[ad_1]
Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)
Kako dobiti majstore za bilo kakvu djelatnost, teško je pitanje. Trebate okrečiti stan, nalijepiti tapete u sobi, učvrstiti jedna vrata. Kao da treba sagraditi Keopsovu piramidu! Zovi ovamo, zovi onamo. Svi prijatelji prionuli u potrazi za majstorima. Telefoni zvone kao ludi. Nema pa nema. Onda sam sebi kažeš: pa sada je doba obnove poslije potresa, nije ni čudo da nema majstora, svi su vjerojatno na Banovini ili po Zagrebu na poslu.
Buljiš u TV i očekuješ da se prenose snažni i ohrabrujući trenutci obnove te kako po postavljenim skelama u Petrinji i diljem Banovine plazi mnoštvo radnika. Neki se sjećaju pruge Šamac-Sarajevo i to uspoređuju. Kaže stariji susjed koji je nekada bio milicajac: sve je vrvilo od mladosti! Radilo se! Ali na tvoju žalost čim otvoriš tv-zaslon, nigdje nikoga! Nema prizora marljivoga rada na pustoši Banovine ili pak po raspadnutim i trulim zidovima zagrebačkih fasada. Tišina kao na Mirogoju. Kažu novinari: radna snaga otišla u Irsku! A jedan veći dio u blaženi Dojčland gdje uvijek ima bauštela za Hrvate i sve ostale koji žele raditi za pristojnu plaću. Vlast već nudi i novce, samo da se iseljeni Hrvati i manjine u domaju vrate. Kažu – džaba! Ne vraćaju se Hrvati, koji će uskoro postati manjina u domovini.
I tako se već posve satrven čovjek koji želi obnoviti stan, trza na svaki telefonski zvon, čeka kao ozebli sunce bilo kakvoga majstora.
Onda jednoga jutra poslije deset sati javi se prijateljica Koka koja radi u nekom import-export poduzeću i klikne:
– Deca, našla sam vam majstore! Dva komada. Jedan je moj davni mali drug iz osnovne škole, a ovaj drugi je s njim. Toga ne poznam.
– Jezuš Marija – vikne žena, to jest supruga i pruži mobitel suprugu.
– Je li to istina, Koka? – usplahireno i s malko sumnje u glasu upita suprug. Znao je da se Kordelija zvana Koka rado šali iako nije prvi april.
– Ma naravno, kaj je vama, pa ne bum vas sad zafrkavala!
– I kad budu došli?
– Pa rekli su sutra oko sedam ujutro. Dala sam im adresu.
– Joj fala ti od srca! Idemo sve pripremiti za početak radova.
Njih dvoje još ne mogu vjerovati, ali ipak uhvatili seliti namještaj i pokrivati ga plahtama i novinama da sve spremno dočeka blažene majstore. Naradili se dobro do ponoći i zadovoljni, ali i pomalo brižni, legli mrtvo umorni spavati.
Jutrom rano ustali i čekaju dvojac. Prošlo sedam sati i bliži se osam. Nitko ne zvoni. Crv sumnje uvlači se u želudac i tješe jedno drugo kako su negdje u prometu zaglavili jer sad je ludnica, sad je špica, svi se voze na posao. Skuhala je domaćica litru kave i pomalo sami pijuckaju, a naravno da je ostalo za majstore. Narezala ona i gablec – sira, zimske salame, kruha.
Oko devet sati počeli su gubiti nadu. Kadli naglo zazvoni zvonce na vratima. Oboje skoče i pojure otvoriti. Pred njima su dvojica: jedan, nešto mlađi pruža ruku i smiješi se znakovito najprije domaćici te kaže vedro:
– Ljubim ruke, milostiva! Ja sam Miljenko! Šulkolega Kokin, sigurno je već rekla, kaj ne?
– O da, rekla je – zagrcnula se milostiva.
– A ovo je prijatelj Žika, skup delamo. On je tu kratko jer ima posal u Sloveniji. Ali eto imate sreću!
Onda i Žika pruža ruku i pozdravlja najprije gospodina Karla, a onda i gospođu Jolandu.
U ruci ima samo najlon-vrećicu, a Miljenko nosi neku poveću torbu i u njoj je alat. Uđu oni u stan i gospođa ih povede u kuhinju gdje ih čeka kava. Gospođa osjeća silan miris oštroga pića i vidi kako Miljenko lagano tetura, a Žika junački gazi kao po livadi. Sluti ona da su pijani, ali tko će sada u ovoj nestašici radne snage prigovarati za takvu sitnicu. Budu popili kavu i otrijeznili se, misli u sebi gospođa Jolica.
