D. Dijanović: Vrli novi svijet Aldousa Huxleya sve više postaje realnost

Više je krakova onoga što je još 1995. godine papa Ivan Pavao II. nazvao kao „kulturu smrti“. Uvijek treba podsjetiti na to da se kao cilj komunizma u Manifestu komunističke partije navodilo ukidanje obitelji. Sve revolucije, koje kao i komunistička revolucija žele radikalnu promjenu dotadašnjeg ustroja, uvijek prvo na udaru imaju obitelj kao temeljnu stanicu društva. Sirovi komunizam „bajunetama i topovima“ (F. Engels) nije uspio realizirati taj cilj. No kasnije Frankfurtska škola, ali i mnogi drugi arhitekti kulture smrti koji su djelovali izvan toga neomarksističkog inkubatora, postavljaju temelje onoga što je Erich Fromm nazvao ženskom, dječjom i seksualnom revolucijom.

Nositelj revolucije više nije radništvo, proleteri, nego, kao što je pojasnio Herbert Marcuse, sve vrste manjina i marginalnih skupina. Meta više nisu buržuji i kulaci, nego su to „bijeli heteroseksualni muškarci na poziciji moći“. Cilj ove kulturmarksističke ideologije uništenje je tzv. patrijarhalnog društva (kao tobožnjeg izvora opresije i netolerancije), a u tu svrhu vodi se rat protiv braka, obitelji i djece, a onda i protiv zdravog razuma.

Od krakova kulture smrti uz genderizam, koji tvrdi da je spol biološka, a rod društveno-kulturna kategorija (što rezultira, među ostalim, sakaćenjem djece koja mijenjaju spol pa kasnije imaju teške fizičke i psihičke poteškoće i traume), treba spomenuti i abortizam kao ideologiju koja zagovara ubijanje nerođene djece.

Zeleni fundamentalizam

Jedan od krakova kulture smrti je i zeleni fundamentalizam. Ovaj se provodi pod krinkom zaštite klime i okoliša, a zapravo predstavlja oblik neomaltuzijanskog kulta. Svako novo dijete je nova tona ugljikova dioksida pa treba prestati rađati djecu, poručuju zeleni zeloti. „Le Monde“ se tako prije koju godinu zapitao trebamo li prestati rađati djecu da bismo spasili planet. A da bismo ga spasili trebamo prestati jesti meso i jaja jer je njihova proizvodnja skopčana s prevelikom emisijom štetnih plinova. U Kanadi i Nizozemskoj već se nameću agende koje žele smanjiti stočnu i poljoprivrednu proizvodnju kako bi se tobože spasila klima.

Ako nema mesa i jaja, što ćemo jesti? Prema Svjetskom ekonomskom forumu: kukce i bube. A možda i ljude? Švedski startup već je napravio burger s okusom ljudskom mesa, a švedski „znanstvenik“ Magnus Söderlund je kao sredstvo borbe protiv klimatskih promjena predložio prakticiranje kanibalizma. Bit će da je čitao Marcusea koji je zagovarao koprofagiju. Valja misliti i „mortis causa“ pa se već predlaže i kompostiranje ljudi. Ako će se oni više uopće rađati jer već danas postoje bebe na umjetnu inteligenciju koje simuliraju prave. Vrli novi svijet Aldousa Huxleya sve više postaje realnost.

Nakon prosvjetiteljstva došlo je do zaokreta od teocentrične prema antropocentričnoj viziji svijeta, no čini se da je i njoj došao kraj i da se krećemo prema vremenu u kojemu će se interesi zaštite prirode i okoliša pretpostavljati interesima ljudi. Očita je namjera do kraja dekonstruirati biblijsku sliku svijeta i čovjeka na kojega se gleda kao na svojevrsnog nametnika na Zemlji.

Utemeljitelj ekologizma, liječnik i zoolog Ernst Haeckel, smatrao je da kršćanski moral, sa svojim štetnim milosrđem prema slabijima, predstavlja „najgori nemoral“ i treba biti nadomješten prirodnim odabirom i novom promjenom medicine koja će neizlječive rješavati muka dozom nekog bezbolnog i brzog otrova. „Slabunjavu i defektnu“ djecu prema njemu treba eliminirati po uzoru na antičku Spartu. U skladu s time osnivač ekologizma zagovarao je abortus, čedomorstvo, eutanaziju kao i bezbolnu eliminaciju bolesnih i umobolnih. Smatrao je da „postoji golemi jaz između visokorazvijenog razuma civiliziranog čovjeka i nerazumne životinjske duše divljaka“.

Haeckela se i danas slavi kao „pionira moderne znanosti“. No činjenice su bjelodane: osnivač ekologizma bio je rasist i eugeničar koji je vrlo jasno zastupao protuživotne ideologije. Ne čudi stoga što i moderni ekolozi također slijede kulturu smrti.

Sve je dopušteno

Sve u konačnici završava u transhumanizmu. Kao što genderistička ideologija želi prevladati razlike između spolova i napisati novu Knjigu postanka, tako transhumanizam zagovara transcendiranje čovjeka i postizanje njegove besmrtnosti. Dok kršćanstvo propovijeda vječni život na nebesima, transhumanizam želi – baš kao i mnoge ranije totalitarne ideologije – stvaranje ovozemaljskoga raja.

Ne vjerujući u Boga i život poslije fizičke smrti, a u strahu od smrti kojoj je podložno svako tijelo, transhumanisti tijelo proglašavaju zastarjelim konceptom koji treba evoluirati u besmrtnog kiborga. U skladu s time, glasnogovornik Svjetskog ekonomskog foruma Juval Noah Harari poručuje da će glavni proizvodi 21. stoljeća biti tijela, mozgovi i umovi. Ljudi više nisu dio „priče“ jer će u ovome stoljeću biti zamijenjeni umjetnom inteligencijom. Krećemo se prema razdoblju posthumanizma.

U korijenu svih navedenih ideologija krije se mržnja prema čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju. U vremenu proglašenog humanizma i vladavine „razuma“ svjedočimo poplavi ideologija koje su izraz najgoreg antihumanizma i direktno su suprotstavljene zdravom razumu. Ako nema Boga sve je dopušteno, rekao je davno veliki Dostojevski…

Davor Dijanović