Ante Dabro, rođen u Čavoglavama 1938. godine, diplomirao je u klasi Antuna Augustinčića na ALU u Zagrebu, a u Australiji ga danas smatraju najboljim figurativnim kiparom. Dobitnik je niza nagrada, među ostalima i one za spomenik Kraljevskoj australskoj mornarici u Canberri i za kip La Perousea, dar australske vlade Francuskoj u povodu dvjestogodišnjice Francuske revolucije, koji je smješten u Parizu, na obali rijeke Seine. Prije umirovljenja radio je kao profesor na Likovnoj akademiji pri Australskom nacionalnom sveučilištu.

Pratite Moju Hrvatsku na Facebooku i prvi doznajte što je novo u iseljeništvu!

Njegova retrospektivna izložba održana je 1999. u galeriji Drill u Canberri. Tri godine poslije susreli smo se u Zagrebu i razgovarali o izazovima iseljeničkog života…

Kad ste osjetili da je Vaš poziv kiparstvo?

Poslije 1945. sve se preokrenulo nȁgore. Ćaća u zatvoru. Braća – jedan otišao u vojsku, drugi u Split, sestre su se udale ili su “dobrovoljno” otišle graditi autoput. Onu mladu nisam ni vidio. Nisam imao izgleda da išta postignem. Završio sam četiri razreda osnovne škole u Čavoglavama. Kamo ću? Nije bilo osmoljetke. Ta frustracija natjerala me da klešem. Oko svoje devete, desete godine čuo sam za Meštrovića. U crkvi sam vidio one male anđele kojima sam se divio. Danas znam da je to bio kič, ali to su bili moji prvi kontakti s kulturom. Bio je jedan fratar u crkvi koji mi je davao uvid u latinski i tako sam saznao da postoji drugi jezik.

Jeste li već tada znali da ste kipar?

Da, kad sam odlazio iz Čavoglava, definitivno sam znao da ću biti kipar.

Završili ste Akademiju likovnih umjetnosti, neko vrijeme živjeli u Zagrebu, a onda ste odlučili poći u Australiju. Zašto?

Dosta je bilo razloga – političkih, osobnih i umjetničkih. Europa je bila zasićena, dekadentna, moj prvi brak je propao, a komunizam nikad nisam volio. Uvijek sam se osjećao jako neugodno, nikad nisam mogao reći ono što sam mislio bez straha da ne budem strpan u zatvor. A Australija mi se činila dovoljno daleko od svega.

Ujević je rekao da bi svaki Hrvat trebao proboraviti u svijetu barem šest mjeseci pa se vratiti u domovinu. Slažete li se s njim?

Kad sam otišao, u mnogim stvarima osjećao sam Hrvatsku maćehom. A opet, tamo ste sami i ovdje ste sami… I kamo god dođete, sami ste. Jedino vaša djeca i unuci možda postanu pravi Australci, pravi Amerikanci. Mene je Australija jako dobro prihvatila. Sada znam jezik, poznajem kulturu, znam kako ljudi misle. Nema diskriminacije zbog toga što nisam ondje rođen. U Australiji to ne postoji, pogotovo ne u mojim krugovima. Ovdje u Hrvatskoj našao sam jako malo ljudi s kojima mogu komunicirati. Njihov način gledanja na svijet i život, a život je dio tog umjetničkog izražavanja, vrlo je provincijalan, uzak. Ljudi nemaju širinu, nisu načitani, nisu proputovali. Susrećem se s mnogima izvan domovine i svjesni su onoga što se događa u svijetu. Ne može se biti ignorant. Morate imati globalnu sliku. Ta je slika možda neugodna, ali morate je biti svjesni. To mi nedostaje u Hrvatskoj. U domovini se ljudi pokazuju, titule su jako važne. Za mene titule ne znače apsolutno ništa. Susretao sam i kraljice i guvernere, za mene su to ljudi kao i svi ostali. U Australiji, ako ste dobar umjetnik, dobar čovjek, titula ne znači ništa. Ako se vratim u Hrvatsku, vjerojatno ću imati atelje, imat ću možda i galeriju, ali da bih dobio duhovnu hranu, moram putovati. U Australiji mi je obitelj, a Europa nije daleko. I dalje vjerujem, a ja sam optimist, da domovina neće ostati zauvijek ovakva. Ovo računalno doba daje mi nadu. Što se toga tiče, vidim da su mladi ovdje jednako tako sposobni kao i mladi u Australiji i u čitavom svijetu, i ta nova tehnologija spojit će ih. Tu će se granice potpuno rastopiti. To je pozitivno, jako pozitivno. Međutim, uporabom računala u umjetnosti nemoguće je izraziti duhovnost. Tu morate imati kontakt mozga i spontanosti. Da se nečim rukuje pritiskom na dugme i da se to nešto zove umjetnost? Većina takozvanih kipara danas se koristi strojevima. Ali to je umjetnost bez ikakvog osjećaja i duhovnosti. Svatko tko imalo posjeduje umjetnički dar može osjetiti i vidjeti da je neko djelo učinjeno strojem, a ne rukom. Jer kad držiš dlijeto i čekić u rukama i kreneš klesati, zarineš dok ne osjetiš iznutra neko pulsiranje koje ti kaže: “Stani, ne idi dalje”. To je početak nečega. Više ne vladaš sobom. To je spontano. Koji put dolazi iz srca, koji put iz mozga, i nisi svjestan što se događa s tobom. Osjećaš toplinu, hladnoću, osjećaš nepravdu ili bilo što drugo, ali sve je tu negdje podsvjesno u tvojoj pameti. Kao stvaralac, bez obzira jesi li skladatelj, kipar, pisac, slikar… ako si iskren prema sebi, dirni nešto tamo duboko i cijela povijest tvoga pamćenja prolazi kroz tvoj rad. U računalu ili IT sustavu, što god je unutra, već je sve predodređeno. A ako unaprijed zadaješ plan: učinit ću ovo i ono, to nema veze s umjetnošću. Umjetnost nije nešto što planiraš napraviti. Umjetnost je nešto što ne poznajemo. Mogu se napisati teoretska naklapanja o tome što ona jest. Ako je dobra, ostat će. Loša umjetnost nije umjetnost i propast će. Loša umjetnost apsolutno je nešto protiv čega se kao profesor borim u Australiji. A dnevno mi dolaze s tim lošim. To je kao bolest, kao virus. Ne možeš ga se riješiti.

