[ad_1]
Stanovito čovjekomrštvo kao sastavni dio istoimene ideologije suvremenog naprednjaštva uočljivo je već duže vrijeme tako da se više i ne problematizira u glavnostrujaškom diskursu, a kamoli da bi izazivalo sablazan ili konsternaciju. Metoda Overtonova prozora učinila je svoje. Pisali su već mnogi autori o toj čudnoj averziji prema ljudima, životu, obitelji i rađanju kao sve prisutnijem i izraženijem trendu u našoj civilizaciji, a često sam se te teme laćao i sam, međutim ti prigovori zdravog razuma ludilu koje napreduje kao da djeluju sve nemoćnije i bez izgleda na uspjeh. Ludilo je toliko premoćno da normalnost sve više zapada u svojevrsnu paranoju i napast da posumnja u vlastito utemeljenje. Čovjek je društveno biće i to ne samo na razini samorazumljive sociološke opaske, nego i na jednoj dubljoj, podsvjesnoj razini, gdje se kolektivne fiksacije i frustracije utiskuju i na pojedinačne svijesti. Ludilo iz sjenovitih laboratorija polako preuzima mase.
Jedno od najodbojnijih lica suvremenog naprednjaštva koje generira to ludilo jest protudječji aktivizam. U light verziji imamo ga na našem prostoru još od vremena socijalizma kroz afirmaciju pobačaja i rastave braka, a danas ga najglasnije zastupaju brojne radikalne udruge ljudskopravaške i ekološke inspiracije čija je politička organizacija platforma Možemo. Ukidanjem mjere roditelj odgajatelj čak i za one koji su u tu demografsku mjeru već bili uključeni i potpisali ugovore možemovci su tu svoju nakanu protudječjeg radikalizma jasno najavili. Kasnije su je u više situacija i na više načina nedvosmisleno potvrdili. Rekoh već da takvo djelovanje ljevici nije strano, ali nijedna politička grupacija do sada u društveno-političkom životu Hrvatske nije tako izravno i tako neuvijeno kao možemovci zastupala stavove protivne afirmaciji djece, života, obitelji, cijelog tog seta vrijednosti za koje se nekada govorilo da su temelj društva.
Tu svoju opredijeljenost u simboličkom su smislu deklarirali i ovogodišnjom nagradom Grada Zagreba ravnateljici bolnice Sveti Duh Ana-Mariji Šimundić te nagradom za Zagrepčanku godine Mireli Čavajda. U obrazloženju nagrade Mireli Čavajda kaže se: ”U teškom trenutku upoznavanja s terminalnom dijagnozom djeteta koje je nosila, umjesto da dobije podršku, bila je izložena mučenju, nečovječnom ponižavajućem postupanju, s neadekvatnim pristupom informacijama o svojim pravima i različitim opcijama pobačaja.” Dalje se ističe njezina hrabrost koja se ogleda u činjenici da je istupila u javnost i upozorila na ”diskriminaciju i probleme zdravstvenog sustava te na nedostupnost pobačaja (…)”. Ukratko, u središtu je Čavajdina podviga pobačaj kako god stvar okrenemo.
Licemjerno je moralizirati ženi koja je odlučila pobaciti dijete koje je imalo vrlo male ili nikakve izglede da preživi na dulji rok, osobito ako tu osobu ne obavezuju vjerska uvjerenja o svetosti života. To kažem načelno jer ne znam je li gospođa Čavajda religiozna ili ne i ako jest, kojoj religiji pripada. Međutim, činjenica je da je u ovom slučaju bila riječ o osmom mjesecu trudnoće, dakle daleko iznad granice do koje je zakonski dopušten prekid trudnoće. Hrvatski su liječnici bili spremni napraviti prijevremeni porod i pokušati liječiti dijete, ali nisu bili spremni ”prethodno napraviti fetocid”, kako je izjavio Trpimir Goluža iz KBC-Zagreb. Država je na koncu gospođi Čavajda platila zahvat u Sloveniji gdje su takvi pobačaji rade i problem je riješen. Barem sa stanovišta onih kojima je dijete bez perspektive za zdrav život ili život uopće problem. Bilo kako bilo, izopačeno je nagrađivati pobačaj.
Nagrada Grada Zagreba ravnateljici KB Sveti Duh Ana-Mariji Šimundić također je povezana s pobačajem. Naime, nova gradska vlast instalirala je ravnateljicu Šimundić upravo s ciljem da ona promjeni klimu u KB Sveti Duh gdje je, po mišljenju lijevoudrugaških ideologa, previše ginekologa imalo priziv savjesti. Njezinom glavnom zaslugom smatra se to što je učinila dostupnom uslugu pobačaja na zahtjev, s obzirom na to da je riječ je o bolnici u kojoj je, kako tvrde mediji, ta usluga bila nedostupna zbog kolektivnog priziva savjesti još od 2015. godine. Fotografije mrtvaca na podu mrtvačnice nimalo nisu potamnile sjaj njezinih zasluga za dostupnost pobačaja. Nagrađivanjem afirmacije pobačaja, prikrivenim poskupljenjem vrtića kroz promjene u obračunu, beskompromisnim ukidanjem mjere roditelj odgajatelj i na brojne druge načine vodi se zapravo nesmiljeni boj protiv najmanjih i najnemoćnijih, protiv djece, a to je čovjekomrštvo prve vrste. Kakvim god ga se verbalnim akrobacijama kamufliralo.
U Matejevu se evanđelju opisuje pokolj muške djece u Betlehemu od dvije godine na niže po naređenju kralja Heroda, koji se uplašio proročanstva po kojemu je u Betlehemu rođen kralj židovski. Po tom je događaju ustanovljen katolički blagdan Nevine dječice. U narodu Heroda, barem u južnim hrvatskim krajevima, zovu Irud. Za one koji s puno žara sudjeluju u protudječjem aktivizmu bilo gdje i na bilo koji način ne nalazim primjerenijeg naziva od svojevrsnog neologizma – iruditi. Iruditi kao zakleti neprijatelji nevine dječice.
Damir Pešorda
Hrvatski tjednik
[ad_2]
Source link