D. Pešorda: Srbija je nakon svih poluizgubljenih ratova u ratu sa samom sobom.

Veći dio svoga dosadašnjega života svjedočio sam iz manje ili veće blizine srpskim ratovima te, ni kriv ni dužan, trpio manje ili veće posljedice tih besmislenih ratova, koji su postojano umanjivali srpski teritorij i uvećavali srpski nacionalizam. Još kao vojnik JNA u Skopju krajem osamdesetih uspio sam se nekako dočepati vojne bolnice da ne bih išao na Kosovo gdje su gušene albanske demonstracije. Srpski dugogodišnji ratni pohod koji je počeo Miloševićevim dovođenjem na vlast počela je takozvana antibirokratska revolucija koja je eskalirala tijekom devedesetih u niz ratova po bivšim jugoslavenskim republikama i AP Kosovu. Nakon kratkotrajnog primirivanja poslije NATO-ova bombardiranja s Vučićem na čelu Srbija ponovo pokreće hibridne ratove protiv svojih susjeda, pokušava nekako zanijekati i poništiti poraz iz 1999. te ponovo staviti Kosovo ili barem njegov sjeverni dio pod svoju kontrolu. S ruskim napadom na Ukrajinu u Srbiji se pojavila nada kako će Rusi u svom osvajačkom pohodu izbiti na Dunav te da će pomoći Srbima da osvoje zamišljene ”srpske zemlje” u drugim državama koje oni sami oružjem nisu uspjeli osvojiti.

Onaj tko ima i površan uvid u medijsku sliku suvremene Srbije, lako može uvidjeti da nacionalna mitomanija i lažna predodžba o sebi i ostalima nisu nimalo manje nego devedesetih, štoviše u nekim su segmentima još i veće. Likovi poput Šešelja, Bokana i Kapetana Dragana svakodnevno gostuju u programima televizija s nacionalnom frekvencijom i šire ”ljubav i toleranciju” na srpski način, izlapeli oficiri bivše JNA potom srpske vojske lažu sami sebe i zaluđeni narod kako su oni sve bitke dobili, samo je greškom politike i NATO-ovom agresijom došlo do toga da srpske zemlje privremeno nisu u sastavu trenutne Srbije, čak i predstavnici aktualne vlasti s nevjerojatnom lakoćom o susjedima izriču stvari zbog kojih bi države koje drže do sebe promptno povukle veleposlanika na konzultacije. Na žalost, Hrvatska to ne čini iako se ti agresivni verbalni ispadi često upravo na nju odnose. Tako je jedan od poznatijih članova vladajuće Vučićeve stranke Vladimir Đukanović Bizon u jeku ruskih napada na Ukrajinu napisao na svom Twitter profilu: ”Sve mi se čini da će Srbija biti prinuđena da krene u denacifikaciju Balkana.” Ne zavaravajmo se, Srbi i Hrvatsku ubrajaju u Balkan.

Ovih su se dana u Srbiji dogodila dva slučaja masovnog ubojstva. Prvo je u Beogradu učenik sedmog razreda OŠ Vladislav Ribnikar pištoljem ubio domara i sedam učenika te ranio šesnaest njih, a dan kasnije dvadesetjednogodišnji mladić je u okolici Mladenovca ubio osam i ranio četrnaest ljudi. Uz ova dva tragična događaja dogodio se cijeli niz manjih incidenata, od pojedinačnih ubojstava i ranjavanja do prijetnji putem društvenih mreža. Cijela zemlja je u stanju šoka i svojevrsne groznice u kojoj se stariji čude što ih to snađe ne nalazeći pri tomu svoju generaciju krivom zbog višedesetljetnog pumpanja atmosfere, dok mlađi ili barem znatan dio njih u masovnim ubojicama vide svojevrsne heroje. Darko Trifunović iz Instituta za bezbednost situaciju formulira na zaoštren način: ”Nama su naša djeca objavila rat!” Cinici bi rekli da se zločin vraća kući. Ratovi koje je Srbija na ovaj ili onaj način vodila u okolnim zemljama vraćaju joj se kao bumerang i razaraju srpsko društvo. Na žalost, rijetki su u Srbiji koja ove masovne zločine povezuju s glorifikacijom šovinizma i kriminala u srpskom društvu. Radije okrivljuju dekadentni Zapad, sekte, višak dječjih prava kojima je istrgnuta odgojna batina iz ruke roditelja i učitelja… Uglavnom, Srbija je nakon svih poluizgubljenih ratova u ratu sa samom sobom.

Kako će Srbija izaći na kraj sa svojim demonima, ne znam. Nije naše da rješavamo taj problem, nije ljudski da se naslađujemo njihovim nevoljama, a nije ni pametno. Naime, koliko god se hrvatsko društvo razlikuje od srpskog, nepobitno je da dominantni trendovi u popularnoj kulturi u toj zemlji imaju stanoviti utjecaj na hrvatsku mladež. Beograd je postao popularno odredište za hrvatsku mladež željnu zabave, srpski izvođači od Cece do Crnog Cerka imaju svoju publiku i u Hrvatskoj, izrazi iz srpskog kriminalnog žargona kao što su ‘sačekuša’ ili ‘ovjeriti’ koga ušli su već u vokabular hrvatskih glavnostrujaških medija, filmovi i serije s tematikom iz kriminalnog miljea stječu kultni status i u Hrvatskoj, kao npr. već kultni film Rane. U određenom će dijelu mladeži stanovitu fascinaciju izazvati i ovi tragični događaji u Srbiji jer su logičan nasljedak kulture zasnovane na Šešeljevim knjigama, Cecinim pjesmama, kodeksu kriminalnog miljea, poetici Zadruge i etici Srpske pravoslavne crkve koja zračnim desantom preuzima crkve u Crnoj Gori. Nadam se da je malo vjerojatno da se kod nas dogodi nešto slično onomu što se dogodilo u Srbiji premda se bojim da sa svakom korakom tzv. kulturnog zbližavanja tu malu vjerojatnost činimo većom.

Zato nas svaka jugoslavenska propaganda koja slavi bivšu državu i nada se njezinoj obnovi u nekom obliku vodi izravno u, figurativno rečeno, mašinu za mljevenje ljudskog mesa. Koja u Srbiji – kako smo vidjeli iz aktualnog suđenja jednoj kriminalnoj skupini – radi punom parom iako je električna. Nije da je u Hrvatskoj bajno, ali suludo je trčati u zagrljaj istočnoj ”braći” kod kojih trinaestogodišnji klinac ubija osam ljudi za doručak, a od ljudskog mesa rade ćevape. Zato promotori narativa ”nekad je bilo bolje” odskakućite u to svoje bolje. Za kraj treba priznati da su školska masovna ubojstva izvorno američki fenomen, ali uzrok tomu zašto se u Srbiji tako dobro primio jest stanje u srpskom društvu. Uostalom, Srbija se po broju komada vatrenog oružja na sto stanovnika (39, 1) nalazi na trećem mjestu na svijetu.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik