V. Starešina: (Ne)iskrenost Clintonova ukrajinskog pokajanja

Bill Clinton je ispovjedio svoje grijehe ovih dana. Gostujući u Irskoj, bivši je američki predsjednik u razgovoru za irsku nacionalnu televiziju izrazio žaljenje i kajanje što je pomogao nagovoriti tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Leonida Kravčuka da 1994. godine Ukrajina odustane od prava na nuklearno oružje bivšeg Sovjetskog Saveza u korist Rusije.

Dakako da su Clintonovo javno pokajanje odmah prenijeli ukrajinski mediji.

U vrijeme kada Ukrajina već eto više od godinu dana nastoji obraniti svoju slobodu ratom protiv ruskih osvajača, a iz ruskog se ratnog vrha sve češće čuje spomen nuklearnog oružja, Clintonove riječi upućene iz Irske melem su za ukrajinsku dušu.

I što sad s tim kajanjem

I u nas je medijski zabilježeno Clintonovo javno ukrajinsko pokajanje. Kako i ne bi kad i mi još pamtimo jedan od njegovih “grijeha” iz devedesetih – kada je ono ujesen 1995. Amerika zaustavila HV i HVO pred Banjom Lukom. Mnogi znalci politike, ratovanja i međunarodnih odnosa u nas i u svijetu kasnije su to ocjenjivali kao veliku pogrešku, argumentirajući kako je trebalo pustiti hrvatsku vojsku da osvoji već ispražnjenu Banju Luku, izbije na Savu i srpski osvajački rat završi nedvosmislenim srpskim vojnim porazom. Ali što uopće znače ovakva žaljenja i pokajanja post festum? Koja je njihova današnja težina? I koliko su drukčije odluke tada bile politički realne i uopće moguće?

Ne treba biti veliki politički mudrac da bi se vidjelo kako je ekskluzivno vlasništvo Rusije nad sovjetskim nuklearnim potencijalom supstancijalno pomoglo Vladimiru Putinu u razvoju i provedbi projekta “ruskog svijeta”, poglavito u podčinjavanju Ukrajine, na čijem se teritoriju i nalazi(o) velik dio vojnih nuklearnih potencijala. Kao što je i zaustavljanje hrvatske vojske pred Banjom Lukom 1995. sačuvalo Republiku Srpsku.

No da bi se razumjela priroda tzv. Budimpeštanskih memoranduma iz 1994. godine kojim su, uz jamstva SAD-a i UK-a, Ukrajina i Kazahstan predali (Jeljcinovoj) Rusiji nadzor nad vojnim nuklearnim potencijalima na svome teritoriju, valja se vratiti u politički i geopolitički kontekst iz onog vremena.

Tada je glavno pitanje svjetskog poretka i svjetskog mira bilo kako osigurati mirnu tranziciju raspada Sovjetskog Saveza i iznad svega, kako osigurati nadzor nad njegovim nuklearnim vojnim potencijalima. Rusija je u tom procesu međunarodno potvrdila status glavnog nasljednika i skrbnika Sovjetskog Saveza, naslijedivši između ostalog i sovjetsku stolicu u Vijeću sigurnosti u UN-u i nadzor nad nuklearnim potencijalima. Ali, danas zaboravljamo da su to tada bile i politički realne odluke.

Zadržimo se na Ukrajini. Tadašnji ukrajinski predsjednik Leonid Kravčuk, s kojim su dogovarani Budimpeštanski memorandumi, stigao je na čelo “nezavisne” Ukrajine iz Agitpropa Sovjetskog Saveza i on sam je zastupao ideju da Ukrajina treba predati svoje nuklearno oružje Rusiji. Pitanje je je li to činio samo zato što je to želio ili i zato što je dobro poznavao Moskvu iznutra.

Naslijedio ga je također proruski predsjednik Leonid Kučma. Ukratko, stoljećima politički devastirana Ukrajina, čija je elita sustavno uništavana najgrubljim političkim inženjeringom, najprije carske Rusije, a potom komunističkog Sovjetskog Saveza, kapilarno vezana uz Moskvu, tada nije imala kapaciteta za istinsku neovisnost. Niti bi joj Rusija to dopustila.

Na drugoj strani, cijeli svijet je tada bio nemoćan zaustaviti ratni stroj Slobodana Miloševića i, u globalnim razmjerima minorne Srbije. NATO je imao kapacitet, ali nije imao mandat za djelovanje, a niti političku suglasnost Rusije koja je mogla nadomjestiti nedostatak mandata.

Pitanje je – što je realno?

Bill Clinton u to je vrijeme bio novi predsjednik SAD-a. I taj naoko naivni hedonist postao je sjajni prezenter američke globalne ekspanzije. U vrijeme kada je Clinton postao pokrovitelj tada politički realnih Budimpeštanskih memoranduma o ruskom nadzoru na sovjetskim nuklearnim potencijalom, Rusija je uz tek poneka deklarativna protivljenja prepustila SAD-u da uz pomoć NATO-a završi rat i riješi proces raspada bivše Jugoslavije. A nekako paralelno, preko Partnerstva za mir, odškrinuta su vrata NATO-a europskim državama iz bivšeg sovjetskog komunističkog bloka.

Clintonovo pokajanje zbog Budimpeštanskih memoranduma dogodilo se u trenutku kada je Finska postala članica NATO-a, a Ukrajini su izrijekom otvorena vrata.

A većina europskih država već se odavno oslobodila ruskog tutorstva i ušla pod NATO kišobran. Zato baš ne vjerujem u iskrenost Clintonova pokajanja. Više ga doživljavam kao potporu i ohrabrenje Ukrajini, koja danas ima kapacitet izboriti svoju slobodu i neovisnost od Rusije, s vojskom obučavanom na Zapadu, predsjednikom koji ne dolazi iz ruskog moskovskog Agitpropa, već iz “Plesa sa zvijezdama”, s obnovljenom nacionalnom elitom i presudnom zapadnom potporom.

I da, skupo to plaća. Kao što je i Hrvatska svoju slobodu skupo platila. I da, morat će se prilagođavati globalnim geopolitičkim interesima. Kao što se i Hrvatska morala.

Ali u konačnici, nije li bolje zaustaviti vojsku pred Banjom Lukom 1995., nego vratiti se preko Haaga u Jugoslaviju deset godina kasnije? Jer i to je bila realno moguća opcija. Isto vrijedi i za Ukrajinu i Budimpeštanske memorandume.

Višnja Starešina
Slobodna Dalmacija