A. Banić: Gospodarska i financijska pitanja

Živimo u izazovnim vremenima u kojima ekonomsko-financijski sustav utječe na pojedince i zajednice, a koji je odijeljen od Objave i evanđeoskih vrijednosti. Zato Crkva i predlaže svijetu ideal „civilizacije ljubavi“. Posebnu pozornost za daljnje čitanje treba svrnuti na proces individuacije švicarskog psihologa i psihijatra Carla Gustava Junga koji ovom prilikom koristim. Taj se proces odnosi na društvo kao cjelinu, kao kolektiv koji je u prvom planu. U središtu se navedenog nalazi pojedinac čiji razvoj nije odjeljiv od tog istog društva. Za razliku od Sigmunda Freuda, Jung je pozitivno vjerski afirmirao dušu čovjeka i na taj način vidio ostvarenje bića u punini Božjeg nauma. Božji nas naum uči da je osobni razvoj, u smislu cjelovitosti ljudskog bića, jedinstvo u punini Jednote; i to je u središtu ovog osvrta.

Tako kroz prizmu dostojanstva ljudske osobe treba promatrati svaku dokumentaciju koja se prilaže u svrhu ekonomske rasprave, a pogotovo se to odnosi na one koje se mogu držati kao čisto ekonomske prirode; s najgorljivijim primjerima u sferi neoliberalne doktrine. Po Ha-Joon Changu, u trećem poglavlju njegove knjige Free trade capitalism, dolazi do pojave bezuvjetnih aksioma koji vladaju ekonomijom današnjice, a iznikli su već u prošlosti globalizacijom novca koja je, što mnogi zaboravljaju, mlaki odsjaj globalizacije vjere. Od tih bezuvjetnih istina, koje su zapravo kvazipovijest, treba bježati jer, spominje se, da je moguće propitkivati pojedine elemente neoliberalizma poput slobodnog protoka kapitala, patenata, pa čak i privatizacije; i još uvijek biti pripadnikom navedene sfere. No ako se uzme u obzir slobodna trgovina, odmah dolazi do ekskomunikacije! Takvo izbacivanje je marketinški alat i poruka ozbiljnosti sile jarma u znanstvenoj sferi! Zapitajmo se što je s liberalizacijom tržišta rada! Sjedinjene Američke Države i ostatak svijeta.

Usmjerio bih pažnju na konkretizaciju i osvješćivanje potrebe za kolektivnim pravima o čemu se malokad govori; a trebala bi se temeljiti na SNC-u. Usmjerenost razuma stavio bih na svakog katolika pojedinačno. Ne smije biti ravnodušnosti. Malo idealizirano i fantastično, ali hoću reći da trebamo biti ambasadori vjere i SNC-a. Dakle, ne smije biti dobra koje propustih. „Caru carevo, a Bogu Božje!“ vrijedi za porez, a ne sustav. Govor je to o odgovornosti prema sustavu, ali i prema razmišljanju i promišljanju o sustavu/ima. Kako onda svjedočimo postojanju offshore oaza na razini cijelog svijeta? Iako, samo se navode, bez primjera traga novca i operacija tržišta. Iz toga može uslijediti dogovorna ekonomija koja bi, kada bi izašla na vidjelo, puno toga rekla. Panama Papers – marketinška dovitljivost ili istina? Inače, ti su dokumenti od jedne panamske tvrtke koja se specijalizirala za oaze, što je izašlo u javnost. I, uzevši u obzir pitanje poreza, kako plaćamo planet?

Sinergija individuacije pojedinca u razvoju tijekom cijelog života kroz jungovsku dimenziju duha, duše i tijela, nasuprot individualizmu Freuda i suhoparne sociologije modernosti koja je zaboravila na vrijednosti kolektivizma predmodernog društva te razmatra svijet kao sistem kapitalizma, treba biti međusobno uvjetovana komplementarnost s kolektivnim pravima, uzimajući u obzir društvo kao cjelinu. To bi značilo da jedno ne može bez drugoga; holističko razmatranje koje gleda na razvoj i održivost kroz obostrano nadopunjavanje, a ne na profit kao samo jedan od intrinzičnih elemenata svakog ekonomskog sustava. U tom profitu nema ništa imanentnog. Prijepori današnjice se događaju zbog neslaganja fiskalne i monetarne politike. Duh je monete, koji je u suštini zao, suprotstavljen slobodi povijesti i Božjoj providnosti jer, s obzirom da u profitu nema ništa imanentnog, napredak je djelo ruku čovječjih. Naravno, kako si tko uzima. Geslo ekonomije današnjice je progres. Sinteza individualnog i kolektivnog kao jedina prihvatljiva stvarnost ovozemaljskog se stoga nameće kao zaključak na slobodu povijesti budući da inherentna predviđanja znanosti za sada ne mogu dati odgovore na ključna civilizacijska pitanja.

