N. Nekić: Oko Tulovih greda

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

Prgavo i znatiželjno čeljade voli se okušati u raznim disciplinama. Recimo biti književnik, slikar i scenarist. Pa makar i dokumentarnih filmova. To je ipak jednostavnije ostvariti nego biti scenarist ili redatelj igranih filmova. Jer za snimanje igranoga filma, trebaju ti milijuni, a to dodjeljuje ustanova kojoj na čelu sjedi zabrinuti ravnatelj koji gleda da se ti novci ne bi slučajno našli u rukama nekih domoljuba, stručnjaka i poznavatelja prošlosti. Kad taj ravnatelj digne lijevu obrvu, znaj da nisi na redu za potporu, oko koje se slažu i ravnatelj i bivša bliska suradnica a sada ministrica koja žari i pali okružena manjinskim uvaženim i moćnim jatom. Zato se novci dodjeljuju lijevo nagnutim redateljima i time sprječavaju domoljubno ljigavo desničarenje i patetiku prošlosti. Osobito ratne prošlosti. Eto, prošlo je trideset godina od Domovinskoga rata, a nije snimljen ni jedan dobar, istinit i gledljiv igrani film vezan za to gorko razdoblje hrvatske prošlosti. Jedini koji nešto vrijedi je snimljen u dalekoj zemlji i zove se „Harrisonovo cvijeće”. Ima doduše nekih domaćih filmova, ali to su rugalice ili prikazi pijanih i brutalnih branitelja, obilato odbojnih gledatelju, i time žalujućih za gnjilim ostatcima jugovine. Taj virus vampirskoga ugriza zove se i dalje jugostis i pokazuje da je vrlo virulentan i otporan na lijekove.

Nasuprot tome za snimanje dokumentarnoga filma uvijek se nađe neki donator, a ima toliko divnih povijesnih ili suvremenih tema koje su rasute diljem zemlje, da je dovoljno podići neku kamenu ploču i ugledati ogrlicu nanizanih bisera otrgnutu s vrata kakve divojčice koja je nestala u tmini začarane prošlosti ili ostatak lubanje kakvoga kraljevića iz dalekih stoljeća naših knezova i vojvoda. Da ne govorimo o starim gradovima, junacima, bitkama, morskim čudovištima i sablastima koje lunjaju Istrom, na primjer.

Tako napisah scenarije za nizanku „Legende , kronike i zapisi”. Tu je bilo tajanstvenoga blaga koje mami gledatelja da sjedne pred zaslon i netremice gleda: Kako je nestala glava Petra Kružića? Je li ostala u Istri kod rođene sestre koja ju je otkupila od Turaka za 100 dukata i preuzela dobro nasoljenu u kožnatoj vreći? Ili je možda ipak potonula u blatu na obali mora nedaleko Klisa? Ili je još uvijek u grobnici na Trsatu kod fratara, čuvara naše prošlosti? Pa onda što je bilo s Mladenom Šubićem Bribirskim? Hajde da pogledamo Bribir!

I stigne naša ekipa do Bribira, put zavija kroz zanemareno selo, tek pokoji stanovnik stoji i začuđeno gleda snimateljsku ekipu. Pa pitajmo, kažem.

– Znate li kako doći na Bribirsku glavicu Šubića?

Zabuljio se čovo i ni makac.

– Nema toga tu. Nisu ni bili.

– Nisu to sadašnji stanovnici, to su knezovi hrvatski iz davnih stoljeća – tumačimo čovi.

Smrknuto nas pogleda i nesta u dvorištu.

– Bit će da se prestrašio riječi „hrvatski“ – reče snimatelj Hrvoje.

Ipak nađosmo put na uzvisinu gdje su nekada stajali dvori i crkva knezova Bribirskih kamo je dolazio i obijesni Mladen i molio se kajući Gospi, svojoj pravoj vladarici. Još ima prežitaka naše slavne i tužne prošlosti: mozaici i pregradni zidovi, a sa zapadne strane jedna sklepana baraka, znak da se tu kopalo i plijenilo, tko zna kada. A poslije smo našli i Mladenovu sliku, u Zadru: čuvaju velikaša časne benediktinke kao lik na Gospinoj slici kojoj je on bio i donator!

Pišem ja tako scenarij za scenarijem i pazim samo na jedno: da ne spominjem previše riječ „hrvatski“! Čim se zaboravim, opomena. Treba paziti da ne izazivamo!

– Koga? – pitam ja redateljicu.

– Pa njih! I ti si pametna! – izdere se. Jer sumnjivim pogledima prati nas i ravnatelj televizije, pa onda i novi urednik naše redakcije koji se poslije pobrinuo za milijune u svojoj seriji!

Dobro. Pazit ću. Da napišem da su povijesni junaci kineski – nikom ništa! Ali hrvatski…

Onda se pojavio otok Lokrum kao vrlo tajanstveno mjesto. Doplovimo onim poznatim kajićem iz Dubrovnika na Lokrum i osjetimo neku jezu u šumarku i među zidinama drevnoga samostana. Još ima ostataka samostana benediktinaca, parka Maksimilijana Habsburgovca, ruševnih dvora i maloga mora gdje su ulazili gusari i ubijali.

Dvije obitelji stanuju u novijim gradnjama, ali kažu odlaze. Onda me žena u šarenom rupcu zove prstom. Nas dvije odlazimo u šumarak i sjedamo na klupu. Ona bi, kaže, meni ispričala što se tu događa. Noću nitko od ukućana ne izlazi van. Haraju duhovi! Ona osobno je srela na stazi koja obavija otok gospodina s vrlo visokim šeširom koji je usamljen prekoračio stazu i nestao u moru! Vrištala je do kuće. Pa neki u kukuljicama nose svijeće i obilaze otok, a svijeće su crne i obrnute naopačke!

Onda se sjetim kako nam je u Dubrovačkom arhivu kustos pokazivao isprave o vlasništvu otoka Lokruma.

– Iz posjedovanja proizlazi prokletstvo – rekao je. – Najprije su otok imali benediktinci, a onda su im Dubrovčani oteli. Tako počinje niz smrti. Od prvih vlasnika Dubrovčana, pa redom do Maksimilijana i njegove žene, a i kasnijih bez prekida. Tu se ubrojila u jezivi niz i lijepa Sissi, Elizabeta, žena Franje Josipa koja je dolazila na Lokrum – kaže mi kustos i zatvara arhivalije.

Divota, mislim. Toliko mračnih i neshvatljivih događaja privlači gledatelje.

A onda kad je snimateljska ekipa napustila sobu, mahne mi rukom da se vratim.

– Slušajte – reče zatvarajući vrata – samo sam vam htio reći da ovo ne shvatite izmišljenim. Zaista se tako događalo i još mnogo toga i danas! Samo nemojte nikome reći da sam vam rekao! – i isprati me uz suspregnuti smiješak.

Možda se šali, pomislih.

Mi smo snimali i boravili na ukletom otoku po danu. Bilo nam je dosta, kao da nam se nije ostajalo po noći. Uostalom, ni brodić ne vozi iza 20 sati za Dubrovnik.

Gledalo se ove „Legende, kronike i zapise”, gledalo i uživalo. A onda sam naišla na pomnoga gledatelja koji je jedva čekao da prevršim mjeru: s onim „hrvatski”. A to je bilo na obroncima svete planine Velebit. Epizoda se zvala „Oko Tulovih greda”. Tema je prikazivala život u malim zaseocima podno Velebita, koji su bili poharani početkom Domovinskoga rata: Bobija, Meki Doci, selo Jasenice. Početkom rata pojave se komšije, zapale kuće, a ljude pobiju. Tu ne rekoh pridjev „hrvatske“ ljude. Nego samo pokazasmo spaljene kuće i tužne velebitske bijele Tulove grede opasane minama.

Kasnije stignemo u Karin. Sjednemo na kamene ostatke turskoga groblja i gledamo potpuno srušeni samostan. To je bio veliki fratarski samostan, posjedovao domaćinska blaga, pčelinjak, a posebno je bila znamenita knjižnica koja je posjedovala i stare inkunabule.

Sada opaki mir opasuje srušene zidine, a nekoliko maslina usamljeno maše granama na popodnevnom suncu.

I ja ustanem s kamena i pođem stazom govoreći kako je to mjesto koje pamti turske urlike, mletačke plaćenike, srpske žandare i nove pljačkaše koji uništiše sva dobra i ljepotu ovoga mjesta. Tu su opstali samo legendarni pastir i ljubitelj maslinika. Opet ne rekoh „hrvatski”. Ali znam da se taj opaki pridjev čuje, nema ga, a čuje se.

Kad se serija pojavila na TV, mnogo komplimenata izrekoše dobronamjerni ljudi. Ali uvijek se nađe jedan kome nešto smeta. Javi se neki Rukšić i napisa kažiprst člančića u novinama u kojem mi kaže da nepotrebno ističem riječi „Hrvatska“ i „hrvatski“, a inače da cijela serija izgleda kao uradak za kuhinju.

Mislim da je odmah drugi-treći dan odgovorio drugu Rukšiću jedan inženjer koji se oglasio kao moj branitelj i nagrdio zabrinutoga političara kao mrzitelja Hrvatske! Potom još iziđe u novinama kako gospodin Rukšić ima silnoga znanja u pitanjima umjetnosti jer je navodno kanio studirati svojevremeno na nekoj akademiji, ali je propao na prijemnom jer nije znao tko je glavni lik u drami Hamlet!

Sada možemo zanemariti druga Rukšića. Napravio je on karijeru, ali ne u umjetnosti. A što se tiče mnogobrojnih dokumentarnih filmova, oni blago počivaju u podrumima TV, u arhivu i nikada ih ne pokazuju. Kazala nam baba Lujka iz Jasenica „da uvik neki čaušešku vodi televiziju.” A naš Jozo Mudri doda:

– Ma to su ti neki koji se zovu ubiparip i derikonj! Neš ti prezimena!

Nevenka Nekić