Tako se njih dvojica zavale u bijele stolce za postavljenim stolom i počnu piti kavu, ali oko im bježi prema pripremljenom gablecu koji se na poslužavniku šepiri nadomak ruke.
– Milostiva, kava vam je superica! Kaj ne, Žika?
Žika šuti i onda nekim čudnim dijalektom upita gospodina:
– A mogu ja malo mezetim? Nekako nismo stigli…
– Samo uzmite – odgovara gospodin domaćin i gleda kako Žika uzima komad kruha i tovari na njega gomilu narezaka i kiselih krastavčića.
– Je, pa, milostiva, kistihand, bi si i ja smel tak? – umiljato pita Miljenko pomalo krvavih očiju.
– Naravno, izvolite! A vi ste išli u školu s našom Kokom?
Sada se punih usta nastavlja razgovor i gospođi Jolici (od milja, inače Jolanda), pada na pamet da je već o tom slučaju čula davno od Koke. To je nesretni sin ugledne obitelji, nedovršeni violinist Akademije, koji se propio i ovako propao. Pita se što će sada biti kad se najedu i napiju kave, ali ne potiče ih na rad jer se srami prekinuti hranidbeni obred.
Konačno poslije deset sati ustaju od stola i počinju pripremati pribor. Žika je svoju čuvanu najlon-vrećicu odložio u kut kuhinje, naslonivši ju na kredenc. Gleda gospođa kako on to pažljivo odlaže i vidi da je vrećica teška. U njoj je neki predmet čudna oblika.
– Budite dobri, a kaj vam je to u vrećici?
– Pa pištolj, gospođa!
– Jezuš i Marija, pa kaj će vam pištolj?
– Pa kad idem po livadi tamo do svoj kuća, mora se nađe.
– Nikako ne ću da ovdje stoji pištolj! Molim vas da ga smjesta odnesete iz kuće! – silno se uzrujala gospođa Jolica. Može opaliti, tko zna što se sve može dogoditi. Ona još u životu nije vidjela pištolj, a kamoli da ga ima u kuhinji.
– Ma nemo da se brineš, gospođa. Napunjen je, ali ne može sam da pali. – tumači stručno Žika.
– Smjesta morate odnijeti, kako god znate!
– Onda moram da zovem svoja žena, ona ne zna adres.
– Zovite! Neka smjesta dođe i odnese!
Sada je već povišeni ton domamio i supruga koji se u sobi dogovarao s Miljenkom što treba raditi. Čim je čuo vijest o pištolju, uzrujao se i pridružio deložaciji nepotrebnoga i opasnoga predmeta u njihovoj miroljubivoj kuhinji. Ali odmah je bilo jasno da treba čekati na Žikinu ženu koja bi preuzela stvar dok on radi.
Vratio se gospodin Miljenku koji je još uvijek promatrao prostor kao da je u Sikstinskoj kapeli i zanima ga svaki djelić fresaka. Malo je kolutao očima i smješkao se. Ispostavilo se da nemaju spužve i drugi prikladni alat kako bi oprali zidove prije lijepljenja tapeta. A bilo je i nekoliko rupa koje je trebalo gletovati ili bar začepiti gipsom. Gospodin je imao lojtre u velikoj špajzi i Miljenko je uljudno rekao da im donese. Ako treba pomoći, tu je!
Konačno oko jedanaest sati počeli su radovi. Miljenko dodaje iz kante s vodom namočene krpe i neke stare spužve još iz doba prije izuma plastike, a voda curi posvuda dok Žika na vrhu ljestava pritiska i vuče poteze kao da ubija žohare – najprije tresne krpu po zidu i onda poteže u svim smjerovima. Gospođa Jolica uleti u sobu i vidjevši kako po krasnim lakiranim parketima voda curi, krikne:
– Pa što to radite?! Smjesta pobrišite vodu po podu! Stavili smo novine, ali vi ste nalili pola sobe!
– Milostiva, odma bum – govori Miljenko i gotovo mokrom krpom briše vodu koja je već zaplivala do složenoga namještaja. Više razmazuje negoli što suši dobro natopljen pod. Onda milostiva Jolica unatoč svojim godinama uzima neku suhu krpu i sama briše da spasi što se spasiti dade.
– To će se osuši, nema da brinete! – javlja se Žika s vrha lojtri.
