N. Nekić: Vilinska stijena Renate Dobrić

Slikovnica Vilinska stijena
Tekst: Renata Dobrić, ilustracije: Zoran Perdić Lukačević
Naklada Bošković, Split, 2022.

Mnogo je danas pisaca za djecu i čini se da je neka vrsta pomame u suvremenoj književnosti sustigla baš ovu književnu vrstu. Kanon glasi: piši brzo i nastoj biti vrckast, nepretenciozan, svakodnevan, emotivno na razini djeteta kako ga ne bi zamarao možda nekim bašlarovskim podrumima i tavanima, pokazao da i u djeci ima beskraja koji se tiče dubokoga etičkoga principa. To je danas jedna vrsta pisma gotovo egzistencijalističke naravi koja se obilato naselila u naše čitanke. Rukopis za djecu ograničen je dijapazonom lake i prozaične zabave koja inače prevladava u općem civilizacijskom duhu dvadeset i prvoga stoljeća. Sve više se cijeni takva književnost i ostavlja djecu i čitatelje na niskovoltnom izdahu nakon pročitane knjige čije naslove brzo zaboravljaju.

Druga vrsta književnih uradaka nalik je na obrazac po kojemu je stvoren mit o Harryju Potteru, tom omiljelom čarobnjaku neograničenih mogućnosti, u čijim pustolovinama postoji i vrlo mračni kamen sila tame, pa se i nehotice omaklo tvorcu toli razvikanog romana da mora postaviti dječaka kao borca za dobro nasuprot zlu. Taj sumorni mračni dio dominira i stvara jezu ništa manje od one iz bajki braće Grimm. Svojevremeno je počela hajka na ove bajke iz radionice germanskih popularnih uradaka za djecu i pedagogija je pronašla mnogo negativnoga u tim bajkama: surove su, ubojite, pune krvi i nasilja. Taj se sunovrat kasnije ispravljao novim bajkovitim znanstveno-fantastičnim premetima, pa se djecu upućivalo u svemir i u potragu za njegovim stanovnicima.

Naše doba djetinjstva koje je prohujalo davnih desetljeća bilo je zadano partizanskim literarnim uradcima, ali obilovalo je i najljepšim književnim djelima za djecu: Bažovljeva Škrinjica od malahita, Truhelkini Zlatni danci, Mali princ, De Amicisovo Srce, Heidi s planinama i beskrajnom dobrotom neiskvarena dječja srca, Nazorove priče iz drage mu Istre: Bijeli jelen, Veli Jože… Nezaboravni Andersen i Ivana Brlić Mažuranić kao krune literature.

Pred nama je nova slikovnica autorice Renate Dobrić: Vilinska stijena. Naslov odaje da će bajka progovoriti o omiljenom i snovitom svijetu zaumlja u kojem je mašta narodnoga pripovjedača u prostoru uz naše more izgradila fluidan svijet: vile, vještice, vukodlaci, macići koji obitavaju u krajevima uz more, manjinjorg u liku noćnoga magarca, pasoglavci i razne sablasti. Ali nije samo transcendentalni svijet upleten u ljudske živote. Postoji i naravan skladan život davnih ljudi, pomalo epskih hesiodovski idealiziranih, pradavnih skromnih stoljeća u koja autorica silazi na način uz muzu Klio. Živi naša auktorica na obroncima mitskih planina Kozjaka i Mosora, nadomak prežicima slavne hrvatske prošlosti, provjerljive i potvrđene, pa u susretu s toposom rado spominje temelje toga doba koji nose na leđima i naše ovovremenje. Tu su skromne starohrvatske crkvice poput ove Sv. Jurja na brdu Kozjak, kao duhovni upor za vjeru i nekada često težak život težaka i ribara, olakšavale Božjom nazočnošću.

