bila rodom iz Dalmacije iz Voštana kraj Sinja. Otišao sam iz one države kao 16- godišnjak. Moj otac je svirao tamburicu i kada bi bio dobro raspoložen često bi zapjevao među ostalim “Evo zore, evo dana evo Jure i Bobana…” moja mama bi tada trčala vani pa bi govorila – nemoj Franjo pa znaš da će te uhapsiti. Ja sam to imao prilike često puta vidjeti i mislio bih u sebi pa zar jer to normalno da moramo sakrivati ono što volimo, što pjevamo ili što mislimo. Uglavnom tadašnji komunistički sustav me je potakao da shvatim da ne želim živjeti u takvoj zemlji. Imao sam tetku u Austriji, i kada sam bio u srednjoj školi u Vinkovcima zatražio sam na odjelu za dokumente da mi daju pasoš da otiđem na mjesec dana u posjet kod tetke ali jasno da nisam rekao svoju namjeru da tamo i ostanem. Jedva sam ga dobio te sam otišao i nikada se nisam vratio. Četri godine sam ostao u Austriji završio zanat za varioca, te sam nakon toga s svojim ocem došao kod ujaka u Canberru, otac je ostao šest mjeseci i vratio se a ja sam ostao. Moj otac je porijeklom bio Njemac “folksdojčer”, nije mu se svidjelo biti daleko od moje mame, uz koju su tada bila i moja dva mlađa brata. Moj plan je bio tako sam si tada rekao ostati ću ovdje dvije godine, bilo je to 1969. godine i eto me još uvijek ovdje. Bio sam zapravo prvih godinu i pol dana kada sam došao u Melbournu, imao sam tamo svoj glazbeni sastav u kojemu sam i svirao i pjevao, a nastupali smo svuda. Glazba je za mene od najmanjih dana poveznica između mene i Boga. Nema veze u kakvom sam trenutnom raspoloženju, ali ja sam uvijek u glazbi i pjesmama.
Od dolaska u Australiju radio sam razne poslove imao sam firmu sa zaposlenih desetak ljudi i bavio sam se kamenom tj. raznim građevinskim radovima oko kamena, dugo vremena imao sam noćni klub i poznati vinski bar a bio sam i prvi DJ (disko džokej) u Canberri u mladim danima.
U hrvatskom klubu i jednom i drugom u Canberri sam dugo vremena bio, radio i pomagao , puno puta svirao besplatno s svojim glazbenim sastavom. Oba hrvatska kluba u Canberri su mi draga no u ovom su me zamolili za pomoć i spremno sam se odazvao te prihvatio mjesto predsjednika kluba. Dugo godina sam dovodio najpopularnije grupe i pjevače u svoj klub u Canberru, imao sam mnogobrojne veze i poznanstva što je i normalno s obzirom na posao koji sam se dugo godina radio i bavio a i još danas sam u njemu. Kada sam preuzeo hrvatski klub O’Connor doveo sam Zlatka Pejakovića i bio je pun klub, zatim Mladena Grdovića, “Ličke drvosječe” i tako redom. Kada sam preuzeo klub, klub je recimo tako bio na nuli, nije bilo novaca, bilo bi recimo 30, 40 ljudi petkom na večer dok sada prosječno imamo 150. Ispočetka sam ja npr. često puta i čistio wc u klubu i sve drugo što je trebalo dok nismo napravili novce, i sada su svi plaćeni. Kuhinju kluba smo dali u najam i kuhinja će raditi stalno što je način da klub bude stalno otvoren da bude gostiju, prometa i jasno novca.
U tri i pol godine napravljena je i renovacija kluba koja je sada pri kraju, klub je star pedeset godina, klima uređaj nije npr. radio a prvi proritet mi je bila škola hrvatskog jezika. A bez škole, bez naše djece za koga mi ovo sve radimo i imamo. Nije sve završeno no obnova kluba tj. renovacija se bliži kraju. I ovaj multietnički dan koji smo organizirali u suradnji sa poljskim i francuskim klubom koji nam je jedan s lijeva drugi s desna u neposrednoj blizini potakao sam ja, jer radi ove korona krize i dvije godine zatvaranja, veliki multikulturalni festival u gradu nije održan te sam predložio menadžerima iz naša dva susjedna kluba da mi to napravimo, oba su se složila i eto festivala. Za drugi put će se – ideja je organizirati program cijeli dan, ovo je bilo prvi put, pa je bilo od 11 do 3 sata poslijepodne.
Ovo su nova vremena, nije to više kao nekada, kao npr. prije dvadeset godina, samo otvorite vrata i klub je pun. U svom telefonu imam oko stotinjak brojeva pjevača i grupa koje ako nazovem oni će ovdje doći. Dugo sam u Canberri i poznam puno ljudi, nakon tri i pol godine ovaj klub ima na računu $130 000 dolara i za otprilike dva mjeseca obnova kluba biti će gotova.
Naši hrvatski klubovi trebaju se otvoriti australskoj sredini u kojima živimo jer je to jedini način da posluju profitabilno te da mogu ekonomski opstati i tako i dalje okupljati hrvatske zajednice koje su ih izgradile i koje nam je cilj da i dalje okupljamo.
Na samom kraju našeg razgovora doznajemo da je gospodin Sep ponosan na svoje troje djece Emily, Kristijan i Anthony, te da mu je prije 16 mjeseci umrla supruga koja je bila rodom Finkinja ali u 40 godina braka naučila je izvrsno hrvatski jezik. Svake godine gospodin Sep ide u Hrvatsku a sada se sprema otići na najmanje šest mjeseci. U Slavoniji u njegovom rodnom mjestu Vrbanja živi njegov mlađi brat Ivica koji je bio načelnik te općine 16 godina, a drugi brat živi u Rijeci gdje je vlasnik više dječjih vrtića sa stotinjak djelatnika. Gospodin Antun Tony Sep raduje se svom odlasku u Hrvatsku i mi mu ovom prilikom želimo sve najbolje neka se dobro odmori pa se opet vidimo u Canberri ili možda i u Hrvatskoj. U ime hrvatske zajednice u Australiji a posebno u Canberri hvala Antunu Tony Sepu na njegovom nesebičnom trudu i radu i svemu što je učinio za njih i sve nas!