Iscrpljena gospođa sjedne u kuhinju i pogleda muža kojega je ostavila da nadgleda majstore. Skoknuo je da popije malo kave i rekne supruzi da danas ne će bili oprana prva soba, nikako. Daj Bože da stignu pola sobe oprati.
Negdje oko podne i trideset minuta javi se zvono s ulaznih vrata. Gospođa otvara i ugleda crnokosu ženu, koja se nekako čudno smješka i kaže da njen muž tu radi i ona je došla da ga vidi.
– Zvao me da vidim.
– A ne, gospođo – kazuje malo iritirana gospođa Jolica – zvao vas je da uzmete njegov pištolj i odnesete iz kuće.
– Pa opet mogu da vidim si Žiku!
– Dobro, vidite ga i nosite pištolj!
I tako ulazi crnokosa i podeblja Žikina ženica utegnuta u tajice, s rolama debelih mišelinovih oklopa oko pasa, okićena šarenom i napetom bluzom preko jedrih grudi. Gospodin Karlo izlazi na hodnik i pozdravlja ženicu te pohita u kuhinju po vrećicu. Ali na tom kratkom putu pomisli da bi se mogla dogoditi nezgoda pa i nesreća ako on dira taj prokleti pištolj. Stoga pozove ženicu koja je već u radnoj sobi i razgovara sa Žikom.
– Gospođo, molim vas da dođete u kuhinju!
Ona poslušno ulazi u kuhinju i odmah uzdahne:
– Alaj tu fino po kafi!
Baca pogled na stol i osim kave vidi i gablec koji je gospođa Jolica nadomjestila novim sadržajima.
– A mož jedna kava? – pita ona i sjeda već na bijeli stolac.
Tako se popila kava, pojeo dobar sendvič jer ni ona nije stigla danas da baci u usta ni komadić kruha. Onda je počela po domaći: priča svoju životnu priču. E, tu je prekipjelo gospodinu Karlu, bivšem glavnom računovođi u „Prvomajskoj”.
– Budite dobri, uzmite taj pištolj, mi imamo puno posla!
I tako ju jedva otpraviše pazeći kako ona nosi pištolj.
Negdje oko pola dva izjavili su Žika i Miljenko da bi morali predahnuti i skoknuti na pivo. Domaćini su se pogledali i odlučili:
– Imamo mi slučajno dva piva i gablec za svaki slučaj.
I tako su opet zasjeli u kuhinji i pojeli sav postavljeni dar Gospodnji te popili dva piva.
– Kistihand, milostiva – zahvalio je Miljenko i umiljato upitao:
– A možda bi dobro pala i neka rakijica? Zaboravil sam pitati prije jela, to se tak dela, kaj ne?
Onda su domaćini donijeli bocu s nekom darovanom rakijom koju sami nisu pili, nego čuvali za goste. Popilo se po tri čašice koje su se majstorima činile tijesne kao naprstak. Ali mudra je gospođa Jolica spremila bocu poslije treće naiskap ispijene rakije.
– A mož da zapalim jednu? – pitao je pristojno Žika. Savjetovali su mu da iziđe na balkon koji gleda na dvorište. Tu je pušio dvije-tri cigarete i konačno se vratio. Miljenku se prispavalo i glava mu je klonjivala nad stolom. Ipak ih nekako nakon još jednom ispijene kave otjeraše lijepim riječima da nastave posao. Nekako su uspjeli oprati pola sobe.
Domaćini su se uvečer stropoštali u krevet i zaspali kao klade.
– Nije to više za moje godine – rekao je gospodin Karlo umjesto uobičajene rečenice „Laku noć“.
Radovi su se otegli. Nakon sedam dana sobe su bile oprane i spremne za lijepljenje tapeta. Javila se Koka da pita kako napreduju radovi. Jolica je htjela viknuti da bi se najradije ubila, što je inače bio njen običaj da se ubija svaki tjedan bar dva puta, ali se predomislila. Kamo sada? Gdje naći nove radnike ako ove majstore otpustiš? Stoga je rekla da je osrednje dobro.
– Drago mi je – odgovara Koka – čim završe kod vas, treba ih moja kolegica iz ureda, Boba, znate ju? E, ona mora restaurirati badecimer i staviti nove pločice.
– Haj, haj! – uskliknula je Jolica i u mašti zamišljala kako njih dvojica postavljaju nove cijevi, pločice itd. Onda se malo histerično nasmijala, a Koka nije shvatila. Na tome je ostalo.
