Poezija nedjeljom (51. – Janko Bubalo)

 

 

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

GLEBAE ADSCRIPTUS
– GLIBU PRIPISAN

Volio bih da sam sunce
da zemlji put obasjavam,
ali zemlja sam, od zemlje,
i put mi je određen
blatom kojemu pripadam.

I, tako gacam
u svom blatu
do grla u glib zaronjen.
U glibu sam začet
a iz njega i ustajanje čekam.

I ptice se u glib vraćaju,
blato nas odasvud okružuje,
jer svatko je glibu pripisan,
pa jedva naziremo zvijezdu
koja nam put pokazuje.

Ali to mi opet nekako ne smeta
da snovidim novi Jeruzalem i
da zavolim zemlju
kojoj pripadam

  

I, TAKO, ZEMLJO

I, tako, kad se bude šivala
tvoja posljednja haljina,
svi će morati biti obuveni
da ti pokažu put između križeva.

A svako prerezano grlo
tvojih kraljeva
govorit će glasnije od gromova
i svi će biti izvori okrepe
za djecu koja iza nas dođu
da ti skutove pridrže.

I, tako, zemljo
jednom će svi uvidjeti
da nije grijeh što te ljube.
To će biti tvoj poklon svima
koji se na putu ne izgube

 

NAJDRAŽA DJELA

Pusti, pusti mlinove
neka se okreću! Možda ćeš tako
najlakše spoznati
kako je blagoslovljen kruh
koji se posljednji mijesi
i kojim tvoj bijeg u tuđinu
posljednju popudbinu priprema.

Bit će to možda čas
kad ćeš spasonosno zaključiti
kao da budućnost tek sada počinje,
iako se kotač i dalje okreće
kao da se ništa ne događa.

Zabodi korijen u zemlju
do najdubljih njenih ponornica,
samo da je ne zaboraviš. Jer
možda će ti putovanja
kojih se sad i ne sjećaš
jednom biti najdraži promašaj
za koji nagradu očekuješ

 

POVRATAK KOJEGA NEMA

Opet, i ovaj put,
zoru od drugog neba čekamo!
A zemlja nam tako onemoćala
s ljubavi kojoj joj pravo ne iskazasmo.
I vrata su zloslutno otprta
prema nestanku. Rijeka trbuh otvorila,
ko ponor, za djecom nakon izdaje
koja se iza svakoga odlaska sprema.

Tȁ, Raina je tuđa rijeka.
I Temza i Tiber i Sena!

Pa, zar ćemo zaista
otići bez povratka
kao što oblaci odlaze?
Zar nas ni ptice nisu ničemu naučile
koje se ipak,
opet i ponovno,
vraćaju do svojih gnijezda.

 

IZMEĐU SNA I ZASTAVA

Jutros sam, radije nego ikada,
ostavio svoje prebivalište
između sna i zastava i
pošao na zborište
nas i onih kojih nema.

Hrabro su stupale čete ranjenika,
svaka prema svome Jeruzalemu.
A zemlja se otvarala ko majka
da nas primi. Čuo se i glas trube:
ne skidajte još okrvavljenih košulja
dok ne prođe strava.
Svakome će se dati po obilju krvi
koju tko dadne za otkupljenje zemlje.

Sad je već jasno: ni vjetar
ni zvijeri nemaju svojih gradova.
A naš se Jeruzalem sve jače ocrtava!
I, sve je ruka pružena čovjeku
umjesto zastava

 

(IZMEĐU SNA I ZASTAVA, Janko Bubalo; Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1975.)