Dakle, osim spomenutog, na razini znanstvene literature i zadovoljenja potreba kao marketinške glavne funkcije, ne smije se zaboraviti Veliki poravnatelj (The Great Leveler) od Waltera Scheidela sa Stanforda. Knjiga je to koja služi objavi njegovih rezultata istraživanja razvoja kroz povijest; i kako to utječe na jednakost, odnosno nejednakost. Spominju se četiri ujednačitelja nejednakosti. Tako se spominju veliki ratovi, a čovjek se zapita zar postoje i mali?! Osim spomenutog, navodi i pandemije, političke revolucije i kolapse/bankrote. Objava je to zapravo jahača ekonomske apokalipse koja radi na osvještavanju već spomenute agende koja na taj način artikulira svoju sigurnost provedbe u javnosti, a najveći utjecaj ima privatni kapital koji potpomaže društvene institucije. Jednostavna sprega i formula kojom ideja iz filozofije i događaj iz povijesti nastoji ostvariti svoju viziju budućnosti. To je vrsta uloge misaonog filozofskog eksperimenta koji će poslužiti kao kutija za razmišljanje duše iz koje nema izlaza, a nevidljiva ruka će se pobrinuti za sve probleme. Tako, djelujući bez propitkivanja, dolazi na svjetlo snaga apela na emocije (eng. Appeal to emotion) koji djeluje subverzivno u smislu centriranja potrage za odgovorom, jer čovjek se ne pita i ne bavi s onim što je prihvaćeno kao temelj i bezuvjetna istina. Odgovor se traži u ostalim principima, a to je zapravo začarani krug koji predstavlja budućnost koja će podariti potomstvo kapitalističkih vrijednosti i održanje istih. Ekonomist Simon Kuznets je 50-ih godina prošlog stoljeća došao do krivulje koja je govorila o padu nejednakosti nakon prvotnog rasta, no to je već snaga tržišta opovrgnula 60-ih godina kada je u SAD-u produbljen jaz. Inače, ratno-ekonomski prvijenac kojim je završio Drugi svjetski rat je bio gospodarski plan naziva Marshallov plan kojim je omogućena globalna prevaga u desetljećima koja su uslijedila. Došlo je do prestanka masovnih industrijskih ratova, a globalizacija i njene specijalne operacije dobivaju novi zamah u doba ere predsjednika Clintona, kulminacijom s WTO-om. Po mom je mišljenju dokument 183 Kongregacije za nauk vjere (preporuka za čitanje!) u neku ruku preidealističan jer ne podrazumijeva operacionalizaciju sustava u kojem živimo. Tako početak točke 12. govori da se nijedna ekonomska djelatnost ne može dugoročno održati ako se ne odvija u ozračju zdrave slobode i inicijative. Kako je onda povijest obilježena ratovima? Inače, jedan (možda i više?) upravo sada se odvija na tlu Europe.

Pascal Bruckner je u svojoj Bijedi blagostanja govorio o grešci neidentifikacije: „…u drugom poglavlju knjige Bruckner jako detaljno opisuje mehanizme u današnjem društvu koji se redovito trude prikriti aspekte stvarnosti koji se ne uklapaju u njihovu ideologiju. Ti isti svaljuju krivnju na nekog drugog, uglavnom akronima bez lica (GMO-a, WTO-a, Svjetske banke), a ne protiv staleža ili osoba, što rezultira nemogućnosti identificiranja i imenovanja uzroka boli, te nesposobnosti da se od nje udaljimo.“ Ovdje je očito što se događa. Mediji su najbolji primjer.

Ipak je hvale vrijedna vizija dokumenta Kongregacije za nauk vjere. Pišu usrdno, ali pitanje prijepora dolazi od ekonomske strane i zbog toga živimo u takvom svijetu kakav jest: Naomi Klein i njene doktrine straha i psihoze također služe kao primjer onoga što se događa. To se odnosi na način na koji događaji u realnom svijetu, i sada u realnom vremenu, utječu na dušu pojedinca i akciju protiv.

Preferencijalna je opcija za siromašne jednakost. Crkva se treba postaviti u teoriju igara zbog igrica ekonomske strane – primjena matematike koja se pita o racionalnoj odluci druge strane, za uspjeh. Što je tu uspjeh? Profit? Moć? Dakle, treba doći do zatvaranja prostora jer bi situacija bila još gora da su svi dionici na tržištu okorjeli neoliberalni bezbožni kapitalisti. Ne mislim tu na granice, već na košaricu bilo kojeg tržišta. Kriva je definicija znanja. Ako je neko sposobniji od nekog drugog, taj već ima nešto više u odnosu na tu osobu. Zašto se u definiciju znanja onda stavlja novac? Ako je do toga, radi se o grijehu. Kako bi to vrijedilo da novac ne postoji? Kakvo je stanje te osobe? I, čuva li se znanje danas? Što je sigurnost?