Konačno je poslije svega došlo na red postavljanje tapeta. Budući da je stan bio starinski, Jolica i suprug odlučili su postaviti tapete nalik bidermajer-stilu s okomitim linijama u blijedoj nijansi žućkaste boje kako bi slike mogle doći do izražaja.
Žika je prostro tapete na pod i Miljenko je počeo mazati ljepilo. Gleda pomno gospodin kako je taj namaz predebeo, curi opet na novine složene kao zaštita, a povremeno se Miljenko zanese i stane nogom na namazanu tapetu. Ova se odmah nekako razvuče. Gospodin Karlo se ljuti i opominje Miljenka da pazi na tapete. Kad se nekako namazalo, uzima Miljenko jednu stranu tapete i pruža Žiki koji stoji na vrhu lojtri te prinosi tapetu zidu. Ona se odmah u zamahu junačnoga Žike prilijepila za zid, ali koso.
– Pa pazite! Skidajte polako dok je mokro i poravnajte! Ona mora biti posve uspravna! – jadikuje glasno Karlo.
– Ne moš brinut, to će da se utegne! – tješi Žika gospodina.
– Ma kako će se utegnuti ovako zbrčkana i kosa! Čekajte, ja ću vam pomoći! – vapi Karlo i priskače Miljenku kako bi ispravili linije okomite stilske tapete. Ali ona se već gore zalijepila i u potezanju pokidala onako mekana i zgužvana.
– Gospon, meni se čini da se ova ne moš utegnit!
Dotle Miljenko gleda uvis na Žiku kao spasitelja i klima glavom u čudu:
– Pa kaj je to? Ja vam velim, prosim lepo, da ove tapete nisu bogznakaj! Potom se uljudno okreće gospodinu Karlu i veli da bi bilo najbolje kupiti jedne s cvijećem jer bi se lakše spojile.
– Ovak, ko bu to zravnal?!
– Skidaj! – zapovijeda gospodin bivši glavni računovođa i odlazi u kuhinju gdje Jolica kuha za njih dvoje.
– Slušaj, Jolica, ili ću ga ubiti, ili će on mene!
– Ma koga?
– Obadva! Ko muhe! Sa stolcom! Da se otrezne! – sikće poluglasno, a Jolica se križa.
– Karlo, prosim te smiri se!
– Uništavaju tapete! Pijani su i nakrivili su i pokidali cijelu! – lupio je šakom po stolu.
– Pa kaj da napravimo? Koga buš sada našel za nastavak poslova?
– Ma ja bum bil gore na lojtri, a ti dole! Mi bumo to sami! – sinulo je gospodinu Karlu.
– Idem ja pitati njih koliko traže za ovaj posao koji su dovršili!
I on hitro ustane i pojuri kao mladić u sobu gdje su Miljenko i Žika spokojno počivali gledajući kroz prozor. Žika je pušio i puhao dimove u zrak. Fin čovjek.
– Čujte, dečki, gospođi je slabo. Nešto se dogodilo i mora sutra u bolnicu. Koliko bi vi tražili za ovaj posao koji ste obavili, jer mi to moramo prekinuti? Ovome se modusu dosjetio putem trudeći se da ih ne uvrijedi. Malo, sasvim malo imao je na umu onaj nesretni Žikin pištolj.
Njih dvojica pogledali su se malo zblenuto. Miljenko je pokušao pitati zakaj sad…, ali Žika je ispalio kao iz topa:
– Pa pet iljadarki!
– Dogovoreno! Idemo, molim vas pokupite alat i odmah moramo u bolnicu. Gospođa se sprema. Srce!
I tako se oni počeše spremati, Karlo im isplati novce, a kad su se zatvorila vrata, naslonio se i odahnuo kao kad je završilo „oslobođenje” koje je trajalo od ’45. do 1990. Žikina šutnja mu je godila, a obvezni Miljenkov kistihand milostivi bio je divan i zauvijekni stari zagrebački pozdrav koji mu nikada nije bolje pao nego toga trenutka. Osluškujući njihove korake niz stubište, zaključao je vrata i pojurio u kuhinju gdje je Jolica sjedila malo zbunjena, ali ipak spokojna.
– Smjesta javi Koki što se dogodilo!
I onda je počelo jedno divno telefoniranje koje je dalo potpunu zadovoljštinu gospođi Jolici. To što su se poslije danima naradili oko lijepljenja tapeta, činilo se kao relaksacija i šport.
Nevenka Nekić
[ad_2]
Source link