U dugim noćima tkalo se platno, pripovijedale pripovijetke i osobito bajkovite maštarije kao zamjena za jednoličan život naših predaka. Od takvih je Renata Dobrić satkala i ovu bajku. U naslovnoj ulozi lik je jednostavnoga čovjeka Ivana, muža i oca obitelji s dvoje djece. Prije nastupa u drami koja će ga snaći, auktorica donosi atmosferu u malom kamenom selu. Naporan dan završava smirajem i večeri u kojoj se pričaju slavne zgode naših knezova i kraljeva pa tako i kneza Mislava koji je na brežuljku Putalju sagradio crkvicu Sv. Jurja. I potom se odvijaju scene iz naše burne ratničke prošlosti na moru i kopnu pa priče poniru sve do dana doseljenja Hrvata. Trebalo je djeci dozvati u sjet sliku silaska plemena, koja vode petorica braće i dvije sestre, sve do obale mora. Za kratku formu bajke dosta se povijesno intrigantnoga i mističnoga iz tih vremena uplelo u priču, s osobitim naglaskom na pravno dokazivu povijest u kojoj na samom početku stoji knez Trpimir i drži u ruci godine 852. povelju na kojoj piše da je on knez Hrvata. Auktorica smatra da je to rodni list Hrvata i njihove države. Tek potom magija bajke dovodi na scenu Ivana koji zabrazdi u šumi.

Ta šuma hrvatske prošlosti, znamenita iz bajke Šuma Striborova, česti je početak u mnogim bajkama i predstavlja podsvjesnu kaotičnu psihološku prekretnicu u životu junaka. Iz kaosa potom nastaje red nakon katarze koju proživi glavni junak. U trenutku napuštanja realnoga mimezisa, kad se vile i njihov svijet imaginarne ljepote i raskoši ponudi junaku, on se zbunjen nađe na raskršću i mora odlučiti: poći u obećanu zemlju izobilja i slobode bez obveza prema svijetu ili se vratiti svojem domu gdje ga čeka obitelj. U toj dvojbi u začaranoj šumi glavinja u samoći dok se odupire ljepoti i zanosu kojim ga mame vile. Čime ga mame? Jelom i pilom kao i nadanjima kojima Zlatokosa obavija njegovo tijelo. Dakle sasma đavolskim obećanjima kojima mnogi nisu odoljeli, ne samo pojedinci, nego čitavi eoni u povijesti ljudskoga roda.

No u dubini ljudskoga bića postoji savjest koju je ugradio Svemogući. Taj glas iz tajne sobe budi se u Ivanu i on se naglo sjeti svoje žene i djece koja ga čekaju. Oni su smisao njegova života. On je njihov branitelj i hranitelj. Muž obitelji, pater familias. I to je prekretnica nakon koje zamire svaki glas u prirodi koja ga je očarala svojom imaginacijom i primamljivim tjelesnim darovima. To je etički trenutak koji donosi i pouku, didaktičku pouku kad Ivan uzvikuje – vraćam se kući!

Ali kao u grčkoj drami radnja se zahuktava i nastaje preobrazba vila u đavolice koje prijete smrću Ivanu. Njihove bijele noge pretvaraju se u kopita, njihova ljepota poprima demonska obličja.

Trčeći prema domu Ivan moli. To je jedini spas. Oluja je trenutak razobličavanja podzemnih sotonskih sila koje bjesne lomeći kamenje ponad sela. Vilinska osveta duboka je mržnja i želja za smrću ne samo Ivana, nego cijeloga sela.

Budući da dobro pobjeđuje zlo, vile se u samouništenju, što ga narodna mašta pomno raspoređuje na dionike zla, urušavaju u ništavilo jer čupaju kose. A zna se da vila umire ako izgubi kosu.

Opomena ostaje: danas se može poći na Velu stinu, ona je svjedok dobra i zla koje uvijek stoje vrlo blizu. Kamen ostaje kao dokaz istine o životu i vjeri, kao zid prastare predromaničke crkvice Sv. Jurja u kojoj se Ivan pomolio i zahvalio Bogu. Tamo je i duh kneza Trpimira sa svojom poveljom u ruci.

Auktor ilustracija Zoran Perdić Lukačević snažnim je duktusom i jakim koloritom oslikao realističnim i figurativnim artizmom ovu bajku. U crtežima olovkom kojima nadopunja maštu iskazuje se vrsnost njegova pera koje silovitom zamahu duguje i artikulaciju onog tamnijeg dijela priče kao i gibanja i psihološke portrete.

I konačno pitanje: čitati ili ne? Dakako, preporuka je da se ova slikovnica-bajka nađe na popisu lektire za niže razrede osnovne škole. Ne samo da ju djeca mogu čitati, ona se može prohodati, pogledati na licu mjesta, odglumiti i pri tom naučiti dio hrvatske povijesti.

Nevenka Nekić