Umjetnici su sami sa svojom kreacijom. Što samoća Vama znači?

Kad radim, potpuno se promijenim. Promijenim karakter, sve. Ne možete me prepoznati. Da bih došao do svoga ateljea, moram izići iz kuće i proći kroz vrt. A mogao sam u kući napraviti vrata koja bi spajala jedno s drugim. Kada radim, isključim telefon i nitko mi ne smije pristupiti. Međutim, nisam sam. Sam sa svojim radom. Ali odvojen od ostalog svijeta. Volim biti sam. Kad dođem u nepoznati grad, volim jednostavno lutati okolo. Promatrati ljude, ali ne i razgovarati s njima. A onda, možda je to u mojoj naravi, jednostavno se prebacim iz onog što sam bio u nešto što bih želio biti. Skinem jednu masku i stavim drugu. Pravoga sebe ne poznajem. Vjerojatno se ne želim poznavati. Tako da ne znam tko sam zapravo ja. Kad bih se poznavao, mislim da se ne bih volio. Dosadio bih sebi. Ja sam slobodni strijelac i često se uvalim u nevolje. Imam puno prijatelja, imam puno neprijatelja i puno ljudi me cijeni. Nije potrebno da budem voljen. Ljubav je kao i mržnja. I jedno i drugo boli. Bolje je biti cijenjen, pogotovo ako si predavač. Moji me studenti zaista cijene.

Što znači biti australski kipar hrvatskog podrijetla?

Nikada se to ne pitam. Nema misterija oko toga. Po rođenju sam Hrvat. To mi nikad nisu priznavali za vrijeme one glupe Jugoslavije. I uvijek su inzistirali na Jugoslaviji kao zemlji mog podrijetla. Sada nema zabune. Svi znaju da sam australski kipar iz Hrvatske. Rođen sam u Hrvatskoj i ne mogu van iz svoje kože. Podsvjesno sam preuzeo sva svojstva Hrvatske zagore. Dinarski utjecaj jako se osjeća i daje veliki pečat mome radu. Neka su moja djela gruba, ljubavna su pak vrlo nježna.

Kakva bi Vam bila sudbina da ste ostali u Hrvatskoj? Bi li postojala razlika između onog što ste sada u Australiji s obzirom na ono što biste bili da ste ostali?

Da sam slijedio partijsku liniju, mislim da bi postojala razlika. Da sam onda postao član Partije, nikad ne bih morao napustiti Hrvatsku. Imao bih vjerojatno sve privilegije, ali ne bih imao svoj ponos. Ovo je divna zemlja, ima divne mogućnosti, divne talente, sve je to tu. Ne moramo se nikome dokazivati, moramo držati glavu gore i biti ponosni.

Da niste otišli u Australiju nego ostali tu, biste li radili slično kao što radite sada?

Ne vjerujem. Mislim da su promjene neizbježne. Život u svijetu proširio mi je vidike i ja sam sretan zbog toga. Nikad se neću naći u situaciji da ne znam o čemu govorim, jer mogu se naći u bilo kojoj situaciji na svijetu i dragovoljno ću održati govore na skupovima bile koje vrste. To je vrsta samopouzdanja koje mi Hrvatska nije mogla dati.

Želite darovati svoja djela Hrvatskoj. Jeste li s nekim u domovini o tome do sada razgovarali?

To je jedan od mojih snova. Osobe s kojima sam razgovarao u Splitu rekle su da za Vidovićeva djela, radove umjetnika koji je rođen i koji je radio u Splitu, traže prostor već posljednjih pedeset godina. Nikad ne bih dopustio da se s mojim djelima tako postupa. To je jedno. A drugo, tko kaže da Hrvatska želi moja djela. Ja zaista jesam spreman darovati svoja djela Hrvatskoj, ali isto tako očekujem da se ona cijene. U Čavoglavama su mi ponudili prostor bivšeg Zadružnog doma, da ondje napravim atelje i galeriju. Ako ne bude administrativnih komplikacija – na koje nikako ne pristajem – tako bi se mogao ostvariti dio mojih snova. Ako se to ne ostvari, a ja bih jako volio da se ostvari, oni u Čavoglavama bit će gubitnici. I Hrvatska će biti gubitnik. Tada ću i ja biti gubitnik.

Autorica: Mirjana Piskulić / www.mojahrvatska.večernji.hr