Ideja koja je suprotstavljena viziji Božjoj jest kameralistička, a to je životni model kao ustroj uprave, gospodarstva i financija (što je, inače, Marx studirao). To je okvir za sve događaje; sinteza engleske ekonomije, njemačkog prava i francuske filozofije koje su itekako zaboravne kada je to potrebno. Koja je prethodna sinteza u tekstu? Konkurencija je grijeh oholosti; a taj je od Sotone. Izvorni grijeh. U ovakvom „liberalnom“ sustavu slobodarski identitet guši kao slobodu nutrine ljudstva mnoštva, a granice duše nemaju veze s ekonomijom. Tako je zaboravljeno i unošenje u globalnu ekonomiju tečajnog odnosa kako bi se izbjegla implozija pojedinih nacionalnih država, a čime su uvelike propatile i dalje zapostavljene manje zemlje. Pitanje je to etniciteta i moći.

Idealizam dokumenta se najviše vidi u sljedećem: „Kad čovjek prepoznaje temeljnu solidarnost koja ga povezuje s cijelim čovječanstvom, tada shvaća da ne može zadržati samo za sebe dobra što ih posjeduje… Upravo se tu jasno opaža kako dijeljenje s drugima nije „samo dijeljenje, već i umnožavanje dobara, stvaranje novog kruha, novih dobara, novog Dobra s velikim D.“ Treba to reći vlasniku kapitala. Nova vrijednost dolazi od njihove firme zbog tržišta na kojem djeluju.

Zato je potreba za teorijom igara bitna, kako bi se promijenio odnos snaga; jer ljudi ne vjeruju u Boga. Inovacija i progres je temeljno geslo krematistike (jedna od dvije Aristotelove ekonomije u kojoj je profit cilj, a ne opće dobro), a kada „brzina procesa inovacije izaziva prekomjerne sustavne rizike“ bez odgovornosti, tada se događaju turbulencije. Tko je zaštićen? Pa, ideje, u suštini. Rat i novac. Nauštrb mira i blagostanja. Teorija je igara ništa drugo nego tko je jači, taj tlači. Marketing znanstvene zajednice centara moći. Sigurnosno-obavještajna zajednica nije dio medijske svakodnevice, i tu dolazi do asimetrije koja je prijepor zbog straha i nesigurnosti podjele odgovornosti sa susjedima i svijetom. Jezgre ekonomije u budućnosti uvjetovane su prihvaćanjem vrijednosti profitnog novca koje će biti na par mjesta u svijetu. Pita li se tu što periferiju za ekonomsku jednakost? Status quo?

Država možda može biti federacija zadruga logistički utemeljenih. Profit nije intrinzično nužan svakom sustavu. Samo sva usta trebaju biti zadovoljena. Kakav je to profit? Zapravo je održivost ključ. Iskrena samokritičnost će biti postignuta prvo vlastitim htijenjem ka preokretu i tada, uslijed funkcionalnosti novog sustava, dolazi do unutarnjeg preokreta. U kojoj je mjeri ovo oksimoron i što je kreditna sposobnost u bankarskoj suštinskoj viziji politike novca? Samoispunjujuće proročanstvo banke. Je li to sudbina novca u životu? Kakve veze to ima s Crkvom i Bogom? To zadnje pita kapitalist. Ako je pitanje odvojeno, što to znači za nas? Sve nas. Teorija igara je bitna zbog toga što pojedinci pokazuju zanimanje za propast drugih; a to je ponajprije zbog asimetrije. Kako će se to promijeniti?! Zaključak je dar Duha, ali promašen ako je odvojenost stvarna. No za slobodu povijesti nema mjesta strahu. Viziju treba konkretizirati i operacionalizirati; nema stvarnih događanja bez opipljivosti. Rak je rana to zeitgeistu novca i kvazitrendova. Nedostaje primjer promjene osjećaja i ekonomije na temelju teorije igara i uključivanja više dionika u proces odnosa snaga. Dakle, nema financija ni instrumenata ako je supsidijarnost bankarstva prisutna; svaka zadruga ima novčanu autonomiju. Ne smije se tu propustiti autonomija profitne jedinice, jer matica ipak postoji u takvom slučaju.

Ne treba zazirati od toga. Naravno, teško je napisati teoriju igara u maloj knjižici koja je potom i zbiljska. Duši ne trebaju pomagala; ali ipak, postoje sredstva neuro-marketinga; kao i brojni alati i ideje koje mogu podjarmiti čovjekovo dostojanstvo. Ne treba se zavaravati.

Ante Banić