Š. Čagalj: Za reviziju povijesti? Svakako!

Minulih dana i tjedana mogli smo danomice čitati i slušati o novom zakonu kojim će se strogo kažnjavati poznati poklik iz vremena NDH-a. Ako je vlasti stalo do toga da neki zakon donese, ona će to lako napraviti. I što onda? Hoće li spomenuti poklik nestati, ili će se time postići upravo suprotno?

Za dom spremni!? Nikada to nisam na javnim mjestima izvikivao niti one koji to izvikuju smatram velikim domoljubima. Da bih o tome govorio, ne smatram se ni pozvanim ni pretjerano kompetentnim. Ima ih mnogo koji o tome znaju više od mene, ali šute. Zna se i zašto. Čuveni poklik najčešće sam čuo u sabornici, i to s tzv. lijeve strane. Oni se protiv njega bune, ali ga i najčešće spominju.

Što je to što im smeta? Hoćemo li zabraniti sve što su iznjedrili totalitarni režimi? Ako krenemo tim putem, možemo zabraniti sva slova i riječi.

Možda im smeta riječ dom? I pučkoškolcima je jasno da pjesnici domovinu nazivaju domom. Nekima svakako smeta jer Hrvatsku ne doživljavaju kao svoj dom. Njihov veliki vođa, od kojeg su napravili božanstvo, novu religiju, govorio je da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati dobiti svoju državu. Sljedbenicima velikog faraona Hrvatska u svakom pogledu smeta.

Možda im smeta riječ spremni? Ja vidim da smo svi spremni. Jedni su spremni za Hrvatsku živjeti, raditi, žrtvovati se, voljeti ju, o njoj lijepo govoriti, a najhrabriji su spremni i umrijeti. Drugi su spremni Hrvatsku potkradati, izdati, mrziti, svako ruglo joj nakalemiti. Svi, dakle, spremni. Samo izaberite stranu i sadržaj spremnosti.

Neki „vidoviti“ i u Knesetu vidjeli ustašku zmiju. (Valjda neku bjeloušku?) Crvenu aždaju ne vide nigdje. Takvima, a ima ih mnogo, ne vjerujem baš ništa. Svakodnevno gusle o zabrani revizije povijesti. Povijest se ne može mijenjati. Takva je kakva je. Ali oni svoje dogme ne daju dirati, dogme koje su sami proglasili.

Kako im vjerovati? Trebalo je proći pola stoljeća da čujemo za Bleiburg, Macelj, Jazovku, Hudu jamu i bezbroj stratišta diljem bivše države. Je li to istina u koju se ne smije dirati i u koju se ne smije sumnjati?

Svakako sam za reviziju povijesti kakvu smo desetljećima učili i kojoj smo hvalospjeve pjevali.

Nema previše živih svjedoka ni s jedne ni s druge strane. Ali ima dokumenata o obje države, samo zaključanih u arhivima. Neka se otvore, prouče i neka se pokažu djela i nedjela jedne i druge strane. Ali, ključari istina dobro su zabravili dokumente i propuštaju samo ono što im ide u prilog.

Živim u uvjerenju da ima i bit će mudrih znanstvenika koji će „bez srdžbe i pristranosti“ otkrivati istinu kakva god ona bila. Pitanje je hoće li im protivnici revizije dati ključeve. Teško je zamisliti da u ovakvoj Hrvatskoj možemo mirno tražiti istinu i promišljati povijesne događaje.

Čuvari jedne istine su brojni i dobro raspoređeni. U ovoj im je Hrvatskoj dobro i sve kroje po vlastitoj mjeri pa je teško graditi Hrvatsku na dobrobit sviju. Oni posjeduju Hrvatsku i stalno „mute vode da bi izgledale dublje“.

Nama Hrvatska nije dobra zato što je savršena, nego zato što ju volimo. Oni ju imaju, a ne vole ju pa im je uistinu teško. Posjeduju je, a ne valja im. Njima je na korist, nama ostadoše snovi.

Kad kritiziraju, mogao bih im i povjerovati, ali kako im vjerovati kad u bivšoj državi (Bog joj dao vječni pokoj!) nisu vidjeli ništa loše, a u Hrvatskoj ništa dobro? A svi kojima je Hrvatska na srcu, njima su fašisti i zločinci. Zaslijepljeni ne vide da su fašistička i komunistička djela jednako zločinačka. Po djelima to su braća. Dva velika zla. A od dva zla, ako je moguće, ne biram ni jedno.

Dok se ne dogodi Hrvatska sviju nas, opajat ću se Božjom Hrvatskom i njezinim ljepotama.

Nadahnjivat ću se Hrvatskom kakvu opjevaše pjesnici i sanjahu naši velikani.

„… kao Hrvat brat sam sviju ljudi i kud god idem, sa mnom je Hrvatska!“

Šimun Čagalj